Piše: Soraya Lennie, thebosniatimes.ba
Nije nedostajalo riječi kojima se opisivao odnos između Islamske Republike Iran i Saudijske Arabije u prošloj deceniji. Ali čini se da su dva najistaknutija stuba moći na Bliskom istoku došla do primirja.
Dogovor uz posredovanje Kine nije pao s neba. Umjesto toga, to je proizvod skoro pet godina ponekad mlake diplomatije, obilježenih ubistvom Trumpove administracije na komandanta iranskih snaga Quds Kasema Sulejmanija, koji je bio pregovarač između Rijada i Teherana u noći njegovog ubistva.
Iran i Bahrein sada također razgovaraju, dok se moćni sekretar iranskog Vrhovnog vijeća za nacionalnu sigurnost Ali Shamkhani sprema posjetiti UAE.
U ovom diplomatskom naletu ima mnogo pouka – prvenstveno, da su izolacija, sankcije i maksimalni pritisci promašena politika.
Priča kaže da je izolacija trebala promijeniti iransko “ponašanje”. U međuvremenu, široke sankcije i maksimalni pritisak trebalo je da zaustavi nuklearni program i, nezvanično, dovede do “promjene režima”.
Ali gdje smo, tu smo.
Islamska Republika je još uvijek u velikoj mjeri uključena u regionalnu politiku, uključujući i Irak. Iranski saveznik, Bashar al-Assad, i dalje je predsjednik Sirije i dobrodošao je natrag u globalno krilo, čak iu arapskom svijetu.
Na domaćem planu, iranski nuklearni program nastavlja se razvija, uprkos sankcijama, ubistvima i sabotažama. A nedavno, vladjuće elite u Teheranu preživjele su krizu legitimiteta i protesta nakon smrti u pritvoru 22-godišnjeg Mahse Aminija.
Priključite se opoziciji u instranstvu.
Ako ove izolacionističke politike nisu uspjele djelovati na najmoćniju zemlju na svijetu i njenog saveznika – SAD i Saudijsku Arabiju – zašto ih onda opozicija gura kao ključne za kolaps Islamske Republike?
Izolacija Irana
Ove sedmice, novoformirana Alijansa za demokratiju i slobodu u Iranu (ADFI), objavila je svoju povelju za ujedinjenje fragmentirane iranske dijaspore i iznijela svoj plan za tranziciju u demokratski Iran.
U planu, koji se “u početku oslanja na aktivnosti izvan zemlje”, navodi se da je “međunarodna izolacija islamske vlade prvi i neophodan korak” u postizanju njenog cilja rušenja Islamske Republike.
Izolacija očigledno uključuje pet činova, uključujući protjerivanje ambasadora Islamske Republike i svih “zavisnih” u tim zemljama.
Nadalje, nastoji se “olakšati sva sredstva neophodna za pomoć narodu Irana”.
Šta to tačno znači, nejasno je, a s obzirom na dosadašnje projekte promene režima na savremenom Bliskom istoku, pomalo je alarmantno.
Dokument nije naišao na veliki entuzijazam u iranskoj javnosti, koja je zauzeta pripremama za Novruz, boreći se sa endemskom inflacijom i suočavanjem s posljedicama petomjesečnih protesta. Međutim, tvrdolinijaški mediji su ga razapeli kao projekat sujete koji sponzoriraju stranci, a što je još važnije, kako je istaknuto tekstu u vodećem reformističkom dnevniku Shargh, nedostaje mu osnovno razumijevanje Irana kao nacije.
Prvih šest potpisnika povelje postali su neka od najistaknutijih lica u dijaspori, a neki su u prošlosti izrazilo podršku sankcijama, uključujući Trumpovu strategiju maksimalnog pritiska.
Oni stvari vide crno-bijelo oko toga kako se nositi s Islamskom Republikom, pa su do sada uspješno izlobirali u UN-u da izbace Iran iz Komisije za status žena (CSW), a također su uspjeli natjerati Evropski parlament da proglasi islamsku Revolucionarna garda iranskih oružanih snaga je teroristička organizacija.
Grupa nastavlja lobirati kod pojedinih vlada da učine isto. Ali kako ove kampanje pomažu iranskim demonstrantima ili zatvorenicima, nije jasno.
Još je nejasnije kako bi okončanje iranskog učešća u komisiji UN-a, ili neobavezujuća evropska rezolucija, moglo urušiti Islamsku Republiku.
Ipak, opozicija se zalaže za punu ekonomsku i diplomatsku izolaciju.
‘Projekat ispraznosti’
Ostaje da se vidi šta bi se postiglo protjerivanjem iranskih diplomata i njihovih porodica. Uostalom, iranske diplomate su godinama protjerivane širom svijeta zbog raznih nedjela, uključujući Saudijsku Arabiju i UK, a ni najkreativniji iskorak u logici ne bi mogao zaključiti da su ta protjerivanja dovela do demokratskih promjena u Iranu.
Nadalje, malo je vjerovatno da bi bilo koji od glavnih iranskih trgovinskih partnera, bilo ko bitan, prihvatio tu ideju.
Možda je to udarac za ego dijaspore, ali najveće iskre za promjene u Islamskoj Republici uvijek su dolazile iz unutrašnjih, a ne vanjskih pritisaka. Poklonik promjene režima, John Bolton, nije našao za sheodno ni osvrnuti se na to.
Uzmimo, na primjer, najintenzivnije proteste, počevši od 1999. godine, kada su studenti organizirali proteste na Teheranskom univerzitetu zbog zatvaranja popularnih reformističkih novina Salaam. Deceniju kasnije, 2009. godine, dogodili su se najveći protesti u historiji Islamske Republike usred široko rasprostranjenog uvjerenja da su predsjednički izbori namješteni. Zatim je 2019. dugo hvaljeno smanjenje subvencija za gorivo izazvalo nasilnu pobunu. Izvještaji pokazuju da je 1.500 ljudi ubijeno u obračunu koji je uslijedio.
Ako opozicija želi biti viđena kao nešto više od performativnog projekta sujete i steći legitimitet izvan grupacija dijaspore za promjenu režima, i TikTokera, ona mora razumjeti politiku što je za sada ne polazi za rukom.
Izolacija olakšava državi da guši oponente. Sankcije štete običnim ljudima, a ne eliti. A što se tiče Irana, ni jedno ni drugo ne dovodi do promjene statusa quo.
Lobiranje se moglo fokusirati na tjeranje EU da okonča svoju diskriminatornu praksu izdavanja viza kako bi Iranci mogli dobiti zaposlenje i obrazovanje u inostranstvu. Na kraju krajeva, obični Iranci se bore da dobiju vize za Evropu, a ne prijeme kod premijera, ili tribine u Minhenu.
U međuvremenu, napori američkog lobiranja mogli su se fokusirati na ukidanje sankcija za bankarstvo i tehnologiju kako bi se Irancima olakšalo plaćanje usluga u inostranstvu, uključujući lijekove, ili usluge koje pomažu da se zaobiđe nestanak interneta u državi.
Nije jedan stručnjak za iransku politiku opisao fokus dijaspore kao gubljenje napora i resursa. A ako nisu naučili iz saudijskog iskustva, onda je pokret već ugušen pod vodom.
U Iranu ima 84 miliona ljudi koji svakodnevno žive s posljedicama neuspjele politike. Opozicija bar to ne mora objašnjavati.
(TBT, MEE)
