Piše: Nedžad Latić, thebosniatimes.ba
Rat u Ukrajini mi budi ratnu nostalgiju. Svakim danom me sve više obuzima žal za vremenom u kojem sam se osjećao herojski i stojički podnosio strahove, patnju i bol. To je očito bilo naše epsko doba!
TO JE MOJ NAROD!
Zato sam zasuzio kad sam vidio tekst na portalu koji je prenešen iz njemačke štampe u kojem piše da su se predstavnici EU misije u Sarajevu obratili Edinu Ćulovu, premijeru Goraždanskog kantona, kako bi dobili nacrte, fotografije, video zapise o mini elektranama, koje su se tokom rata koristile u Goraždu.
Na kraju se navodi kako su se dva preživjela člana izvornog tima konstruktora mini-elektrana na Drini u Goraždu javili premijeru Ćulovu. Jedan od njih je Aziz Lepenica, koji je do prije nekoliko godina predavao inženjerstvo u tehničkoj školi u tom gradu. On se ponudio da s učenicima izradi nacrte i tehničke proračune za Ukrajinu, jer oni tokom rata „nisu imali vremena za nacrte, već su „sve proračune i planove napravili u glavama”. I drugi bivši izumitelj, umirovljeni električar Murat Heto, pomogao je u pripremi informacija za Ukrajinu.
A kad sam pogledao crno-bijelu fotografiju na kojoj žene peru haljine na Drini, zajecao sam i zaplakao. Vratile su mi se slike tog epskog doba Bosne, u kojem su muževi bili hrabri i inteligentni, a žene robinje čistoće. „To je moj narod!“, zajecao sam. Takvi smo oduvijek bili. U spomenutom tekstu se navodi i kako je u Goraždu tada ubijeno ili teško ranjeno oko 7000 ljudi, ali su odbranili grad!
PERPETUUM MOBILE
Kao da je u poraću nestao taj moj narod. Heroje su zamjenili ratni profiteri i tajkuni; niti je više novinar bio novinarom, niti pjesnik pjesnikom, niti hodža hodžom, niti vođa vođom, pa bile više ni insan nije bio insanom. Kako smo se herojski branili u ratu, tako kukavički sve gubimo u miru. Zavladao ološ i primitivizam kakav nije upamćen haman od pamtivjeka.
Ne znam da ima um koji bi mogao pojmiti ovu metamorfozu duha Bosanskih Muslimana. Jer fakat, Bosanski Muslimani nikad nisu poraženi od neprijatelja. Jesu im nejač ubijali i klali, nijekali im pravo na domovinu i na naciju, ali u konačnici nisu uspjeli u tome – bivali su poraženi! I danas im ta prava niječu. Ne priznaju im ni jezik, ni nacionalno ime. Zašto? Zato što bi tim priznanjem priznali svoj poraz.
Stoga intuitivno osjećam da je ratom u Ukrajini ponovo oživio bosanski duh kao fenomen koji se iskazao kroz čudo bosanskog otpora od kojeg je svijet zanijemio. Nema toga ko se ne zapita, kad čuje vijesti, koliko je novca i oružja donirano Ukrajincima, da smo mi imali bar dio toga gdje bi nam bio kraj. Čak šta više, bio nam je uveden embargo na oružje. I pored toga nismo kapitulirali i nismo pobjeđeni na bojnom polju. Sa ove distance gledano ozbiljnije zvuče tvrdnje da su nas zbog toga primorali da pristanemo na nepravedan mir, nego da bi nas spasili od zločina i progona.
U ovom trenutku kao da se nešto slično dešava sa Bosanskim Muslimanima. Postoji neki faktor koji im daje prednost u odnosu na protivnike, pa se stoga dezavuira njihova nacionalna politika po raznim osnovama i na razne načine. Ovo tvrdim više intuitivno i na osnovu političkog iskustva, nego što imam neka konkretna saznanja. Naprosto, kad god smo bili došli u poziciju da zaigramo „bijelim figurama“ i ostvarimo prednost nad protivnicima neko od saveznika bi nas odvratio od toga i tako osujetio da dođemo do pobjede. Mislim da se taj skriveni faktor koji nam daje prednost u odnosu na protivnike nalazi u priči o ratnim mini hidro-centralama na Drini. To ja bio naš perpetuum mobile opstanka. Dakle, moramo se vrati u to naše epsko doba, napojiti se duhom tog vremena i na iskustvu tog uma sa Drine suočiti se sa protivnicima u sadašnjem vremenu. Onaj ko nas u tome spriječava je naš dušman, a ne saveznik. Ma ko bio i ma kakvim nam se predstavljao!
(TBT)
