Piše: Yuval Noah Harari,thebsonaitimes.ba
Jedna od najvažnijih potraga u životu svakog čovjeka je ona za sopstvenim identitetom. Ko sam ja? Odakle sam stigao? Šta me određuje? Ali ovo traganje je opasno putovanje, puno zamki i prepreka. Jedna od njih je zatvaranje pred svijetom koji me okružuje. Ako zaključim da me određuje pripadnost jednoj grupi fokusiraću se samo na te veze i prevideti sve ostalo što me čini. Umjesto da me otvori prema svijetu, ova potraga me zatvara u ideju pripadnosti samo jednoj zajednici koja bitno određuje ko sam ja.
Ljudi su mnogo složenija bića od toga. Ako se fokusiramo na samo jedan dio našeg identiteta i zamišljamo da je jedino on važan, gubimo šansu da saznamo ko smo u stvari. Naravno da su meni kao Jevrejinu jevrejska historija i kultura važne. Ali da bih zaista shvatio ko sam sama priča o jevrejskoj zajednici nije dovoljna, jer sadrži mnoge elemente koji su joj pridruženi sa drugih mjesta. Na primjer ja volim nogomet, a to sam preuzeo od Britanaca koji su ga izmislili. Svaki put kada damo gol mi smo pomalo Britanci. Volim da popijem kafu ujutru i za to imam da zahvalim Etiopljanima koji su otkrili ovaj napitak Arapima i Turcima, da bi ga oni poslije raširili po cijelom svijetu. Volim da tu kafu zasladim jednom kašičicom šećera i za to zahvaljujem plemenima Papua Nove Gvineje koji su počeli uzgajati šećernu trsku prije oko 8.000 godina. Ponekad sa kafom volim da pojedem i kockicu čokolade koja je stigla čak iz tropskih šuma Amazona i Centralne Amerike, gde su stanovnici ovih krajeva počeli pripremati pića i hranu od kakaa prije 5.000 godina.
Ima tu i tamo Jevreja koji ne vole nogomet, ne piju kafu i uzdržavaju se od unošenja šećera u organizam i jedenja čokolade. Ali šta je sa ivritom, jezikom kojim govorimo, pišemo i na kojem mislimo? Riječ stolica (kise) smo preuzeli iz sumerskog jezika, potop (bul) je stigao iz akadskog, prsten (tabat) iz egipatskog, religija (dat) iz persijskog, a zrak (avir) iz grčkog. Ne samo brojne riječi, već i čitave jezičke strukture su ušle u ivrit iz drugih jezika, na primjer aramejskog. Dio Tanaha je napisan na aramejskom i isto važi i za Mišnu, Talmud i Hagadat Pesah. Stanovnici Aram Damaska i Aram Cova su zaista obožavali boga Hadada i ubili nekoliko kraljeva Israela i Judeje, ali su nam ostavili i Had Gadju (čita se na seder večeri) i izraze Bleit Brera (bez izbora) i Biš Gada (loša sreća). Verujući Jevreji napuštaju ovaj svijet uz zvuke molitvi na aramejskom jeziku, Neka se Svevišnji uveća i posveti. Ti tekstovi kao i cijela Biblija napisani su aramejskim a ne hebrejskim pismom.
A sama ideja pisanja? Na tome moramo zahvaliti ne Aramejcima već starim Sumercima. Hiljadama godina prije nego što je postojao prvi Jevrejin, neki konzervativni štreberi su smislili neobičan start up: došli su na ideju da uz pomoć zašiljene grančice utisnu razne znakove na pločice od blata. Izmislili su različite kodove i tako je nastala tehnologija pisanja bez koje ne bi bilo novina i svetih knjiga, ni kompjutera i interneta.
Ne samo jezik i pisanje, već i veliki dio vjerovanja i običaja u judeizmu su izmislili stranci. Na primjer vjerovanje da čovek ima večnu dušu koja nastavlja da živi i poslije smrti se ne može naći nigde u Tori i najverovatnije ga nije bilo u jevrejskom Tanahu. Nigdje u Tanahu Bog nije obećao ljudima da će ih ako budu dobri poslije smrti nagraditi, niti se može pronaći da je prijetio kažnjavanjem poslije smrti ako budu loši. Vjerovanja u besmrtnost duše i nagradu odnosno kaznu poslije smrti su stigla iz stranih izvora, vjerovatno iz Platonove i Zaratustrine filozofije. Persijancima imamo da zahvalimo i za slatki par koji čine đavo i mesija.
