Sirijski predsjednik Bashar al-Assad u nedjelju je posjetio UAE, gdje ga je primio predsjednik te zemlje Sheikh Mohammed bin Zayed al-Nahyan. Naizgled, rutinska vijest: jedan državnik posjećuje drugog. No ovo je nešto osobito: čovjek koji je sletio u Abu Dhabi prethodno je čitavo desetljeće bio u potpunoj izolaciji, označen kao “diktator”, “ratni zločinac” i persona non grata u zapadnom i arapskom svijetu.
”Assad mora otići” – to je bila redovna mantra zapadnih čelnika i arapskih monarha (uključujući i vođe UAE), koji su u sirijskom ratu podržavali Assadovu islamističku opoziciju. Sada je, međutim, Assad dočekan u Abu Dhabiju u velikom stilu: njegov predsjednički avion pratili su borbeni zrakoplovi Emirata, predsjednik UAE Sheikh Mohammed čekao ga je osobno na aerodromu, a organizirana je i ceremonija dolaska njegova konvoja u kraljevsku palaču.
To je (ne)očekivani ishod sirijskog rata, koji je počeo 15. marta 2011., te mu se nekidan navršilo 12 godina: uz 400.000 mrtvih i 13 miliona izbjeglica i prognanika, Sirija je ipak preživjela. Iako rat još nije gotov (proturske skupine kontroliraju sjeverozapadnu provinciju Idlib, turske trupe su na sjeveru Sirije, dok američka vojska u saradnji s Kurdima drži pod okupacijom naftna polja na istoku zemlje), Assad je “ostao u sedlu”.
Svi su mu još od 2011. govorili da “mora otići”, a on se nije dao. Bilo je časova, u prvim godinama rata, kad su islamističko-džihadističke trupe “demokratske oporbe” bile na svega par kilometara od njegove predsjedničke palače u Damasku, ali ni tada nije kapitulirao. Uz stalnu pomoć Irana i kasnije uključenje Rusije uspio je sebe i Siriju obraniti od združene koalicije unutrašnjih i vanjskih agresora, koju su činili i džihadisti iz 80 zemalja svijeta, podržani moćnim zapadnim silama i bogatim zaljevskim monarhijama.
POTRESNA BEŠĆUTNOST ZAPADA
Nakon dekade potpune izolacije – Zapad ga je stavio pod sankcije, a Arapska liga je 2011. suspendirala Siriju iz članstva – Assad je danas opet rado viđen gost u arapskim metropolama. Taj je proces stidljivo započeo još prije nekoliko godina – kad je postalo jasno da je ruska vojska preokrenula rat u Assadovu korist – a intenzivno se razvija nakon razornog potresa koji je početkom februara zadesio Tursku i Siriju.
Prvi znaci otopljavanja odnosa prema “sirijskom diktatoru” uočeni su 2018., kad je UAE ponovo otvorio ambasadu u Damasku. Dvije godine kasnije i Oman je vratio veleposlanika u Siriju, a lani u ožujku Assad je poduzeo i svoje prvo službeno putovanje u jednu arapsku zemlju od početka rata, otišavši u UAE. Potom je, 6. februara ove godine, sjever Sirije pogodio katastrofalni potres.
Zapad se u toj tragediji ponio sramno, jer zbog svoje sankcijske politike prema Siriji u početku nije dopuštao slanje humanitarne pomoći u Damask. Glasnogovornik State Departmenta pred TV kamerama je poručio da SAD ne želi ukidati sankcije “diktatoru Assadu” i da će pomoć ići samo u dijelove Sirije izvan vladine kontrole. Znajući da Assad kontrolira više od 80 posto teritorija zemlje, na kojem živi gotovo 90 posto sirijske populacije, jasno je koliko je ta odluka bila bešćutna.
Naravno, ostale zapadne zemlje nisu se usudile protivrječiti hegemonu, pa ni one nisu slale pomoć u Damask. Istina, Washington je kasnije dopustio “privremeno” odstupanje od sankcija i letove za Damask, ali izgubljeno je dragocjeno vrijeme u prvim tjednima nakon potresa. Prva dva humanitarna aviona Evropske unije sletjela su u Damask tek 26. februara, ravno 20 dana nakon tragedije.
No zato su tu “zapadnu prazninu” popunili donedavni arapski neprijatelji Sirije, kojima je potres na neki način pomogao da ubrzaju proces pomirenja s Assadom.
