Još uvijek je potpuno nejasno koliko se ljudi nalazi pod ruševinama koje su iza sebe ostavili potresi u Turskoj i Siriji. Osoblje angažirano na izvlačenju stradalih praktično radi 24 sata na dan, usprkos tome što su šanse za pronalaženje preživjelih svakim danom sve manje.
Postoji više mogućnosti da se otkrije gdje se ispod brda šuta nalaze oni koji su još živi. Direktna komunikacija je često moguća, pod pretpostavkom da je žrtva pri svjijesti. Volonteri i humanitarni radnici prekidaju rad u trenutku kada im se učini da su čuli neki znak života – ponekad oni koji su ispod ruševina pozivaju ili šalju zvučne signale, a ponekad čak pošalju SMS ili WhatsApp poruku obitelji ili prijateljima.
To su, međutim, iznimke. U normalnom slučaju, spasioci se moraju osloniti na druge metode u traženju preživjelih. U sklopu EU-ovog projekta CURSOR (Koordinirano korištenje minijaturne robotske opreme i naprednih senzora za operacije potrage i spašavanja) ovih dana su predstavljeni roboti i dronovi koji bi trebali pomoći u spašavanju ljudi iz ruševina nakon potres
Mali roboti na kotačima opremljeni su infracrvenim i termalnim kamerama i pomoću malih cijevi usisavaju zrak na urušenoj lokaciji, kako bi ispitali ima li ugljičnog dioksida i proteina ljudskog tipa. Na taj način se mogu lokalizirati ljudi ispod ruševina. Pomoću zvučnika i mikrofona se tada može uspostaviti kontakt sa žrtvama, dok dronovi spasilačkim ekipama pružaju 3D slike određene urušene lokacije.
Tijekom naknadnih potresa je potraga za preživjelima “vrlo opasna, jer se sve urušava”, kaže Karsten Berns, informatičar i šef Odsjeka za robotske sustave na Tehničkom sveučilištu Kaiserslautern-Landau. “To je ono što se želi poboljšati takvim autonomnim sustavima.”
Što sve mogu spasilački roboti?
Berns je stručnjak za robotsko spašavanje nakon potresa – njegov tim je 2016. bio dio sličnog EU-ovog projekta kao što je CURSOR. I roboti na kojima je Berns radio u sklopu takozvanog ICARUS projekta također su trebali olakšati rad spasilačkim timovima. Pored malih vozila s gusjenicama opremljenih infracrvenim senzorima, tu su bili i veliki roboti slični bageru. Oni mogu pomicati teške krhotine ili dijelove zgrada i njima se upravlja s udaljenosti od jednog kilometra – tako da oni koji upravljaju nisu ugroženi. Tijekom upotrebe ove vrste uređaja kamera kontrolnom centru prenosi sve ono što robot “vidi”.
Neki roboti koji se mogu upotrebljavati u urušenim zdanjima bili su opremljeni senzorima za plin. Jer, ne postoji samo rizik od urušavanja već je, zbog oštećenja cijevi, visok rizik i od eksplozije plina.
Još nisu spremni za uporabu
Kao što je to bilo u slučaju robota u projektu u kojem je sudjelovao Berns, i novi primjerci iz projekta CURSOR samo su prototipovi koji su razvijeni u sklopu istraživanja i testirani tijekom pojedinačnih prezentacija.
Nijedan od ovih strojeva ne može pomoći u pronalaženju ljudi koji se nalaze pod ruševinama na tursko-sirijskom području pogođenom potresom. Serijska proizvodnja koja bi omogućila njihovo korištenje u stvarnim katastrofama još uvijek je daleko.
Tu se, na primjer, mora razjasniti pitanje troškova. Tko treba platiti proizvodnju takvih skupih strojeva, tko će platiti njihov transport do područja pogođena potresom? U istraživačkom sektoru nitko ne može snositi takve troškove, kaže Berns u intervjuu za DW, te naglašava da tu industrija dolazi u igru.
Što je bolje: roboti ili spasilački psi?
Vrlo jasna prednost pasa za spašavanje: oni nisu prototipovi. Životinje se trenutno koriste za pronalaženje preživjelih ispod ruševina u Turskoj i Siriji. Ekipe sa spasilačkim psima također su doputovale na područje potresa iz Njemačke.
Psi mogu nanjušiti znoj, hormone, krv, izmet ili čak ljudski dah. Kada nanjuše nekoga tko leži ispod ruševina, laju i kopaju šapama na tom mjestu.
Dodatna prednost je i to što psi ne ovise o struji ili internetu, a što je spasilačkim robotima nužno za njihov rad i prijenos podataka. Spasioci mogu donijeti vodu i hranu za pse, dok je uspostava internet veze ponekad znatno teža.
Berns smatra da tehnologija robota još uvijek nije dovoljno zrela da nadmaši nos dobrog psa tragača.
„Rekao bih da je pas ovčar još uvijek bolji”, kaže Berns. Naravno, postoje i neke prednosti robota: kod spasilačkih pasa nije moguć prijenos kamerom, na primjer, i ne mogu se kontrolirati tako precizno kao malo vozilo, objašnjava ovaj stručnjak.
Konačnu odluku donosi čovjek
Dok su radili na projektu ICARUS, Berns i njegov tim su nakratko fantazirali o automatizaciji odluke o tome u koje zgrade treba poslati spasilačke timove. Međutim, od takve ideje odmah su ih odvratili aktivni članovi spasilačkih ekipa.
“Oni su rekli: ‘Zaboga! Takva odluka je izuzetno teška čak i za stručnjake ‘”, kaže Berns. “Tu su ljudi ispod ruševina koji se vesele što netko dolazi, a stručnjaci točno znaju: ne možemo ih spasiti.”
Kada je rizik od urušavanja prevelik, spasilački tim ponekad mora odlučiti da ljude ispod ruševina ostavi kako ne bi ugrozio živote spasilaca. Takva odluka se ne može prepustiti robotu.
(TBT, DW)