Od hrane i lijekova preko umjetnosti i filozofije, većina stvari koje nas održavaju u životu i daju mu čar su stvari koje nije izmislio pripadnik našeg naroda, već ljudi iz različitih naroda i kultura. Čovjek koji je htio uvrijediti kulturu afričkog kontinenta je podrugljivo upitao: „Ko je Tolstoj plemena Zulu?“ Izgleda da je mislio da u afričkoj kulturi ne postoji književno djelo uporedivo sa romanima „Rat i mir“ ili „Ana Karenjina“. Afroamerički novinar Ralph Wiley je na ovaj izazov odgovorio na zadivljujuće jednostavan način: nije citirao spisak Zulu pisaca kao što su Benedict Wallet Vilakazi, Mazisi Kunene ili John Dube Langalibalele. I nije instistirao na tome da afrički pisci kao Chimmamanda Ngozi Adichie, Chinua Achebe i Ngugu wa Thiongo nisu ništa manje nadareni nego njihove zapadne kolege. Umjesto toga, Wiley je u knjizi „Dark Witness/Crni svjedok“ napisao da „Tolstoj pripada i Zuluima – osim ako nemate neki poseban razlog za podjele i ograđivanje univerzalne svojine čovječanstva i davanje isključivog vlasništva nad njenim dijelovima različitim plemenima“.
Suprotno mišljenju fanatičnih rasista (i onih koji strah od „kulturnog prisvajanja“ dovode do krajnosti) Tolstoj nije upisan kao vlasništvo majke Rusije. Tolstoj pripada cijelom čovječanstvu. On je i sam bio pod višestrukim stranim uticajima, posebno Francuza Victora Hugoa i Njemca Arthura Schopenhauera, da ne govorimo o uticajima koji su došli od Hrista i Bude. Tolstoj govori o emocijama, pitanjima i uvidima koji su za stanovnike Durbana i Johanesburga ništa manje važni nego za stanovnike Moskve ili Sankt Peterburga.
Pre 2.000 godina rimsko-afrički dramaturg Terencije je izrazio istu ideju kada je napisao: „Čovjek sam i ništa ljudsko nije mi strano“. Svaka osoba je nasljednik cjelokupnog ljudskog stvaralaštva. Onaj ko traži uski identitet samo u okviru jedne grupe u stvari potire svoju ljudskost. On poriče ne samo ono što dijeli sa svim ljudima, već i mnogo dublje stvari. Svi izumi i ideje ljudi od pre nekoliko hiljada godina su samo spoljni sloj onoga što jesmo. Ispod tog sloja duboko u tijelu i svijesti postoje stvari koje su nastale tokom miliona godina evolucije prije nego što su ljudi uopće postojali. Ova duboka misterija je izražena u svemu što osjećamo i mislimo. Kako bismo razumjeli ko smo, moramo se otvoriti prema ovoj misteriji i istražiti je, umjesto da se zadovoljimo time da pripadamo jednoj grupi ljudi koja živi nekoliko hiljada godina na nekim brdima pored jedne ili druge rijeke.
Razmislite malo o načinima udvaranja. Kako se osjećamo kada ugledamo nekog ko nam se dopada, kada držimo za ruku ili ljubimo nekoga prvi put? Razmislite o buri emocija, nade i straha, leptirima u stomaku, toploti tijela, ubrzanom disanju? Šta su te stvari o kojima pisci pišu bez kraja, a pjevači neumorno pjevaju? Odakle su one stigle?
To nisu stvari koje su Jevreji, Aramejci, Rusi ili Zulu izmislili. Njih su izmislila razna stvorenja. One su se razvile tokom miliona godina evolucije i njih dijelimo ne samo sa drugim ljudima već i sa šimpanzama, delfinima, medvjedima i drugim životinjama. Seder Pesah i Bar Micva su rituali stari 3.000 godina koji nas povezuju sa stotinama generacija drugih Jevreja. Nasuprot tome, prvo zaljubljivanje jeste ritual star desetinama miliona godina koji nas povezuje sa milionima prethodnih generacija sisara i još primitivnijih stvorenja.
Ako insistiram na tome da je moj identitet svodiv na pripadnost jednoj ljudskoj grupi, onda sam sklon ignoriranju svega ostalog. U tom identitetu nema mesta za nogomet i čokoladu, aramejski jezik i Tolstojeva djela, a jedva ima mjesta za ljubav. Ono što se dobija je skraćena priča koja daje uprošćenu i jasnu sliku o tome ko sam, ali taj odgovor je polovičan. Skraćena verzija je efikasna za smirivanje mojih sumnji, a možda i za pobjedu u raspravama o identitetu, ali cijena za to je previsoka: da nikada ne saznam ko sam zaista.
(TBT, Haaretz)
