Piše: Slavoj Žižek, thebosniatimes.ba
Prošlog maja, prije nego što je ponovo izabran za predsjednika Brazila, Luiz Inasio Lula da Silva tvrdio je da ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski i njegov ruski kolega Vladimir Putin snose jednaku odgovornost za rat u Ukrajini. Bilo da dolazi iz Brazila, Južne Afrike ili Indije, tvrdnja da se može biti „neutralan“ u ruskom agresorskom ratu nije održiva.
Isto važi i na individualnom planu. Ako bi prolaznik video čovjeka kako nemilosrdno tuče dijete, očekivali bismo da pokuša da ga spriječi. Neutralnost ne dolazi u obzir. Naprotiv, prezirali bismo moralnu niskost pasivnog ponašanja prolaznika.
Kako onda da odgovorimo na nedavno obraćanje Rogera Watersa Savetu sigurnosti Ujedinjenih nacija? Aktivista i jedan od osnivača grupe Pink Floyd tvrdi da govori u ime „četiri milijarde braće i sestara“ širom svijeta. Waters priznaje da je ruski rat u Ukrajini nelegitiman i da ga treba „najoštrije“ osuditi. Ali odmah zatim dodaje:
„Ruska invazija na Ukrajinu je bila izazvana i zato najoštrije osuđujem i provokatore… Poziv na hitan prekid vatre u Ukrajini danas je jedini razuman put. Da nijedan ukrajinski ili ruski život više ne bude izgubljen, nijedan, za nas su svi dragocjeni. Dakle, došlo je vrijeme da se moćnicima kaže istina.“
Da li je Watersova „istina“ zaista izraz neutralnosti? U razgovoru za Berliner Zeitung, on kaže: „Možda ne bi trebalo, ali sada sam otvoreniji da čujem šta Putin zapravo govori. Prema nezavisnim glasovima koje slušam, on vlada pažljivo donoseći odluke na osnovu konsenzusa u vladi Ruske Federacije.“
Ja sam nezavisni glas koji vrlo pomno prati ruske medije i dobro sam upoznat sa onim što Putin i njegovi propagandisti „zapravo govore“. Glavni TV kanali puni su komentatora koji preporučuju da se na zemlje poput Poljske, Njemačke ili Britanije bace atomske bombe. Čečenski zapovjednik Ramzan Kadirov, jedan od Putinovih najbližih saveznika, otvoreno poziva da se „borba protiv satanizma [nastavi] širom Evrope i prije svega na teritoriji Poljske“.
Zvanični Kremlj opisuje ovaj rat kao „specijalnu operaciju“ u cilju denacifikacije i de-demonizacije Ukrajine. Među ukrajinske provokacije ubraja se i to što je dozvolila parade ponosa i omogućila da LGBTQ+ prava potkopaju tradicionalne seksualne norme i rodne uloge. Analitičari bliski Kremlju govore o „liberalnom totalitarizmu“ i tvrde da Orwelovu 1984. ne treba čitati kao kritiku fašizma ili staljinizma, već liberalizma.
Ništa slično ne možemo naći u zapadnim medijima, gdje je glavna tema pomoć Ukrajini da preživi. Koliko znam, niko nije zahtjevao da se promjene granice Rusije, niti da joj se zauzme dio teritorije. U najgorem slučaju, naći ćemo kontraproduktivne zahtjeve da se bojkotira ruska kultura, kao da su Puškin, Čajkovski i Tolstoj zagovornici Putinovog režima. Ruska kultura zaslužuje istu zaštitu od nasilnika iz Kremlja kao i Ukrajina. Takođe treba izbjegavati trijumfalizam i svoje ciljeve postaviti u pozitivan okvir. Naš primarni cilj nije poraz Rusije i njeno poniženje, već opstanak Ukrajine.
Razne „neutralne“ zemlje tvrde da je ovaj rat lokalni sukob, koji blijedi u poređenju sa užasima kolonijalizma ili novijim događajima poput američke okupacije Iraka. To je očigledno izvrdavanje. Na kraju krajeva, ruski imperijalistički rat je sam po sebi čin kolonijalizma. Oni koji bi da sada budu neutralni odriču se prava da govore o užasima kolonizacije bilo gdje. Waters na primjer podržava palestinski otpor izraelskoj okupaciji. Zašto je ukrajinski otpor ruskoj kolonizaciji manje vrijedan podrške?
Ponekad su stvari zaista tako jednostavne, posebno sada kada se Rusija sprema da godišnjicu svog rata proslavi novom ofanzivom. Opsceno je kriviti Ukrajinu za ruska razaranja, ili predstavljati herojski otpor Ukrajinaca kao odbijanje mira. Oni koji poput Watersa pozivaju na „momentalni prekid vatre“ htjeli bi da ukrajinski odgovor na još veću rusku agresiju bude odustajanje od samoodbrane. To je nije formula za mir, već za predaju.
Vrijedi napomenuti, još jednom, da Rusija računa na argumente „neutralnosti“. Kako objašnjava vojni historičar Mike Clark, „Kremlj planira nastaviti borbe sve dok zapadu ne bude dosta i ne izvrši pritisak na Kijev da prepusti koliko god je teritorije do tada osvojeno“. Rusija se ukopava za dugotrajni rat koji će podrazumjevati tihu mobilizaciju oko 600.000 vojnika svake godine u „neograničenoj budućnosti“.
Waters je skoro u pravu: Ukrajina zaista „provocira“ Rusiju jer odbija da se pokori njenim imperijalnim ambicijama, uprkos tome što je mnogo slabija. U ovom trenutku, jedini način da prestane provocirati svog agresivnog revizionističkog susjeda bio bi da legne i preda se. Da li to isto on predlaže i Palestincima?
Povlađivanje imperijalizmu ne donosi ni mir ni pravdu. Da bismo sačuvali mogućnost da ih ostvarimo barem djelimično moramo odbaciti tobožnju neutralnost i ponašati se u skladu sa tim.
(TBT, Project Syndicate)
