Piše: David Hearst, thebosniatimes.ba
Kako su čudne stvari deceniju nakon gušenja ustanaka Arapskog proljeća. Zemlje koje su ga slomile zauzete su sklapanjem mira sa zemljama koje su ga podržale. Saudijska Arabija, glavni nositelj vojnog udara u Egiptu 2013. godine, u zavadi je sa Kairom i dvije zemlje povele su medijski rat.
Ujedinjeni Arapski Emirati su deblokirali Al Jazeeru i druge katarske web stranice koje financira država. Al Jazeera odgovara tako što svoj sadržaj čini prilagođenim Abu Dhabiju i Dubaiju. Turska dobija do 10 milijardi dolara investicija iz Emirata i 5 milijardi dolara od Saudijaca.
Ali što je najčudnije, Tunisom, koji je prije deset godina poslužio ne samo kao iskra za kontinentalnu revoluciju, već i kao svjetionik mirne tranzicije iz diktature u demokratiju, upravlja diktator koji se razvio diktaoroskog zametka. Pod zametko mislim na nekoga ko sliči na bivše diktatore kao što su Habib Bourguiba i Zine el-Abidine Ben Ali u poređenju.
Tunis je okrenut naglavačke. Sve što je mala država predstavljala prije jedne decenije danas je poništeno. Tada se njena vojska hvalila da se nije mješala ni u politiku ni u biznis. Sada vojska ima dva ministra iz svojih redova u vladi, u zdravstvu i poljoprivredi, i dobija pristup ogromnim površinama zemlje.
Ako je Turki al-Hamad, saudijski pisac blizak prestolonasledniku Muhamedu bin Salmanu, identificirao dominaciju egipatske vojske nad državnom ekonomijom kao jedan od faktora koji stoje iza ekonomskog kolapsa zemlje, generali u Tunisu idu stopama svoje egipatske braće prema rubu litice.
Neograničena ovlašćenja, nula legitimiteta
Prije deset godina, Tunis je imao koalicionu vladu i političke stranke koje su dobrovoljno ustupile vlast.
Postojao je ustav koji je osiguravao osnovnu podjelu vlasti između vlade, parlamenta i sudova. Premijeri su imali ovlasti koje predsjednici nisu imali. Održani su redovni izbori sa izlaznošću koja je potvrdila rezultat.
Danas Tunisom upravlja jedan čovjek, Kais Saied, predsjednik s neograničenom moći i nultim legitimitetom.
Zvanično je zabilježen odziv od 11 posto u drugom krugu parlamentarnih izbora u januaru. U stvarnosti, izlaznost vjerovatno nije bila toliko drugačija od 8,8 posto zabilježenih u prvom krugu u decembru, možda čak i manje. U svakom slučaju, ove brojke predstavljaju bojkot širom zemlje od strane ljudi koji su mu dali ubedljivu pobjedu u oktobru 2019.
Tuniski parlament zamišljen kao institucija koja priznaje apsolutnu vlast šefa države, bez kontrole nad izvršnom vlasti, obortiran je.
Previše je jasno zašto. Saiedov projekat je propao. Na policama su nestašice osnovnih stvari poput kafe, šećera, mlijeka. Česta su kašnjenja plata u javnom sektoru jer je država u osnovi bankrotirala. Pregovori o ključnoj pomoći MMF-a od 1,9 milijardi dolara zaustavljeni su.
Saied je prisiljen stati na stražnju nogu. Kaže da je nered sve sveden na korupciju. Kaže da su svi drugi krivi.
Kao što je Ahmed Najib Chebbi, šef Fronta nacionalnog spasa, rekao za MEE: “Autoritet gospodina Saida je zasnovan na teoriji zavjere. ‘Postoje demoni’, ‘postoje zavjerenici’, ‘postoje izdajnici’, ‘Postoje monopolisti koji ciljaju na zemlju ‘.”
Smrtonosnoj spirali u Tunisu je nesumnjivo pomogla opozicija koja se nije mogla ujediniti. Ennahdu, najveću stranku u Tunisu, nisu podržale sekularne i liberalne stranke u početnim demonstracijama ispred zaključanih kapija njihovog parlamenta. I danas, Front nacionalnog spasa i sindikati i dalje vode odvojene kampanje i odvojene “nacionalne dijaloge”.
Ali jedan drugome ih gura u zagrljaj predsjednik koji na svaki izazov odgovara talasom hapšenja.
‘Zavjera o kafi’
Jedina definitivna karakteristika ljudi koje je Saied zatvorio je to što dolaze sa svih strana političkog spektra.
Braniti klijenta na sudu znači rizikovati da se uhapsite. Za aktiviste kao što su Chaima Issa ili Jaouhar Ben Mbarek, njihov zločin je bio organiziranje sastanka s američkom ambasadom. Issa je optužen za širenje lažnih informacija. Drugi su optuženi za zavjeru kako bi stvorili nestašicu subvencionirane hrane.
Khayam Turki, socijaldemokrata koji vodi diskusiju između sekularnih i islamistički orijentiranih protivnika Saieda, radio je dan i noć na premošćivanju jaza među protivnicima do svog hapšenja prošlog mjeseca.
Sada je s crnim humorom poznata kao “zavjera na kafi”. Uhapšeni su svi koji su mu dolazili na kafu. Turki, koji ima dvojno tunisko i špansko državljanstvo, dobro je povezan na međunarodnom zajednicom. Jedna od optužbi s kojima se suočava je zavjera.
