Piše: Stephen M. Walt, thebosniatimes.ba
Detant između Saudijske Arabije i Irana – uz Kinu koja igra ulogu posrednika – nije tako značajan kao posjeta Richarda Nixona Kini 1972., putovanje Anwara Sadata u Jerusalim 1977. ili pakt Molotov-Ribbentrop iz 1939. godine. Čak i tako, ako se dogovor drži, to je prilično velika stvar. Ono što je najvažnije, to je poziv na buđenje za Bidenovu administraciju i ostatak vanjskopolitičkog establišmenta Sjedinjenih Država, jer razotkriva samonametnute hendikepe koji su dugo osakatili američku politiku na Bliskom istoku. Također naglašava kako se Kina pokušava predstaviti kao sila za mir u svijetu, plašt koji su Sjedinjene Države uglavnom napustile posljednjih godina.
Kako je Kina ovo izvela? Napori za snižavanje temperature između Rijada i Teherana bili su u toku već neko vrijeme, ali Kina bi mogla uskočiti i pomoći dvjema stranama da postignu dogovor jer joj je njen dramatičan ekonomski uspon dao sve veću ulogu na Bliskom istoku. Što je još važnije, Kina bi mogla posredovati između Irana i Saudijske Arabije jer ima srdačne, poslovne veze s većinom zemalja u regionu. Kina ima diplomatske odnose i posluje sa svim stranama: Egiptom, Saudijskom Arabijom, Izraelom, zaljevskim državama, čak i Basharom al-Assadom u Siriji. Tako velika sila maksimizira svoju moć: jasno dajete do znanja da ste voljni raditi s drugima ako su oni voljni raditi s vama, a vaše veze s drugima ih podsjećaju da i vi imate druge opcije.
Sjedinjene Države, nasuprot tome, imaju “posebne odnose” s nekim zemljama na Bliskom istoku, a nikakve odnose s drugima, prije svega Iranom. Rezultat je da države klijenti poput Egipta, Izraela ili Saudijske Arabije uzimaju zdravo za gotovo američku podršku i tretiraju njene brige s loše prikrivenim prezirom, bilo da se radi o ljudskim pravima u Egiptu, o saudijskom ratu u Jemenu ili o dugotrajnom i brutalnoj kampanji za kolonizaciju Zapadne obale. U isto vrijeme, naši uglavnom uzaludni napori da izoliramo i srušimo Islamsku Republiku ostavili su Washingtonu u suštini nulti kapacitet da oblikuje percepciju, djelovanje ili diplomatsku putanju Irana. Ova politika – proizvod marljivih napora Američko-izraelskog komiteta za javne poslove, Fondacije za odbranu demokratija, itd., i dobro financiranih napora lobiranja arapske vlade – može biti najjasniji primjer vlastitog cilja u savremenoj američkoj diplomatiji. Pokazujući da Washington ne može učiniti mnogo na unapređenju mira ili pravde u regiji, ostavio je teren širom otvoren za Peking.
Saudijsko-iranski sporazum također naglašava važnu dimenziju novonastalog kinesko-američkog rivalstva: hoće li drugi vidjeti Washington ili Peking kao najbolji vodič za budući svjetski poredak?
S obzirom na veliku globalnu ulogu Sjedinjenih Država od 1945. godine, Amerikanci su se navikli na pretpostavku da će većina država slijediti naš primjer, čak i kada imaju rezerve prema onome što radimo. Kina bi željela promijeniti tu jednačinu, a predstavljanje sebe kao vjerovatnijeg izvora mira i stabilnosti je ključni dio tog napora.
Po pravilu, većina vlada u svijetu želi mir, i ne žele da im se u posao upuštaju autsajderi i govore im šta da rade. U posljednjih 30 ili više godina, Sjedinjene Države su u više navrata izjavljivale da bi druge vlade trebale prihvatiti niz liberalnih principa (izbori, vladavina prava, ljudska prava, tržišna ekonomija, između ostalog) i pridružiti se raznim institucijama koje predvode SAD. Ukratko, američka definicija “svjetskog poretka” bila je inherentno revizionistička: Washington će postupno voditi cijeli svijet prema prosperitetnoj i mirnoj liberalnoj budućnosti. Predsjednici demokrata i republikanaca koristili su različite alate za postizanje tog cilja, a povremeno su koristili i vojnu silu da svrgnu diktatore i ubrzaju proces.
