Piše: Shahir Shahidsaless, thebosniatimes.ba
Nadmetanje između Sjedinjenih Država i Kine oko globalne dominacije dostiglo je novi nivo za vrijeme mandata predsjednika Baracka Obame. On je pokrenuo svoju politiku Pivot to Asia kao način suprotstavljanja kineskim inicijativama za koje se smatralo da koriste kinesku ekonomsku moć za postizanje političkog utjecaja, regionalno i globalno. U kineskim očima, s druge strane, SAD su uvijek bile zabrinute za zaštitu vlastite globalne dominacije, čineći sve što mogu da uspore ili poremete uspon Kine.
Donald Trump, s osjećajem da je Amerika oslabljena pandemijom Covid-19, što je dodatno povećalo njegov strah da će ga Kina prestići, ponovo je podigao nivo konfrontacije. On je osudio Kinu kao odgovornu za virus i započeo trgovinski rat u obliku eskalacije carina.
Robert O'Brien, Trumpov savjetnik za nacionalnu sigurnost, održao je govor u kojem je rekao da Kina nastoji iskoristiti krizu uzrokovanu pandemijom “kako bi istisnula Sjedinjene Države kao vodeću globalnu silu”.
Zatim je u agresivnoj izjavi bez presedana Mike Pompeo, državni sekretar, iznio ideju promjene režima, rekavši: “Ako slobodni svijet ne promijeni komunističku Kinu, ona će sigurno promijeniti nas.”
Odnosi nisu omekšali pod predsjednikom Joeom Bidenom. Njegova Strategija nacionalne sigurnosti iz oktobra 2022. istaknula je Kinu kao „jedinog konkurenta s namjerom da preoblikuje međunarodni poredak pa sve više koristi ekonomsku, diplomatsku, vojnu i tehnološku moć da to učini. Peking ima ambicije da postane vodeća svjetska sila.”
Pojačana konkurencija
Evo čega su SAD duboko zabrinute: uspon Kine da postane najmoćnija ekonomija svijeta. U dokumentu stoji: „Peking često koristi svoju ekonomsku moć da prisili zemlje. Ima koristi od otvorenosti međunarodne ekonomije dok ograničava pristup svom domaćem tržištu i nastoji učiniti svijet ovisnijim o Narodnoj Republici Kini dok istovremeno smanjuje vlastitu ovisnost o svijetu.”
Podaci Svjetske banke pokazuju da je kineski BDP (na osnovu pariteta kupovne moći ili PPP) bio 27,3 biliona dolara u 2021. godini, u poređenju sa 23 biliona dolara za SAD. Najnovije projekcije rasta svjetske ekonomske perspektive od strane MMF-a za 2024. pokazuju američki ekonomski rast od jedan posto u odnosu na kinesku od 4,5 posto. Prema MMF-u, BDP (zasnovano na PPP) kao udio zemlje u svjetskom BDP-u u 2025. godini iznosit će 19,41 posto za Kinu, u poređenju sa 14,71 posto za SAD. U tom kontekstu, kineski predsjednik Xi Jinping posjetio je Saudijsku Arabiju u decembru.
Od 1950-ih godina Amerika je bila ključni moćni posrednik na Bliskom istoku. Međutim, sada se suočava sa povećanom konkurencijom iz Kine. Najistaknutija poruka Xijeve posete bila je da zemlje regiona zauzimaju nezavisniju liniju prema Pekingu nego što bi Amerikanci željeli. Navodno, SAD su zabrinute zbog rastućih veza Kine sa američkim saveznicima na Bliskom istoku, a tim saveznicima je Washington rekao da bi njihove produbljivanje veza s Pekingom moglo ometati saradnju sa SAD, njihovim glavnim strateškim saveznikom i sigurnosnim partnerom.
Zatim je došao Bajdenov govor o stanju nacije u januaru, u kojem je spomenuo Kinu i njenog lidera najmanje sedam puta. Njegov fokus je bio na tome kako su SAD sve spremnije da se takmiče s Kinom.
Kina je reagirala, a glasnogovornik ministarstva vanjskih poslova Mao Ning je rekao: “Nije praksa odgovorne zemlje da blati zemlju ili ograničava legitimna razvojna prava zemlje pod izgovorom konkurencije.” Kina se ne plaši konkurencije sa SAD, rekao je, ali se “protivi definiranju cjelokupnog odnosa Kine i SAD u smislu konkurencije”.
Popravljam veze
U tom kontekstu, Xi je pozvao iranskog predsjednika Ebrahima Raisija da posjeti Kinu. Poziv je stigao ubrzo nakon nasilnog gušenja nedavnih 100-dnevnih protesta u Iranu koji su ozbiljno doveli u pitanje legitimitet iranskog režima i ostavili nekoliko stotina mrtvih, kao i hiljade povrijeđenih i uhapšenih.
Ali koja je bila Xijeva motivacija za poziv?