Mora da je to prvi put u Tunisu da čin zavjere uključuje razgovor sa američkom otpravnicom poslova, gdje su tablice njenih zaštitara fotografirane i korištene kao dokaz.
Pragmatičari poput Chebbija su, međutim, jasni o prvcu djelovanja. “Društveni pokret treba da shvati da je pred zidom. Stoga je potrebno natjerati vlast da prihvati dijalog i natjerati ga da ujedini političke i sindikalne snage da zahtijevaju nacionalni dijalog koji će otvoriti put za izlazak Tunisa iz krize.
Kako se Saiedova diktatura produbljuje, razbijenoj opozicije se bliži kraj. Umjerenost, kompromis, sposobnost da se premoste duboke društvene i političke podjele – same osobine koje su odlikovale eksperiment Tunisa s demokratijom – otrovne su za Saiedovo predsjedništvo.
I tako je njegova sljedeća meta bila Afrika, sam kontinent na kojem se zasniva ekonomija, historija i kultura Tunisa.
‘Pogrom’ nad migrantima
Dana 21. februara, Saied je pokrenuo verbalnu bujicu napada na afričke migrante.
“Postoji zločinački plan za promjenu sastava demografskog krajolika u Tunisu i neki pojedinci su primili velike sume novca kako bi dali boravak migrantima iz podsahare”, rekao je Saied u službenoj depeši iz Predsjedništva. “Horde ilegalnih imigranata iz subsaharske Afrike još uvijek pristižu, sa svim nasiljem, kriminalom i neprihvatljivim praksama koje za sobom povlače”, rekao je on svom vijeću za nacionalnu sigurnost.
Napad nije samo verbalan ili retorički. Afrički migranti su iseljeni iz svojih kuća, napadnuti mačetama i podvrgnuti premlaćivanju i stalnom policijskom maltretiranju.
Sada je samo pitanje da li će Tunižani dozvoliti sebi da ponovo postanu robovi despota koji sjedi u palati u Kartagi
Osim ljudskih prava Saiedov “pogrom” nad migrantima također ugrožava i Tunižane koji čine dio migrantskog talasa diljem Mediterana.
Tunižanska migracija je porasla pod ovim predsjednikom. Tuniski forum za ekonomska i socijalna prava (FTDES) izvijestio je da su prošle godine 443 osobe umrle ili nestale dok su pokušavale ilegalno preći u Italiju iz Tunisa. U zemlju je navodno stiglo još 10.139 državljana Tunisa, među njima 2.102 djece i 498 žena.
U Francuskoj živi preko milion Tunišana, od kojih 300.000 nije tamo rođeno. Još 300.000 je u Italiji. Kakvu zaštitu da dobiju od predsjednika koji migrante naziva kriminalnom zavjerom za promjenu demografije zemlje domaćina?
Kais Saied do sada nije uhapsio svog glavnog političkog neprijatelja, čovjeka koji je simbolizirao post-autoritarni Tunis, Rached Ghannouchi, iako su sudovi 82-godišnjeg političara veterana podvrgli oko 100 sati ispitivanja, s devet poziva za šest podjednako sumnjivih slučajeva.
Zašto Ghannouchi nije u zatvoru je misterija. Možda se Saied boji da bi hapšenje ovog čovjeka bilo crvena linija, čije bi prelaženje garantiralo masovne nemire?
Ali postoji jedna procjena oko koje se slažu svi Saiedoviprotivnici – ova situacija ne može potrajati, ni ekonomski, ni politički ni socijalno.
Nije sve izgubljeno
Bivši predsjednici Tunisa Bourguiba i Ben Ali nisu se obračunavali sa svima odjednom. Dok bi se obračunavali sa sindikatima, druge bi poštedjeli. Dok bi se obračunavali s Muslimanskom braćom, otvorili bi prostor za sekularne liberalne elite. A obojica su imali koristi od međunarodne izolacije Libije Moamera Gadafija.
Ništa od ovoga se ne odnosi na Saieda. Zaljevske države više ne finansiraju bankrotirane ekonomije u Magrebu.
Tu je Italija sa vladom krajnje desnice Giorgia Meloni i kontinuirani interes francuskih sigurnosnih službi za podršku diktaturama u sjevernoj Africi, ali to nisu spasioci života. Veći susjedi, poput Alžira, nezadovoljni su razvojem događaja u Tunisu.
Nakon debakla u Libiji, ruski predsjednik Vladimir Putin , i Wagner grupa , zauazeti su invazijom na Ukrajinu. Nema nikog kome Saied može potrčati za pomoć. S druge strane, i dalje postoji potpuni nedostatak angažmana SAD-a i EU, koji su vode katatrfrofalnu politiku “davnjem vjetra u leđa”.
Tunis je premala zemlja da bi bila važna.
Umjesto da bude svjetionik mirnih promjena na Bliskom istoku, Tunis je postao magnet za krajnju desnicu. Eric Zemmour, lider francuske krajnje desnice, pozdravio je Saiedovu izjavu o migrantima: “Tunis želi poduzeti hitne mjere da zaštiti svoj narod. Šta čekamo da se borimo protiv ove Velike zamjene?”
Saiedovo predsjedništvo je poput usporene saobraćajne nesreće. Deset godina kasnije, demokratija u Tunisu je zaista u opasnosti.
Sada je samo pitanje da li će Tunižani dozvoliti sebi da ponovo postanu robovi despota koji sjedi u palati u Kartagi. Ako se udruže, nije sve izgubljeno. Ali ostaje veliko ako.
(TBT, MEE)
