Piše: Gonul Tol, thebosniatimes.ba
Stara ideja da su autokratije bolje od razularenih demokratija u obavljanju stvari preporodila se tokom pandemije koronavirusa. Mnogi zapadni komentatori su tvrdili da dok su se demokrate prepirale i polemiziraleautokrate su brzo reagirale i mobilizirale svoje resurse. Ponekad bi to moglo biti istina – ali samo ako ste prava vrsta autokratije. Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan, pokazalo se, nije jedan od njih.
Erdoganov odgovor na razorni zemljotres u zemlji 6. februara bio je bolno spor i nekoordiniran. Ali režimi u kojima je vlast centralizirana bi trebalo da budu brži i organiziraniji. Sve što je Erdogan trebalo da uradi bilo je da podigne slušalicu i naredi svojim komandantima da pošalju drugu po veličini vojsku NATO-a u teško pogođene gradove, mobilizira birokratiju da pošalje preko potrebnu pomoć i rasporedi timove za hitne slučajeve. On to nije učinio. Samo nekoliko minuta nakon što je zemljotres jačine 7,8 stepeni Rihterove skale pogodio 10 turskih provincija, trupe su bile spremne uči i učestvovati u operacijama potrage i spašavanja. Ipak, u kritičnim ranim satima, naređenje sa vrha nije stiglo. Ni tursko Predsjedništvo za upravljanje katastrofama i vanrednim situacijama (AFAD) nije požurilo da pomogne žrtvama. Zašto?
U jednoj briljantnoj knjizi, Timothy Frye nam kaže da moćnici nisu tako jaki kao što svi mislimo. Biti autokrata nije lahak podvig. Autokratski lideri, posebno u personalističkim autokratijama kao što je turska, suočavaju se s kompromisima. Oni mobiliziraju podršku obećavajući da će stvari obaviti, ali stvari koje moraju učiniti kako bi izgradili svoju vladavinu jedne osobe na kraju potkopavaju njihov kapacitet da ispune to obećanje. Jedna od prvih stvari koje moćnici rade kada centraliziraju vlast je slabljenje institucija. Ali slabe institucije im otežavaju upravljanje, što na kraju potkopava njihovu moćnu vlast.
Erdogan je, u svojih 20 godina na vođstva, izdubio institucije zemlje i postavio nekompetentne lojaliste na ključne pozicije kako bi centralizirao vlast u svojim rukama. Time je Erdogan postao najjači čovjek u zemlji, ali je država jedva funkcionirala. Jedan od najupečatljivijih primjera institucionalne erozije je Erdoganovo potiskivanje turske vojske, koje je išlo daleko od legitimnog cilja ograničavanja uloge generala u politici.
Pružanje pomoći u katastrofama je važan dio rada većine modernih vojski. Oni mogu brzo djelovati i pružiti medicinsku i logističku podršku nakon prirodnih katastrofa. Kao dio svojih napora da obuzda moć generala, Erdogan je oduzeo vojsci njenu sposobnost da bez poticaja odgovori na domaće katastrofe kao što su zemljotresi, uspostavivši AFAD da umjesto toga preuzme tu ulogu.
Organizacija je, kao i svaka druga državna agencija u Turskoj, brzo postala oruđe za Erdogana da pojača svoju podršku u zemlji i inostranstvu. Napunio je AFAD nekompetentnim lojalistima i učinio ga dijelom mreže vjerskih organizacija za pomoć kako bi progurao narativ da je Erdogan “zaštitnik muslimana” širom svijeta. Oglasi koji pokazuju da AFAD pruža pomoć muslimanima kojima je potrebna pomoć pojavljuju se na svim provladinim televizijskim kanalima i novinama, a prikazuju se i na događajima u opštinama pod kontrolom Erdoganove Partije pravde i razvoja.
U stvarnosti, međutim, AFAD-u nedostaju resursi, iskustvo i ljudski kapital da izvrši misiju za koju je postavljen. Osoba zadužena za odjel za odgovor na katastrofe je diplomirana teologija bez iskustva u pružanju pomoći u katastrofama, a prethodno je služila u Turskoj Upravi za vjerska pitanja. Uprkos dobro poznatim nedostacima AFAD-a, radi s malim budžetom i ima osoblje od nešto više od 7.000 ljudi, organizacija je stavljena na čelo nakon zemljotresa. Svi spasilački napori i humanitarna pomoć morali su proći kroz to, a nijedna druga državna agencija, međunarodna humanitarna grupa ili nevladina organizacija nije mogla ni prstom maknuti bez dozvole AFAD-a. Čak je i turski ministar odbrane Hulusi Akar, kritiziran što nije dovoljno brzo rasporedio trupe u područja pogođena potresom, nagovijestio je da su njegove trupe spremne pomoći, ali nikada nisu dobile naređenje. Desetine hiljada žrtava su umrle jer Erdogan i oni iz njegovog najužeg kruga nisu željeli da bilo ko, posebno vojska, nadmaši agenciju koju je on stvorio.
Čovjek koji je došao na vlast obećavajući da će stvari obaviti nije mogao ispuniti to obećanje u najmračnijem trenutku Turske jer je njegova vladavina jednog čovjeka onesposobila institucije zemlje i nagrizla temelje upravljanja.
Potres nije samo rasvijetlio kako je Erdogan oštetio kapacitet države u dvije decenije koliko je na vlasti; takođe je otkrilo gdje leže njegovi prioriteti. Kao i sve autokrate, Erdogan se suočio sa kompromisom između obogaćivanja svoje porodice i užeg kruga i služenja narodu. Teško je uspostaviti ravnotežu. Ako autokrata odluči da zadovolji svoje prijatelje na račun naroda, mogao bi se suočiti s narodnim protestom. Ako odluči da služi javnosti preusmjeravajući državnu potrošnju na račun svojih prijatelja, mogao bi biti izazovan u užem krugu oko sebe.
U posljednjoj deceniji, Erdogan je dosljedno birao prvo umjesto drugog. Njegova kontroverzna i neortodoksna monetarna politika smanjenja kamatnih stopa uprkos rastućoj inflaciji učinila je njegove ionako bogate prijatelje još bogatijima, dok su odbjegle cijene hrane i vrtoglave rente stisnule one na dnu. Siromaštvo je poraslo jer milioni Turaka nisu bili u stanju da zadovolje svoje osnovne potrebe. Dok su davanjem ugovora o infrastrukturi i izgradnji prijateljima koji su se bavili sigurnošću, Erdoganov uži krug zaradio milijarde dolara, loše rezidencije koje su izgradili pretvorile su se u grobove za desetine hiljada ljudi.
Erdogan bi konačno mogao platiti cijenu za sve to. Predsjednički i parlamentarni izbori u Turskoj će se održati u maju. Bez obzira na to koliko mediji pod kontrolom Erdogana pokušavaju da završe stvari, obim razaranja onemogućava Erdoganu da sakrije nesposoban odgovor svoje vlade. To će pomutiti njegove izglede. Ni eventualno prolongiranje izbora neće riješiti ni njegove probleme. Zemljotres je pogoršao postojeće ekonomske, društvene i političke probleme Turske, ostavljajući zemlju i Erdogana u bezizglednoj poziciji.
Erdoganova Turska je snažan podsjetnik da moćnici ne donose stabilnost i ne završe posao do kraja. Najgori ispadnu kada su svojoj zemlji najpotrebniji. Tragedija koja se dogodila prije dvije sedmice nas podsjeća da Turskoj nije potreban moćnik; potrebne su joj jake, sposobne institucije.
(TBT, FP)
