Izrael ne želi mir. Nikada. Motivi se mjenjaju, ali cilj je uvijek isti: raspirivanje, paljenje, eskalacija. Historija nas uči da kada Izrael želi mir on ga i postiže. Kada želi eskalaciju, gle čuda, ona se i dogodi. Ko sve nije upozoravao na talas nasilja kome prisustvujemo, ko sve nije opominjao da se on bliži? A ko, s druge strane, nije učinio ništa da ga spriječi, već ga je prizivao? I opet ćemo plakati nad svojom gorkom sudbinom, zbog raketnih i terorističkih napada, zbog nasilja susjeda i naših uzaludnih mučeničkih žrtava. Ali i ovoga puta se to moglo izbjeći.
Kada Izrael ne želi mir on tačno zna šta želi. Četiri, pet raketiranja iranskih ciljeva u Siriji, još jedno ugožavanje sirijskog suvereniteta i iranskih snaga sa potpunom svješću da će stići odgovor. Niko ne zna šta je cilj ovih napada, kakva je korist od njih i koliku cijenu ćemo platiti za njih. Nemamo nikakve informacije, niti se u javnosti o tome raspravlja. Vlada od nas zahtjeva slijepo povjerenje. A posljedice su već tu.
Kada Izrael ne želi mir on šalje bande najamnika u policijskoj uniformi na muslimanska sveta mjesta za vrijeme praznika. Kada Izrael ne želi mir on šalje svoje vojnike da brutalno tuku vjernike, da satjeruju stotine ljudi sa lisicama na tepihe džamije kako bi bili poniženi pred kamerama i cijelim arapskim svijetom. Ne postoji musliman, ne postoji čovjek koji može ostati ravnodušan prema jezivim slikama iz Al Akse. Naravno, mogu se širiti priče o sakupljanju neprijatelja u džamiji, ali istina je da su mladi ljudi prosto željeli da u petak uveče tokom Ramazana budu u svojoj svetoj džamiji. To je njihovo pravo, a Al Aksa je jedno od posljednjih mjesta palestinskog suvereniteta. Tući okupljene vjernike ne znači željeti mir, već njihovu smrt. Podstrekavanje na nasilje je i ubistvo izraelskog studenta medicine iz beduinskog grada Hure na kapijama džamije sa 12 ispaljenih metaka, poslije čega je širena neubjedljiva priča o okolnostima njegove pogibije.
Ne želeti mir znači nebrojeno puta omogućiti stotinama nasilnih naseljenika da upadaju u palestinske varoši, puštati ih da pale, uništavaju i tuku koliko god im se prohtije, pred vojnicima koji to gledaju bez pokušaja da zaštite Palestince. Ne izvesti na sud ove divljake je takođe način da se spriječi mir, po svaku cijenu.
Država koja ne želi mir neprekidno proliva krv svojih okupiranih podanika. U posljednjim mjesecima skoro da nije bilo nedjelje bez palestinskih žrtava, dok nije prevršena svaka mjera, a onda su se nebesa otvorila: šta nam to rade, životinje, gaze mirne šetače po Tel Avivu i pucaju po Jordanskoj dolini. Ne željeti mir znači slati neumjerene oružane snage poslije svakog terorističkog napada u izbjeglička naselja i gradove, izvrtati naglavačke živote njihovih stanovnika, rušiti kuće terorista i hapsiti hiljade ljudi. Držati ih mjesecima bez suđenja je isto provjereni put za narušavanje mira.
Blokirati Gazu, besprimjereno bombardirati Siriju i surovo ugnjetavati Palestince – da li je još nešto potrebno da bi se započeo rat? Menjaju se samo motivi, a cilj ostaje isti. Sada je u pitanju krvoločna radikalna desnica u vladi, koja zapada u ekstazu svaki put kada se prospe palestinska krv i koja se nada da će doći do rata Goga i Magoga, a nakon toga i priželjkivane druge Nakbe. Uz nju je i ova druga, Bibijeva desnica, koja hoće da zaustavi proteste na ulicama izraelskih gradova, što je najlakše učiniti pomoću još jednog krvavog pira. A nakon svega se uvijek može reći da su Arapi krivi za sve.
(TBT, Haaretz)
