Piše: Ameer Makhoul, thebosniatimes.ba
Izraelska regionalna politika dugo je bila zasnovana na hegemoniji, superiornosti i aroganciji. Lideri Shimon Peres i Benjamin Netanyahu često su ponavljali ideju saveza zasnovanog na “izraelskom mozgu i arapskom novcu”, istovremeno promovirajući koncept zaštite arapskih režima izraelskim obavještajnim tehnologijama i strategijama za ekonomski mir.
Cilj je uvijek bio dvostruk: postići normalizaciju i ojačati regionalni utjecaj Izraela i ubrzati nestanak palestinske stvari.
Za Izrael, Iran je predstavljao priliku da se udruži sa arapskim državama i na ekonomsko-sigurnosnoj i na strateškoj osnovi, u pogledu suočavanja sa njihovim “zajedničkim neprijateljem”. Na taj način, Izrael je tražio multilateralnu strategiju: regionalni savez pod okriljem SAD-a, koji želi objaviti rat Iranu i zbaciti njegov režim.
Ali kako je arapski zaljevski savez u ratu u Jemenu erodirao, pokušaji Izraela da se dodvore arapskom savezniku koji bi vodio rat protiv Irana doživjeli su neuspjeh. Izrael nije krio da želi da saudijski prestolonasljednik Mohamed bin Salman, koga smatra vjerovatnim budućim saveznikom, zamjeni svog ostarelog oca kralja Salmana. Ali suprotno željama Izraela, brojne zaljevske države – uključujući Kuvajt i UAE, a nakon njih ovog mjeseca Saudijska Arabija – ponovo otvaraju diplomatske, ekonomske i sigurnosne kanale s Teheranom.
Smatrajući da je svrgavanje iranskog islamskog režima prioritet, izraelska vlada je u januaru imenovala general-majora Eyala Zamira, koji je ekspert za pitanje Irana, za generalnog direktora ministarstva sigurnosti.
Zaljevska i regionalna ravnoteža snaga, međutim, previše je jaka da bi je odredili Izrael i njegove želje ili arogantne teorije.
Nedostatak saveznika
Od pokretanja rusko-ukrajinskog rata i njegovih posljedica na globalnu ekonomiju, zemlje Zaljeva – posebno veliki izvoznici nafte – odlučile su se ne kladiti na američku poziciju, odbijajući sudjelovati u sankcijama Rusiji. Umjesto toga, oni su ojačali svoju saradnju sa Moskvom kako bi održali cijene nafte, dok su jačali svoje masivne trgovinske i ekonomske odnose s Kinom. To su viši vitalni interesi koje Izrael ne može zaobići, ma koliko se trudio.
Za Izrael će sporazum između Irana i Saudijske Arabije o normalizaciji odnosa pod pokroviteljstvom kineske vlade imati stratešku cijenu u regionalnim i međunarodnim dimenzijama. Koliko ograničava regionalni utjecaj Izraela toliko eliminira pojam arapsko-izraelskog saveza protiv Irana.
Dok je Izrael nastojao da ojača veze sa zemljama kao što su Italija, Njemačka, Ujedinjeno Kraljevstvo i Francuska u nastojanju da izgradi međunarodnu i regionalnu antiiransku osovinu, on zna da međunarodni igrači nisu uvjereni da bi takav projekat mogao funkcionirati bez odlučujuće Američka sila.
Štaviše, prekidi u izvozu nafte, gasa i žitarica koji su rezultat ukrajinskog rata spriječili bi Evropu u izvođenju bilo kakvih vojnih akcija koje bi mogle pogoršati energetsku krizu. Stoga nije bilo iznenađujuće da je Evropska unija brzo pozdravila saudijsko-iranski sporazum, smatrajući ga vitalnim za regionalnu stabilnost i rješavanje sukoba.