Na kraju svoje posjete Saudijskoj Arabiji, u izjavi objavljenoj nakon samita Zaljevskog vijeća za saradnju (GCC) – Kina u Rijadu, GCC i Kina pozvali su na “bilateralne pregovore u skladu s pravilima međunarodnog prava” kako bi se riješio spor na tri ostrva koja se nalaze između Irana i Ujedinjenih Arapskih Emirata.
To je bilo protiv stava Irana da kategorički odbija bilo kakve razgovore o tom pitanju. Teheran je burno reagirao i čak poduzeo korak bez presedana pozivajući kineskog ambasadora da izrazi svoju osudu Pekinga zbog tog poteza. Nakon toga, odnosi između dvije vlade udarili su u zid, a nekisu stručnjaci Xijev poziv ocjenili kao na pokušaj popravljanja odnosa s Teheranom.
To bi moglo biti djelimično tačno. Ali taj bi potez također mogao biti odgovor na kontinuirano pogoršanje odnosa između Pekinga i Washingtona, kao i na Bidenovu agresivnu poziciju prema Kini u njegovom obraćanju o stanju nacije.
U martu 2021. vlade Irana i Kine potpisale su dokument pod naslovom Sveobuhvatno strateško partnerstvo Iran-Kina, čiji detalji nisu objavljeni.
Xi je predložio ideju o sporazumu tokom svoje posjete Iranu 2016. U junu 2020. New York Times je objavio iransku “konačnu verziju” koju je potisao s Pekingom.
Prema izvorima lista, u njemu se navodi kako će kineske investicije u Iranu iznositi 400 milijardi dolara tokom 25 godina, dok bi, u zamjenu, Kina dobila znatno snižene zalihe iranske nafte u istom periodu.
Za iransku vladu, stavljanje sporazuma u funkciju bilo je u vrhu dnevnog reda Raisijeve posjete Kini.
“Na ovom putovanju, prvo će se raditi na implementaciji 25-godišnjeg strateškog dokumenta potpisanog između dvije zemlje”, rekao je Raisi na aerodromu prije nego što je napustio Teheran. Ali hoće li se to dogoditi?
Na osnovu izvještaja iransko-kineske privredne komore, vrijednost iranskog nenaftnog izvoza u Kinu u 2022. godini dostigla je 6,3 milijarde dolara, dok je kineski izvoz u Iran bio vrijedan 9,4 milijarde dolara. Prema izvještaju, Kina je potrošila 47 milijardi dolara na uvoz iz Irana otkako je Biden došao na dužnost 2021.
Međutim, iako ove brojke variraju, ova vrsta potrošnje je potpuno drugačija od 25-godišnjih mega investicija Kine u Iranu, zemlji za koju se smatra da ima najneprijateljskije odnose sa SAD.
Za ilustraciju koliko je Iran neprijateljski nastrojen prema SAD-u trebamo se samo prisjetiti ubistva Kasema Sulejmanija od strane američkih snaga 2020. godine, bivšeg komandanta Korpusa garde islamske revolucije, čovjeka koji je diktirao iransku vanjsku politiku i vjerojatno drugog najmoćnijeg čovjeka u Iranu.
Da bismo procijenili vjerovatnoću implementacije strateškog partnerstva, ne zaboravimo da se 2018. godine kineski naftni gigant CNPC povukao iz razvojnog projekta vrijednog 4,8 milijardi dolara na iranskom morskom plinskom polju nakon što se Trumpova administracija povukla iz nuklearnog sporazuma iz 2015. i ponovo uvela sankcije Iranu. Kineski proizvođači automobila također su napustili Iran nakon američkog povlačenja.
Duboke veze
Uprkos konkurenciji, Kina i SAD, dvije najveće ekonomije na svijetu, duboko su povezane.
“Razmjena robe između SAD-a i Kine popela se na rekordnu visinu u 2022. godini”, prema Bloombergu. “Ukupna robna razmjena između dvije zemlje porasla je na 690 milijardi dolara.” To je skoro 2 milijarde dolara dnevno, što SAD čini najvećim trgovinskim partnerom Kine u pogledu izvoza.
Iako Kina jednostavno potpisivanje dugoročnog strateškog sporazuma s Iranom možda neće izazvati reakciju Washingtona, implementacija takvog sporazuma bila bi druga priča.
Operativni strateški dugoročni sporazum sa iranskom vladom uključivao bi značajan rizik transformacije hegemonskog rivalstva između SAD i Kine u sukob, posebno sada kada su odnosi između njih dvoje na tako niskoj oseci. Dakle, šta je Xi zapravo mislio upućujući svoj poziv Teheranu? Njegov kontroverzni potez mogao biti tipičan „igranja na kartu“ Irana protiv SAD-a kako bi ih odgurnuo sa njihove trenutne agresivne pozicije. Zamislite to da Kina drži sporazum kao Damoklov mač nad američkim političkim sistemom.
(TBT, MEE)
