Piše: Nedžad Latić, thebosniatimes.ba
U intervjuu kojeg je dao za stranačko glasilo STAV bivši direktor OSA-e, Osman Mehmedagić Osmica, nekoliko puta je ustvrdio da Amerikanci nemaju dokaze za njegove kriminalne rabote, zbog čega su ga sankcionirali i stavili na crnu listu. Prije njega iste tvrdnje iznio je i njegov stranački šef Bakir Izetbegović koji smatra da su Amerikanci „nasjeli kafanskim pričama“ i da su stoga donijeli nepravednu i krivu odluku.
ZA GRAM KOKAINA
Izetbegović već dugi niz godina ustrajava u svojim „bijelim lažima“ kada na istoj matrici brani svoje stranačke saborce od Amira Zukića, Asima Sarajlića,Fadila Novalića, Osmana Mehmedagića, pa i Sebiju Izetbegović. On naspram optužbi za kriminalna nedjela podastire javnosti njihove zasluge za opće dobro, narod i državu. Tako su za njega su Sarajlić i Osmica patriote koji su ranjavani u ratu i da je stoga nespojivo da budu na crnim listama sa narko-bosovima itd.
Osobno mogu posvjedočiti o kriminalnim rabotama Mehmedagića prema meni, a nema tog građanina u ovoj zemlji koji se nije čudio i ibretio Izetbegoviću kada je tako bitnu i moćnu državnu instituciji, „alatku“, kao što je OSA, dao u šake jednom udbaškom neadrentalcu čija je supruga bar bila u svoj vakat narkomanka, pa čak i hapšena kao narko-dilerka. Vijesti o njenom hapšenju zbog dilanja droge objavljivane su u rubrici Crna hronika u pritanim izdanjima dnevnih novina. Pošto se radilo o folk pjevačici takve tabloidske vijesti nisu mogle proči nzapaženo u čaršiji. Tako da je Izetbegović morao znati ko je supruga njegovog ratnog intimusa Osmice, koji mu je bio očev tjelohranitelj. Zato se ni on danas ne bi trebao čuditi da je taj udbaški neadrentalac završio na crnoj listi skupa sa jednim od najvećih svjetskih narko-bosova Edinom Gačaninom Titom.
Kada sam u ranoj fazi pokretanja ovog portala objavio neke aferaške tekstove bio sam izložen zastrašujućim prijetnjama od strane mafije na društvenim mrežama. Tuce njih je danas u zatvoru. Nemam Facebook profil i nisam bio toga svjestan dok mi prijatelji nisu ukazali na to. Bio sam se personalno distancirao od Bakira Izetbegovića, tako da nikad nisam imao nikakav kontakt s njim od kada je bio zasjeo u očevu fotelju u zgradi Predsjedništva BiH. Ove prijetnje na društvenim mrežama su bile ozbiljna stvar, te sam 3. maja 2017. godine, na Dan novinara, odlučio nazvati Mirsadu, sekretaricu u Predsjedništvu BiH. „Trebao bih se čuti sa Bakirom. Reci mu da je nešto vrlo ozbiljno“, rekao sam Mirsadi. „Znam da je ozbiljno, Nedžade“, rekla je ljubazna Mirsada sa kojom sam se bezbroj puta čuo na telefon dok je rahmetli Alija Izetbegović stolovao u toj zgradi. „Kako znaš?“, priupitao sam u čudu. „Pa nikad za ovih sedam godina nisi nazvao, i ne bi ni sad da stvar nije ozbiljna“, zaključila je Mirsada. Ubrzo sam bio pozvan da dođem i da će me primiti Bakir. Imao sam u tašni otprintanih 250 stranica „materijala“ koje mi je prijatelj „zgulio“ sa Facebooka.
Susret je bio vrlo srdačan sve dok nisam rekao razlog zbog kojeg sam došao. „Šta je ovo Bakire?“ podviknuo sam. „Hoćemo li svesti politiku na „roknuti-koknuti?!“ On se naravno branio kako se bavi državnom politikom i da nema nikakve veze s tim. „Proslijedi to svojima policajcima. Iskreno, ne bih dao Aljoši Čampari, djeluje mi infantilno. Vjerujem da bi Osmica na osnovu ratnog drugarstva poduzeo nešto.”
Složio se o mojoj negativnoj ocjeni o Čampari i obećao da će proslijediti Osmici. Za nešto više od mjesec dana sreo sam Osmicu u restoranu „Lovac“. Bio je u familijarnom društvu, dakle sa suprugom, te sam ga diskretno pozdravio prolazeći pored stola. U povratku sam mu pristupio bliže stolu kako bih ga tihim glasom upitao da li mu je Šef predao kakav fascikl.