Već 7. februara, dan nakon potresa, Assada je nazvao predsjednik Egipta Abdel Fattah el-Sisi, a već 14. februara dogodilo se nešto nezamislivo: nakon više od deset godina u Siriju je (u grad Aleppo) sletio avion iz Saudijske Arabije, noseći humanitarnu pomoć. Iduća dva dana sletjela su još dva saudijska aviona.
SVI PUTOVI VODE U DAMASK
Već 15. februara u Damasku se pojavio i jordanski ministar vanjskih poslova Ayman Safadi, a dva dana kasnije, 17. februara, predsjednik Tunisa Kais Saied objavio je da njegova zemlja želi obnoviti diplomatske odnose sa Sirijom, prekinute prije deset godina.
Dan potom, 18. februara, s Međunarodne sigurnosne konferencije u Münchenu oglasio se saudijski šef diplomacije, princ Faisal bin Farhan Al Saud, izjavivši kako je vrijeme da arapske zemlje obnove odnose s Assadom:
“Arapske države slažu se da izolacija Damaska nema smisla i da treba ponovno otvoriti dijalog sa sirijskom vladom – rekao je princ Faisal, kako je prenio bliskoistočni portal Middle East Eye (MEE), sa sjedištem u Londonu.
Dva dana kasnije, 20. februara, Assad je poduzeo i svoje drugo putovanje u arapski svijet od početka rata, posjetivši Oman, gdje ga je primio sultan Haitham bin Tariq, koji je tom prilikom izrazio želju da sve arapske zemlje obnove veze sa Sirijom.
– S obzirom na to da su UAE i Saudijska Arabija svojedobno financirali pobunjenike da svrgnu Assada, ovaj preokret predstavlja važno prestrojavanje. Assadovi posjeti UAE i Omanu bili su važni za njegov imidž i proces rehabilitacije u očima arapskih dužnosnika – rekao je za portal MME američki analitičar Giorgio Cafiero, direktor konzultantske tvrtke Gulf State Analytics sa sjedištem u Washingtonu.
Cafiero je dodao da će “Assadova velika nagrada biti povratak Sirije u Arapsku ligu”.
I doista, već 26. februara Assadu je na noge došlo pola Arapske lige: u Damasku se pojavilo izaslanstvo Arapske međuparlamentarne unije, sastavljeno od zastupnika iz Iraka, Jordana, Palestine, Libije, Egipta, UAE, Omana i Libanona.
“Mi ne možemo bez Sirije, a Sirija ne može bez svog arapskog okruženja – rekao je tom prilikom predsjednik iračkog parlamenta Mohammed al-Halbousi, kako je prenijela sirijska agencija SANA.
Samo dan potom, 27. februara, stigla je i konačna potvrda nove arapske realnosti: u Damask je sletio egipatski šef diplomacije Sameh Shukri. Bio je to prvi put od 2011. da su predstavnici najmnogoljudnije arapske zemlje došli u Siriju.
Da bi se veliko bliskoistočno pomirenje zaokružilo, nužno je da se obnove i odnosi između Sirije i Turske. Izgleda da se i tu stvari pomiču s mrtve točke, zahvaljujući Rusiji. U Moskvi će se, naime, idući tjedan održati dugoočekivani sastanak šefova diplomacije Turske, Sirije, Irana i Rusije, s ciljem ponovnog zbližavanja Damaska i Ankare. Analitičari očekuju da bi se pomirenje finaliziralo sastankom Assada i Erdogana u Moskvi.
Assad taj susret uvjetuje povlačenjem turskih trupa sa sjevera Sirije i pacifikacijom proturskih snaga u Idlibu. Ako se to dogodi, jedini neoslobođeni džep Sirije ostat će naftom bogati istok zemlje uz Eufrat, koji drži vojska SAD-a. A tu Sirija može računati i na diplomatsku pomoć Kine, koja je ovog mjeseca oštro upozorila Ameriku da povuče trupe iz Sirije i prestane pljačkati tu zemlju:
“ Amerika je nezakonito vojno intervenirala u sirijskoj krizi, što je dovelo do smrti velikog broja nevinih civila i ozbiljne humanitarne katastrofe. Pozivamo SAD da iskreno poštuje suverenitet, nezavisnost i teritorijalni integritet drugih zemalja te da odmah zaustavi svoju ilegalnu vojnu prisutnost i pljačku u Siriji – rekla je 10. ožujka glasnogovornica kineskog ministarstva vanjskih poslova Mao Ning.
To je današnja slika Assadove Sirije: raniji kurjaci sada zavijaju bitno pitomije, a na suprotnoj strani ostaju još samo posljednji lopovi.
(TBT, Mediji)
