
Piše: Timothy Garton Ash, thebosniatimes.ba
U Bruxellesu je proljeće i Evropska unija je u zamahu. Njene lidere i institucije razbudio je rat u Ukrajini. „Rat nas je podsjetio šta je u stvari Evropa“, govorili su mi ljudi tokom nedavne posjete glavnom gradu EU.
Popularna teorija kaže da evropske integracije napreduju kroz krize. Istina, ponekad je tako, a ponekad nije. Samo bi najtvrđi euro-optimisti mogli tvrditi da je evropsko jedinstvo zaista ojačalo u izbjegličkoj krizi 2015-16. Ali u posljednje dvije velike krize, pandemiji covida i ratu u Ukrajini, vidjeli smo na djelu mehanizam „izazov i odgovor“ koji je historičar Arnold Toynbee identificirao kao jedan od obrazaca historije.
Nakon usporenog početka i unilateralnih nacionalnih akcija, EU je na ekonomske posljedice pandemije covida odgovorila hrabrim iskorakom: 800 milijardi evra za oporavak država članica pod nazivom NextGenerationEU. Jednim udarcem srušena su dva dugogodišnja sjevernoevropska tabua. Sada postoji zajednički evropski dug, a teško pogođenim zemljama kao što je Italija veliki dio novca se distribuira u obliku grantova, a ne samo zajmova. Evropski lideri su konačno uradili ono što je trebalo da urade deceniju ranije reagujući na krizu evrozone koja je prvi put postala akutna 2010.
Još značajniji je bio odgovor na rat u Ukrajini. Uprkos naporima odmetnutih nacionalista kao što je Viktor Orban, evropska solidarnost je očuvana kroz 10 rundi pooštravanja ekonomskih sankcija Rusiji. Ukrajinske izbjeglice su dobrodošle širom bloka, na sramotu Britanije i njenih nemogućih procedura za izdavanje viza. Poslije još jednog usporenog početka – tako mora biti sa zajednicom od 27 država – EU ove godine izdvaja 18 milijardi evra ekonomske podrške Ukrajini. Ne samo da su mnoge države članice ponudile impresivnu vojnu podršku, što bi bilo nezamislivo prije Putinove invazije 24. februara 2022, već se mehanizam pod nazivom Evropski mirovni fond koristi za velike nabavke naoružanja i municije za ukrajinske oružane snage, čija se velika kontraofanziva očekuje u narednih nekoliko nedjelja.
Štaviše, vidjeli smo strateško vođstvo evropskih institucija. Predsjednica Evropske komisije Ursula von der Leyen našla je veliki motiv u podršci Ukrajini. Josep Borrell, šef spoljne politike EU, snažno se zalaže za proširenje djelokruga Evropskog mirovnog fonda. Evropski parlament je bio ključan u promociji agende proširenja na istok. EU sada ima veliki geostrateški projekat u novoj rundi proširenja sa Ukrajinom, Moldavijom i eventualno Gruzijom, kao i zapadnim Balkanom; drugi takav projekat je u međusobno povezanim oblastima energetske sigurnosti i zelene tranzicije.
Unija takođe uživa značajnu podršku svojih građana. Najnovije istraživanje javnog mnjenja pokazuje da većina građana Evrope „uglavnom vjeruje“ institucijama EU više nego svojim nacionalnim vladama i parlamentima (47 odsto pozitivno, 33 odsto negativno), 45 odsto ima generalno pozitivnu sliku o EU naspram negativne kod 18 odsto, dok 62 odsto građana sa optimizmom gleda u budućnost EU naspram 35 odsto pesimista. Još jedna nedavna anketa govori da od izlaska iz EU u Britaniji raste povjerenje u EU na račun britanske vlade i parlamenta.
A sada loše vijesti. Politika mnogih individualnih država članica daje manje lijepu sliku, a spoljni izazovi sa kojima se Evropa suočava su veći nego ikada ranije. Ako pogledate istraživanja Eurobarometra naći ćete tamo redovno pitanje koje me je oduvijek intrigiralo. Od ljudi se traži da ocjene da li se slažu ili ne slažu sa izjavom „(Moja zemlja) bi se bolje nosila sa budućim izazovima ako bi bila izvan EU“. Pre referenduma o brexitu 2016. sa ovom izjavom se prosječno slagalo 34 odsto građana tadašnje EU od 28 članica. Ove godine je taj procenat, bez bandoglavih Britanaca, 27. U Sloveniji je 42 odsto, Hrvatskoj 41, Poljskoj 40 i Austriji 38 odsto. U Belgiji, koja ljubazno dijeli svoj glavni grad sa EU, iznosi 33 odsto.
To ne znači da će neko uskoro krenuti stopama Britanije. Ono što se Britaniji dešava od 2016. odvratilo bi većinu ljudi od svake pomisli na izlazak. Ali činjenica je da ima mnogo Evropljana koji su nezadovoljni Unijom, dok njihovi populistički nacionalistički lideri pokušavaju da transformiraju savez iznutra, umjesto da ga napuste. Fascinantno je da manje Mađara (27 odsto) nego Francuza (28 odsto) kaže da bi im bilo bolje van EU, iako imaju Orbana koji u stvari živi san Borisa Johnsona: ima i mađarsko jare i evropske pare.
Mađarska je punopravna članica EU, ali više nije demokratska država. Aktuelni poljski lideri žele da pobede na izborima ove jeseni i nastave orbanizaciju na poljski način. U Holandiji, gdje sam upravo proveo divan dan povodom objavljivanja prijevoda moje lične historije Evrope, ruralna populistička stranka prijeti da poremeti holandsku politiku nakon niza uspjeha na regionalnim izborima.
U Austriji antiimigrantska stranka tvrde desnice Sloboda vodi u istraživanjima javnog mnjenja. Italija ima postneofašističku premijerku, koja se doduše ponaša razumno u vezi sa ključnim evropskim pitanjima kao što su Ukrajina i eurozona. Masovni protesti u Francuskoj ugrožavaju liberalni centar Emanuela Macrona. Iskusni posmatrači francuske politike već sugeriraju da je Marin le Pen najverovatnija pobjednica predsjedničkih izbora 2027. Čak 57 odsto francuskih ispitanika kaže da „uglavnom nema povjerenje“ u EU.
Tu su i spoljne prijetnje bez presedana. Najveći rat u Evropi od 1945. godine. Diktatorska bromansa između Xi Jinpinga i Vladimira Putina. Druge nezapadne sile poput Indije, Turske, Južne Afrike i Brazila održavaju dobre odnose sa Putinovom Rusijom, dok ova vodi neokolonijalni rat protiv Ukrajine, sa jasnim genocidnim elementima. Na slijedećim predsjedničkim izborima, SAD bi mogle ponovo da se trampiziraju, sa ili bez Donalda Trumpa. Globalno zagrijavanje još uvijek ide preko granice od 1,5 stepena Celzijusa uz posljedice u vidu ekstremnih vremenskih prilika; svjetska populacija je prešla 8 milijardi; ogromne su nejednakosti između bogatijih i siromašnijih zemalja; sve to doprinosi migracionim pritiscima koje zatim iskorištavaju ksenofobični populisti u Evropi. A tu je i značajan rizik od oružanog sukoba između SAD i Kine oko Tajvana možda već u ovoj deceniji. Treba li da nastavim?
Evropska unija je jaka zajednica. Ali morat će biti još jača da bi savladala ogromne unutrašnje i spoljašnje izazove.
(TBT, The Guardian)






