Piše: Paul Mason, thebosniatimes.ba
Da bi se razumio kineski plan od 12 tačaka za prekid rata u Ukrajini, prvo treba zamisliti mjesto gdje je on vjerovatno nastao: u nekoj od mermernih odaja u ogromnim zgradama na aveniji Čang An, gdje se posljednjih 50 godina niko ne usuđuje pisnuti protiv zvaničnih stavova partije.
Nakon 12 mjeseci rata koji će odrediti ne samo sudbinu Ukrajine nego i poziciju Kine u 21. stoljeću, sve što smo dobili je niz općih mjesta. „Mora se poštovati univerzalno prihvaćeno međunarodno pravo“. „Potrebno je izbjeći prijetnju nuklearnog sukoba“. I tako dalje.
Ponešto se ipak može nazreti iza nanizanih klišea: kineski komunistički milijarderi su nasmrt preplašeni – plaše se sopstvenog naroda, mogućeg sloma svog ekonomskog modela i spoljnopolitičke katastrofe kojoj su doprinjeli.
U ovom dokumentu se od Rusije zahtjeva da sklopi mir sa Ukrajinom, dok se od zapada traži da u Evropi izgradi novu sigurnosnu strukturu koja će biti prihvatljivija za Rusiju. Od zapada se traži i da ukine sankcije Rusiji, osim onih koje su uvele Ujedinjene Nacije, a od Rusije da ne ugrožava isporuke žita zemljama globalnog juga.
Onda slijedi poenta: „Sve uključene strane moraju doprineti održavanju postojećeg svjetskog ekonomskog poretka i suprotstaviti se korištenju ekonomije kao alatke ili oružja za ostvarivanje ekonomskih ciljeva“. Koliko god desetina hiljada civila namjeravate da pobijete, poručuje Peking, ekonomska globalizacija mora preživjeti – jer kineski model razvoja bez nje nije moguć.
Ali taj brod je davno isplovio. Prije nešto više od godinu dana Xi Jinping je ponosno stajao uz Vladimira Putina kada su objavili zajedničko saopćenje o kraju svjetskog poretka uspostavljenog poslije 1945. „Globalni poredak je fikcija“, rekli su. Univerzalna prava više ne postoje. Postoje samo lokalno definirani koncepti demokratije i slobode, prema kojima se Xijeva Kina i Putinova Rusija mogu proglasiti za najslobodnija i najdemokratskija društva na planeti.
Nekoliko dana poslije objave ovog saopćenja Putin je započeo invaziju na Ukrajinu. Nekoliko sedmica kasnije Kina je intenzivirala vojne manevre u blizini Tajvana. Blokirala je i nastavlja da blokira rezoluciju Ujedinjenih nacija kojom se osuđuje ruska invazija na Ukrajinu, a sada navodno razmišlja o prodaji oružja Putinovoj posustaloj armiji.
Činjenica da sada predlaže mirovni plan i moli zapad za povratak na status quo od prije rata pokazuje koliko je Peking pogriješio u svojim procjenama.
Očigledno je da je Putin povjerovao u sopstvenu propagandu: da Ukrajina zapravo želi invaziju; da je zapad previše podjeljen da bi se efikasno suprotstavio; da su zapadna društva previše dekadentna da bi se potresla zbog toga što nečiji vojnici negdje sistematski muče, siluju i ubijaju ljude.
Pokazalo se da je i Xi bio žrtva sopstvene propagande. Očekivali su da će zapad uzmaći i reći, „samo naprijed, uzmite Ukrajinu, uzmite i Tajvan, pod uvjetom da to ne umanji profite velikih naftnih i finansijskih kompanija“. Ali zapad je prozrio blef dvojice diktatora.
Amerika i Evropa su preko noći blokirale 300 milijardi dolara ruskog novca. Primorale su velike brendove, banke i petrohemijske kompanije da odustanu od višedecenijskih investicija u Rusiji. Joe Biden je poveo Ameriku putem nove ekonomske samodovoljnosti, usmjeravajući milijarde dolara u čistu energiju. Inicirao je udaljavanje Sjedinjenih Država od kineske tehnologije i onemogućio Pekingu pristup poluprovodnicima proizvedenim u inostranstvu.
Ostavimo sada po strani uvedene sankcije i pomoć koju su zapadne zemlje već uputile Ukrajini. Suština strateškog odgovora zapada je ovaj otvoreni čin distanciranja – koji je u Sjedinjenim Državama i Velikoj Britaniji uveliko u toku, mada u Evropskoj uniji još nailazi na prepreke.
Putin je taj koji je podigao cijene nafte i gasa i onemogućio isporuke žita milionima gladnih. Kina je odabrala da mu u tome pomaže, u ime izgradnje „multipolarnog“ svjetskog poretka u kome će sila biti jača od međunarodnog prava. Ukratko, oni su ti koji su odlučili da sistem ekonomske globalizacije iskoriste za rušenje pravnog i geopolitičkog poretka koji im je omogućio procvat.
Kao što sam već govorio, to ne treba da nas čudi. Iza ovih događaja stoji historijska zakonitost: Kina je ekonomska sila u usponu, dok Sjedinjene Države prolaze kroz period opadanja i nestabilnosti koji su same izazvale. Italijanski marksista Antonio Gramsci zapisao je 30-ih godina 20. stoljeća: „Stari svijet umire, a novi ne može da se rodi. Ovo je vrijeme čudovišta.“
Najvažnije pitanje za zapad u ovom trenutku nije hoće li uspjeti da sačuva ono što je u Blairovoj eri definirano kao „unipolarni svijet“: neupitnu hegemoniju Sjedinjenih Država. Pitanje je kako može izgraditi i sačuvati multipolarni globalni poredak zasnovan na obavezujućim sporazumima na način koji će omogućiti dalje potiskivanje Rusije, izlazak Kine na svjetsku scenu kao globalne supersile i dostizanje izvjesnog stepena autonomije Evropske unije u odnosu na Sjedinjene Države.
Tu treba znati da se u odnosima sa zemljama poput Kine, u kojima nema demokratije niti bilo kakvog oblika kritičkog mišljenja u najvišim ešalonima vlasti, na njihove postupke ne može uticati riječima već samo djelima.
Sve što je zapad dosad preduzeo – unilateralne sankcije, isporuke oružja i zamrzavanje deviznih rezervi – nema za cilj samo da doprinese pobjedi Ukrajine, već i da pokaže Kini šta je čeka ako odluči da preduzme nešto slično na Tajvanu.
Ima indicija da se Kina, uprkos pozivima na povratak u normalan poredak, sprema da počne naoružavati Rusiju. U tom slučaju zapadne zemlje moraju biti spremne da pojačaju pritisak, ubrzaju udaljavanje svojih ekonomija od Kine i adekvatno se suprotstave manifestacijama kineske mehke moći u zapadnim demokratijama.
Niko na zapadu ne želi sukob sa Kinom. Što više upoznajem stvarnost života u Kini – posjetio sam je 5 puta – to se više divim postignućima kineskog naroda i veličini te civilizacije. Od Kine se može naučiti mnogo toga.
Ali njihovi vladari, izolirani u polupraznim džinovskim ministarstvima – za diktaturu vam ne treba mnogo ljudi – takođe moraju pokazati spremnost da uče. Njihov prvi strateški gambit bio je udruženi pokušaj rušenja svjetskog poretka ustanovljenog poslije 1945. godine. Jasno je da u tome nisu uspjeli.
(TBT, The New European)