U isto vrijeme, saudijsko-iranski sporazum mogao bi staviti tačku na izraelski nuklearni monopol, otvarajući vrata drugim zemljama u regiji za stjecanje nuklearnih kapaciteta. Prema američkim medijima, Saudijska Arabija traži odobrenje Washingtona za razvoj civilnog nuklearnog programa kao dio svoje cijene za potencijalnu normalizaciju odnosa s Izraelom. Druge zemlje na Levantu i Sjevernoj Africi, kao što je Egipat, mogu pokušati učiniti isto.
Ovo bi dugoročno degradiralo efikasnost najvažnije izraelske sile odvraćanja, ugrožavajući njegov regionalni uticaj i potencijalno ograničavajući ukupnu efikasnost Abrahamovog sporazuma.
Delikatna ravnoteža
Ne može se isključiti mogućnost da bi saudijsko-iranski sporazum mogao dovesti do uspostavljanja diplomatskih odnosa između Saudijske Arabije i Izraela. Ali budući kontekst takvih dogovora bit će drugačiji, s obzirom na to da se Izrael više ne smatra sigurnosnim kišobranom za zaštitu Zaljeva, niti je zamjena za SAD. U regionalnoj jednačini koja se trenutno oblikuje, Izrael nije ni ključan ni sigurnosna potreba.
Prema novoj viziji Rijada, Saudijska Arabija traži vodeću ulogu i na regionalnom i na međunarodnom nivou, vođena svojom ekonomskom moći i utjecajem. Ona je sposobna da pregovara o delikatnoj ravnoteži svijeta koji prelazi sa unipolarnosti na pluralizam.
Zemlje Zaliva, kao ekonomije u usponu, proaktivne su u identifikaciji i analizi karakteristika prelazne faze međunarodnog sistema. One se pokušavaju pozicionirati na načine koji mogu zaštititi i sačuvati njihove interese, dok se drugi akteri bore oko utjecaja i hegemonije.
Istovremeno, Izrael strahuje da bi sporazum iz Pekinga mogao utrti put za rješenje rata u Jemenu. Ovaj sukob je predstavljao sjajnu priliku za Izrael da poveća svoj uticaj u Crvenom i Arapskom moru, a sporazum rizikuje da ometa njegove napore da uspostavi vojno uporište u regionu.
Još jedna briga za Izrael je potencijalni novi sporazum Taif u Libanu, čije bi dvije strane bile Saudijska Arabija i Iran, koji bi garantirao stabilnost libanskog režima i ekonomije. Kolaps Libana je uvijek bio u interesu Izraela.
Zaista, izraelska međunarodna kriza je danas toliko duboka da je podstakla optužbe između Netanyahuove vlade i njenog prethodnika, režima Yaira Lapida i Naftalija Benneta, o tome ko snosi odgovornost za ovaj strateški neuspjeh.
Promjena strategije
Obnavljanje saudijsko-iranskih veza, koje su prekinute 2016. godine, još je jedan dokaz da pojam “put za Washington prolazi kroz Tel Aviv” više ne vrijedi. Strategija zasnovana na odobrenju Washingtona i Tel Aviva ne može očuvati sigurnost i stabilnost regije, već prijeti rizik da ih potkopa.
Zaista, da bi garantovali uspjeh Pekinškog sporazuma i da bi ga nadograđivali, arapski lideri moraju preispitati svoje strategije prema utjecajnim silama, kako na regionalnom tako i na međunarodnom planu. Arapski nacionalni interesi zahtijevaju pažljivo preispitivanje pozicije Izraela u regionalnoj jednačini i smanjenje njegovog utjecaja.
Za Palestince, s druge strane, saudijsko-iranski sporazum predstavlja priliku koja otvara nove horizonte u njihovoj borbi za ostvarivanje svojih legitimnih prava.
Kako se ekstremisti koji vode Izrael danas suočavaju s velikom krizom, tekuće promjene u strukturi međunarodnog sistema zahtijevaju aktivno učešće regionalnih arapskih država, koje mogu raditi na uspostavljanju novih mehanizama za blokiranje izraelskog ekspanzionizma, ekstremizma i rasizma.
(TBT, MEE)
