Ramazan nije sveti mjesec u islamskom vjerovanju, ali jest najvrjedniji. U historiji islamske civilizacije, na njenom početku ramazani su obilježeni historijskim pobjedama od Bitke na Bedru, oslobađanja Meke, preko početka osvajanja Španije, pobjede nad Mongolima, Salahudinove pobjede nad krstašima, odnosno oslobađanje Kudsa. To su bila stoljeća širenja i razvoja islamske civilizacije.
Nažalost, stagnacijom islamske civilizacije kotač historije se okrenuo u drugi smjer. Period kolonizacije i postkolonijalne tranzicije je bio obilježen stradanjem i propadanjem muslimanskih zajednica.
Od Drugog svjetskog rata neprestano traju ratovi u kojima su muslimani žrtve agresija, okupacija ili međusobnih sporova. Najduža i najbrutalnija agresija i okupacija u novijoj muslimanskoj i svjetskoj historiji je Izraela nad Palestinom koja se održala uprkos brojnim globalnim promjenama. Izrael kao jedina kolonija postala je simbol globalne nepravde protiv koje nisu samo muslimani nego svi oni koji su za ljudska prava i univerzalne slobode.
Sa druge strane u izuzetno teškom stanju desetljećima žive muslimanske manjine u Indiji, Mianmaru, Rusiji, Kini, Africi… U ovom kontekstu posebno se ističe tragična sudbina Ujgura koji i dalje ne vide svjetlo na kraju tunela niti nekoga ko bi im mogao pomoći.
Nažalost, muslimani su u mnogim međusobnim sukobima baš tokom ramazana pokazali veliku okrutnost i isključivost tako da tokom osmogodišnjeg Iračko-iranskog rata nije bilo “pauze” za ramazan, a mnogi unutrašnji sukobi kao npr. u Alžiru su imali svoju kulminaciju upravo u ramazanu.
Američke invazije na Afganistan i Irak su bile u ramazanu uprkos brojnim pozivima da se odgode, a realizovane su preko teritorije ili zračnog prostora susjednih muslimanskih država.
Dvadeseto stoljeće su mnogi historičari označili kao “stoljeće ratova”. Kako se broj ratova i sukoba u dva desetljeća 21. stoljeća intenzivirao vrlo je moguće da ćemo imati “dva stoljeća ratova” u jednom komadu. Arapsko proljeće je donijelo veliku nadu u muslimanskom svijetu, ali na kratko. Nažalost, sukobi koji su proistekli iz Arapskog proljeća ulaze u drugu deceniju. Sirija, Jemen, Libija, Irak su i dalje ratne zone ogromnog razaranja, gladi i miliona izbjeglica. Egipat je i dalje pod diktaturom, u Libanu je stalno napeto, a stanje nije stabilno ni u Tunisu.
Turska je podnijela najveći teret sukoba u na Bliskom istoku. Propadanje ekonomije koja je od ranije izložena ogromnim demografskim pritiskom je na kraju kulminirao masovnom migracijama prema Evropi preko Mediterana i Balkana. Inflacija i razorni zemljotresi su dodatno opteretili tursko društvo koje ove godine ima svoj historijski ispit, a to su predsjednički i parlamentarni izbori.
Zadnjih godina u svijetu se vodi oko 30 sukoba koje je zasjenio rat u Ukrajini koji je prouzrokovao globalne promjene u trgovini, dostupnosti hrane i inflaciju. Većina svjetskih sukoba koncentrirana je u Aziji i Africi, a najčešći oblici su teritorijalni sporovi i građanski ratovi u kojima su najčešće žrtve upravo muslimani.
Muslimanske manjine u Indiji, Mianmaru, Kini su već desetljećima ugroženi represijama vladajućih ideologija. Dvostruki standardi međunarodne zajednice se na najlicemjerniji način pokazuje kroz različiti tretman ugrožavanja ljudskih prava u navedenim državama. Dok Zapad ignoriše vladajući ratoborni Hinduizam (Hindutva) u Indiji koji se često na terenu realizira kroz lokalni i državni terorizam, ugroženost Ujgura se često eksplatiše od strane zapadnih država kao njihov instrument antikineske politike čime Ujguri postaju dvostruka žrtva. Nažalost, muslimanske države nisu u stanju zaštititi živote i imovinu Ujgura zbog ekonomske i političke snage Kine.
Iako su muslimani znatna manjina u Indiji oni čine treću muslimansku populaciju nakon Indonezije i Pakistana. Nažalost, njihov društveni status, obrazovanje i standard su na izuzetno niskom nivou što u kombinaciji sa radikalizacijom Hindusa ne daje nadu u bolju budućnost.
