Piše: Izzy Finkel, thebosniatimes.ba
„Iz politike odlazite onako kako ste došli u nju“. Ova izreka se pripisuje Sulejmanu Demirelu, koji je bio premijer Turske 7 puta, da bi na kraju bio izabran za predsjednika. Na toj funkciji ga je 1999. zadesio zemljotres jačine 7,6 stepeni Rihterove skale, sa epicentrom istočno od Istanbula. Birači, riješeni da kazne sve saučesnike u građevinskim praksama zbog kojih je 17.500 ljudi izginulo u svojim kućama, iskoristili su naredne izbore da na vlast dovedu Erdoganovu AK partiju (Adalet ve Kalkınma Partisi, Partija pravde i razvoja).
Dvadeset četiri godine kasnije, na Demirelovu misao podsjetila su dva zemljotresa koji su 6. februara 2023. pogodili južnu Tursku i sjeverozapad Sirije. Uprkos niskim temperaturama, više od nedjelju dana kasnije spasioci još uvijek izvlače rijetke preživele iz ruševina. Svaki uspjeh spasilaca istovremeno je i olakšanje i optužnica. Da je bilo efikasnijeg odgovora na katastrofu, mnogo više ljudi je moglo biti spaseno.
Ovi zemljotresi su bili smrtonosniji zbog velikog snijega i zato što su se na direktnom udaru našli turski gradovi sa najbržim rastom stanovništva usljed priliva izbjeglica iz dvanaestogodišnjeg rata u Siriji. Nema rješenja za činjenicu da se Turska nalazi na prostoru spajanja tri kontinentalne ploče. Međutim, posljedice su još gore zbog loše gradnje, iste one zbog koje su se 1999. mnogi zaklinjali „nikad više“.
Kuće reklamirane kao da ispunjavaju najviše standarde za zemljotrese danas leže u ruševinama. Preživjeli traže odgovornost onih koji su ih izgradili i onih koji su takvu gradnju dozvolili.
Zemljotresi su razotkrili ubitačnu naviku turske vlade da nadglasava stručnjake. U potresu je razorena pista aerodroma u provinciji Hatay, što je usporilo spasilačke napore u kritičnom trenutku. Pista je izgrađena na liniji rasjeda, uprkos upozorenjima. Članovi komore arhitekata i inženjera (TMMOB) navikli su na ignoriranje. Prizor regionalnog sjedišta TMMOB koji stoji neoštećen usred ruševina u Kahramanmarašu, simbol je činjenice da je sigurna gradnja pitanje osobnog izbora, a ne obaveze.
Gunenč Girkajnak, advokat koji u normalnim vremenima radi za klijente kao što je Twitter, koristio je ovu platformu da koordinira isporuku pomoći udaljenim selima – jedan od mnogih volonterskih poduhvata pokrenutih pošto je postalo jasno da razmjere tragedije prevazilaze kapacitete vladinih službi. „Zasad nastavljam sa akcijama za prikupljanje donacija“, napisao je Girkajnak, „a poslije ćemo da radimo na primjeni zakona“. Policija je počela hapsiti izvođače, što je dobro. Međutim, poslije zemljotresa 1999. malo je hapšenja rezultiralo osuđujućim presudama.
Sinan Kurmuš je nekad radio u građevinarstvu. Prema njegovoj računici, razlika u cijeni između zgrade izgrađene po propisima i one koja se ruši u potresu iznosi oko 45 eura po kvadratnom metru. Od smrtonosnog cicijašenja na stambenom projektu, navodi Kurmuš, izvođač može kupiti automobil srednje veličine. Pitala sam ga da li zgrada izgrađena po propisu može da izdrži zemljotres jačine 7,8 stepeni. „Može“, rekao je. „Osim ako niste direktno na liniji rasjeda. Ali ako radite po propisima, nećete ni zidati na liniji rasjeda.“
Poslije zemljotresa 1999. trebalo je da se striktno primjenjuju zakoni o zoniranju i građevinski standardi. Ali 2018 – neposredno prije posljednjih općih izbora – vlada je sprovela unosnu legalizaciju širom zemlje, kojom je obuhvaćeno više od 7 miliona objekata izgrađenih mimo propisa. Zakon za još jednu turu legalizacije nalazio se u parlamentu baš uoči prošlonedjeljne katastrofe. Opći izbori su zakazani za maj. I prije zemljotresa, 6. pobjeda AKP-a bila je neizvjesna. Još je prerano spekulirati da li će se birači sjetiti Demirelove izreke i kazniti vladajuću stranku. Prerano je čak reći i da li se izbori mogu održati u utvrđeno vrijeme. Mnoge od stradalih tek treba sahraniti, još je više onih koje tek treba pronaći u ruševinama. Predsjednik je odbacio kritike i rekao da je sada trenutak za nacionalno jedinstvo. Time nije zaustavio općenarodnu žalost.
Predstavnici Svjetske zdravstvene organizacije nazvali su ovo najgorom prirodnom katastrofom u evropskom regionu u posljednjih 100 godina. Neprilično je govoriti o razaranju u geografskom smislu (šteta pokriva područje veličine Velike Britanije) ili u brojevima (potvrđeni broj poginulih od preko 35.000 daleko je od konačnog). Razmjere tuge su takve da je o njoj neprilično govoriti. Ali ćutanje pogoduje onima koji trebaju odgovarati.
(TBT, London Review of Books)