„Jeste, ali moraš doći da porazgovaramo!“, rekao je hunjtajući kroz nos sa vrlo prepotentnom intonacijom.
„Kako to misliš da dođem na razgovor?“ brecnuo sam se.
„Pa svašta pišeš!“, rekao je vrlo prijetećim tonom.
„Slušaj Osmica, prošla su vremena kad sam morao ići na razgovor u Udbu! A tek ćeš sad svašta čitati šta ću „svašta“ pisati!“, uzvratio sam mu prijetnjom i otišao od stola.
Uskoro sam objavio tekst „Za gram kokaina“ u kojoj sam tvrdio da je Osmica smjenio osmoricu inspektora jer je jedan od njih „naletio“ na dilera Osmicine supruge. Portal mi je hakovan, a prijetnje na društvenim mrežama od mafijaša, koji se se slikali sa pištoljem položenim na golim prsima, pojačale su se. To je kulminiralo pokušajem ubistva od strane kikboksera koji je bio jedan od tajnih bodigarda Bakira Izetbegovića. Gore od toga mi je bilo saznanje da mi je kćerku nazvao neko iz UNPROFOR-a na razgovor kako bi joj ukazali da imaju saznanja da je u životnoj opasnosti. Njihove procjene su se bazirale na prijetnjama sa društvenih mreža od osoba njima poznatim da pripadaju kriminalnom miljeu.
SVE U ISTO VRIJEME
O tim crnim danima mog novinarstva mogao bih napisati novih 250 stranica i dokumentirati da je iza tih zločinačkih napada na mene i moju familiju stajala bagra iz OSA-e. Ni od koga nisam imao da zatražim zaštitu osim od Gospodara! Samo On tako maštovito kažnjava, kakvu su kaznu zaluženo dobili Osmica i njegov Šef. Protiv Njegovog udarca nema odbrane. A tek šta im slijedi nakon što su doživjeli političke poraze i poniženja?!
Pa ipak, ne želim likovati. Bakir Izretbegović je još uvijek politički faktor i od njegovih odluka umnogome ovisi razvoj i eventulano rješenje političke krize koja se dramatično odražava na građane, posebno na Bosanske Muslimane. Prirodno je da će se on po instiktu ugrožene osobe braniti na sve moguće načine. U proteklih par godina doživio je nekoliko teških udraca koji su mu zagorčali i privatni život; i to „sve u isto vrijeme“. Pozicija na čelu stranke davno mu je ugrožena i samo zahvaljujući poltronima kojima se okružio, te Statutu stranke koji je „skrojen“ tako autokrastki da je nemoguće smjeniti predsjednika SDA na legalan način, nije izvjesno da će doći do njegove očekivane smjene na predstojećoj konvenciji stranke u maju. Iako je uzeo „reisovu pušku na svoje rame“ i pod izgovorom odbrane državnih institucija krenuo u obračun sa svima koji neće s njim da tvore vlast, sasvim je izvjesno da je ovo za njega unaprijed izgubljen rat jer se zavadio sa međunarodnom zajednicom, posebno sa Amerikancima. Ovo je njagora faza za bošnjačku politiku u postkomunističkom periodu. Nema nazanaka da iko želi napraviti predah u ratnohuškačkom verbalnom ratu i pružiti šansu za dijalog, pa je zbog toga za očekivati da će se kriza u američko-bošnjačkim odnosima dramatično zaoštravati. To je ne samo iracionalno, već i pogubno prije svega za Bosanske Muslimane. Stoga bi na ime toga trebalo ponuditi Izetbegoviću, samo zato što je Izetbegović, častan izlaz. Iako je na očevim zaslugama ostvario svoju političku karijeru, pa je sve to zaloupotrebljavo i to mu se danas „obija o glavu“, on zaslužuje drugačiji kraj karijere. Mi koji pamtimo to „epsko doba“, i bili akteri tadašnje politike, kada smo sa Alijom Izetbegovićam pravili velike greške,ali i još veće uspjehe i pobjede, trebamo dati šansu Bakiru Izetbegoviću za častan izlaz. Ne bi to bila zloupotreba zasluga Alije Izetbegovića od strane nas, naprotiv! To bi bio vrlo razuman i koristan pristup spašavanja nacionalne politike koja prijeti eksalacijom do građanskih sukoba ne ulici. To nam zaista ne treba.
(TBT)