Rezultati nisu bili dobri: skupe okupacije, propale države, novi teroristički pokreti, povećana saradnja među autokratama i humanitarne katastrofe. Na listu bi se moglo dodati i ruska ilegalna invazija na Ukrajinu, utoliko što je odluka Rusije da napadne bila barem dijelom odgovor na dobronamjerne, ali nepromišljene napore SAD-a da uvedu Ukrajinu u NATO. Koliko god ovi ciljevi bili apstraktno poželjni, bitni su rezultati, koji su uglavnom bili pogubni.
Kina je zauzela drugačiji pristup. Nije vodila pravi rat od 1979. godine i više puta je proklamirala svoju posvećenost nacionalnom suverenitetu i nemiješanju. Ova pozicija je očito sebična, utoliko što odbija kritiku kineske ponorne prakse ljudskih prava, a retorička predanost Kine suverenitetu nije je spriječila da iznosi neopravdane teritorijalne zahtjeve ili se upušta u granične sukobe na nekoliko mjesta. Peking je takođe reagovao neopravdano oštro kada je kritiziran i primijenio je ratoborni pristup diplomatiji koji je izazvao rastuće negodovanje i otpor. Niko ne bi trebao pretpostaviti da Kina nikada ne bi upotrijebila silu da promijeni status quo ako njeni lideri smatraju da su izgledi za uspjeh dovoljno visoki.
Čak i da je tako, lahko je zamisliti da se autokrate širom svijeta osjećaju ugodnije s kineskim pristupom nego sa sklonošću Sjedinjenih Država ka moraliziranju s teškim oružjem. Autokratije i dalje brojčano nadmašuju demokratije, što je jaz koji se povećava već više od jedne decenije. Da ste korumpirani diktator čiji je primarni cilj bio ostanak na vlasti, čiji biste pristup svjetskom poretku smatrali ugodnijim?
Nadalje, većina zemalja širom svijeta razumije da je rat uglavnom loš za poslovanje i da često negativno utječe na njihove interese. Oni ne žele da konkurencija velikih sila izmakne kontroli, jer vjeruju da bi kinesko-američki sukob imao negativne posljedice po njih. Kako kaže stara afrička izreka, “Kad se slonovi tuku, trava nsatrada.” Stoga će se u narednim decenijama mnoge države radije okupiti iza one velike sile koja će vjerovatnije promovirati mir, stabilnost i red. Po istoj logici, oni će težiti da se distanciraju od velikih sila za koje vjeruju da remete mir.
Ovu tendenciju smo već vidjeli. Dok su se Sjedinjene Države spremale na invaziju na Irak prije više od 20 godina, njihovi saveznici u Njemačkoj i Francuskoj usprotivili su se Vijeću sigurnosti UN-a koji je odobrio upotrebu sile jer su vjerovali da će veliki rat na Bliskom istoku na kraju uzvratiti udarac i povrijediti ih, štpo u stvari ijesu. Kada Kina gradi vještačka ostrva u Južnom kineskom moru i pokušava zastrašiti Tajvan demonstracijama sile, njeni susedi to primjećuju, udaljavaju se od Kine i počinju bliže da sarađuju jedni s drugima i sa Vašingtonom. Ako vas drugi vide kao dio problema, a ne kao dio rješenja, vaša diplomatska pozicija će vjerovatno narušiti.
Očigledna lekcija za Bidenovu administraciju je da posveti više pažnje smirivanju tenzija, sprečavanju ratova i okončanju sukoba, umjesto da definira uspjeh vanjske politike prema tome koliko ratova pobijedimo, koliko terorista ubijemo ili koliko zemalja preobratimo. Ako Sjedinjene Države dopuste Kini da uspostavi reputaciju pouzdanog mirotvorca, kao velike sile koja je voljna živjeti i pustiti da živi u svojim odnosima s drugima, uvjeriti druge da se postroje s nama biće sve teže.
Smanjena napetost između Saudijske Arabije i Irana je pozitivan razvoj koji smanjuje rizik od ozbiljnog sukoba u strateškom regionu. Stoga treba pozdraviti ovaj novi detant, čak i ako Peking dobije neke od zasluga. Ispravan odgovor SAD-a nije žaljenje zbog ishoda, već da pokaže da može učiniti isto toliko ili više za stvaranje mirnijeg svijeta.
(TBT, F.P.)