Afrički kontinent je nažalost “tradicionalno” nestabilan. Česti građanski ratovi, državni udari, terorizam, suša, glad prouzrokuju nasilne migracije prema Evropi i Bliskom istoku. Terorističke aktivnosti u zapadnoj Africi (Mali, Burkina Faso) provodi ogranak IDIŠ-a, dok Boko Haram djeluje na tromeđi Nigerije, Čada i Kameruna. Građanski rat u Somaliji traje desetljećima, a iza terorističkih aktivnosti stoji grupa Al-Šabab koja povremeno djeluje i u susjednim država Roga Afrike koji je godinama izložen suši i gladi.
Teško stanje u Africi dodatno pogoršava uticaj Izraela i paravojnih plaćenih grupa iza kojih stoji Rusija. Nedavno je zabilježen sukob takvih grupa sa kineskim investicijama u rudarstvo u Centralnoj Afričkoj Republici što pokazuje da borba svjetskih sila za nadmoć povećava broj žrtava na crnom kontinentu.
Pored Somalije stanovništvo istočne Etiopije je najizloženije smrtnosti od glad, dok na sjeveru u regiji Tigrej tinja regionalni sukob koji je Etiopiju vratio u nestabilnost. Također, muslimani su žrtve sukoba u Centralnoj Afričkoj Republici.
Tračak nade za pomirenje
Obnavljanje diplomatskih odnosa Irana i Saudijske Arabije kroz posredovanje Pekinga je historijska prekretnica koju je ummet dugo priželjkivao. Pomirenje između dva dominantna koncepta među muslimanima će konačno relaksirati stanje u zaraćenim područjima (Jemen, Sirija, Liban, Irak…), otvoriti vrata za ekonomsku sradnju i olakšati život miliona muslimana. Naravno, za popravljanje stanja na terenu će treba mnogo godina i truda. Bitno je da se stvari na globalnom i regionalnom nivou kreću u pozitivnom smjeru, odnosno suprotno od interesa Amerike kojoj odgovara bipolarna podjela svijeta.
Ummet ne može obnoviti svoju snagu dok se ne objedine kapaciteti, resursi i snage koje nalaze u prostoru između Meke, Kaira, Istanbula, Teherana. Upravo je to bila strategija širenja islama predvođena Poslanikom Muhammedom, a.s,. koji je svoju diplomatiju usmjerio u prema navedenim centrima.
Zadnjih godina svjedočimo da je sve više muslimanskih država koje uspješnije i nezavisnije vode svoju vanjsku politiku i regionalno se integrišu na osnovu ekonomskih i drugih pozitivnih interesa. Posebno raduje primjer Alžira koji na osnovu svog geopolitičkog položaja i resursa u vrijeme svjetske energetske poboljšava saradnju sa Evropom. Nakon povrataka Talibana u Afganistan i očuvanja mira započela je relaksacija odnosa u srednjoj Aziji, opada uticaj Rusije, jača saradnja sa Iranom i Turskom te se svijetu otvara Turkmenistan koji je donedavno bio najzatvorenija muslimanska država.
Nadamo se da ćemo ovog ramazana imati manje vijesti o bombaškim napadima u većinski muslimanskim zemljama, intenziviranju građanskih ratova, te bez povećanja represije nad muslimanskim manjinama kao i napada na muslimanske zajednice i džamije u Evropi.Međumuslimanska solidarnost više nego ikad je potrebna za ugroženo stanovništvo Turske i Sirije nakon zemljotresa, stanovništvu Jemena, Libije, Iraka, Somalije koje je godinama izloženo ratovima, gladi, suši.
Pitanje Palestine je krucijalno pitanje dostojanstva ummeta već više od sedam decenija. U okolnostima unutar izraelskih previranja Palestinci više nego ikad trebaju podršku drugih muslimanskih naroda. Svaki dan je sve očitije da se jasno nazire kraj dominaciji izraelskog diskursa u svijetu i u toj borbi odgovornost ima svaki musliman.
Više nego ikad muslimanima i cijelom svijetu potrebna je solidarnost i mir kroz blagodati ramazana u cilju ozdravljenja ljudske civilizacije. Univerzalne ljudske vrijednosti ne poznaju pripadnost po rasi, jeziku, naciji, boji kože, religiji zbog toga iskoristimo ovaj ramazan za afirmaciju dobrobiti za čovječanstvo.
(TBT, PISjournal)
