MARKER
„Izetbegović mlađi nema nikakvu ideologiju osim erdoanističke fantazme. On je goli vlastodržački pragmatičar“, tvrdi Kazaz
FOTO: Kazaz (Agencije)
Profesor književnosti sa Filozofskog fakulteta u Sarajevu Enver Kazaz komentirao odjeke turskog puča u BiH: „Bošnjačke tobožnje elite u horskom navijanju za Erdogana ; svi šute o masovnim hapšenjima i čistkama što ih Erdoganov režim provodi ovih dana“,
Na pitanje da li ga je „začudila skoro unisona podrška bošnjačkog političkog establišmenta predsjedniku Turske Recepu Tayyipu Erdoganu, nakon neuspjelog vojnog puča u toj zemlji – unatoč izvještajima o surovoj odmazdi protiv pučista“, Kazaz je odgovorio:
„Ne sama podrška, jer i drugi su manji ili veći svjetski moćnici iskazali podršku autokrati iz Ankare, koliko njen sadržaj i ton. Ironično rečeno, toliko su vrištali ti bošnjački poluobrazovani vršitelji političkih dužnosti da se činilo kako im se pokušaj vojnog udara dogodio u kući, čak u spavaćoj sobi. Otkud takva podrška i tolika snishodljivost? Da je iz njihove ljubavi za demokratiju – ne dolazi u obzir. Dokaz za to je da nisu ni riječ pisnuli protiv ubilačkog režima, na primjer u Saudijskoj Arabiji, gdje se pjesnike osuđuje na smrt samo zbog sumnje da ne vjeruju u Boga. Toj zemlji taj tzv. establišment, a u stvari politički polusvijet, tepa: Saudija. Njima je demokratija važna samo kao sredstvo za uvećavanje salda na ličnim bankovnim računima. Zašto su, dakle, vrištali? Samo zato da se još jednom snishodljivo dodvore Erdoganu, ‘lideru svih muslimana’, kako ga je titulirao Bakir Izetbegović, te onome što mu je ‘Bosnu u amanet’ ostavio Alija Izetbegović na samrti. Uskliknuo je uz to Alijin sin da mu je Erdogan i brat, i ‘naš vođa’ i da ‘narod brani demokratiju’, te da je ‘pokazao koga hoće’. Ali nisu samo vlastodršci vrištali. Činila je to i akademska zajednica. Akademik Esad Duraković, na primjer, ili izvjesna Amina Šiljak-Jasenković, koja se predstavlja kao turkologinja, mada to teško može dokazati naučnim opusom. Duraković je govorio kao Erdoganov portparol, tvrdeći da iza neuspjelog vojnog udara ‘stoje cionisti’, a Šiljak-Jasenković optužila je Gülena kao inspiratora i vođu, baš onako kako je to činio i sam ‘sultan sa Bosfora’, kako Erdogana nazivaju liberalni mediji na Zapadu. I niko nije ponudio niti ijedan argument za svoje tvrdnje, već golu propagandu. Niko nije ni riječ proslovio o Erdoganovom autokratskom načinu vladanja, o pokušaju da promijeni ustav i ojača ovlasti predsjednika, o potpunom napuštanju tradicije kemalizma i s njom skopčanog sekularizma iz koje je nikla današnja Turska, o očiglednom pokušaju da islamizam nametne današnjoj Turskoj kao normativnu ideologiju, o brisanju prosvjetiteljskih i racionalističkih naracija kojima se okrenulo već kasno Osmansko carstvo, kako sjajno piše Orhan Pamuk u romanu Istanbul. Šute svi u bošnjačkoj diskusiji o neuspjelom vojnom udaru i masovnim hapšenjima i čistkama što ih Erdoganov režim provodi ovih dana nad ljudima koje je označio kao gulenovce, pa stradaju profesori, sudije, dekani, novinari, a na desetine hiljada ljudi izloženo je državnom teroru baš kao u najmračnijim totalitarnim režimima. Medijska, policijska i vjerska hajka takvog je obima da se može govoriti o Erdoganu kao islamistički orijentiranom staljinisti. Ta tamna strana erdoanizma potpuno je nevidljiva u bošnjačkom javnom prostoru, a namjesto argumentirane analize prevladava politički emocionalizam i turkofilska identifikacija koja današnje Bošnjake hoće pretvoriti u Turke Erdoganovog tipa. Rekao bih da su erodanizam i površna emocionalističkim ustrojena trukofilija i islamofilija uz začin neoosmanske fantazme temeljne oznake diskusije bošnjačkih političkih, akademskih, vjerskih i medijskih elita. Naravno, svaki oblik nasilja, a pogotovu vojne udare javnost mora osuditi kako bi očuvala demokratske vrijednosti. Ali, isto tako mora osuditi i nasilje državnog represivnog aparata nad ljudima čija krivica nije dokazana. Bošnjačke tobožnje elite u horskom navijanju za Erdogana vlastiti narod drže u mentalnom ropstvu, ne dozvoljavajući mu da se ni na koji način emancipira od njihovih militantnih naracija.“
Kazaz je pojavu“ agresivne turkofilije među Bošnjacima“ komentirao na sljedeći način
„Nisam siguran da je gospodin Izetbegović imao ikakvu sistemsku politiku, pogotovu ne onu kojom bi profilirao moderni oblik bošnjačkog nacionalnog identiteta. On je na samrti ostavio Bosnu u amanet Erdoganu, kako sam već naglasio. Jedine bitne oznake njegove politike bošnjačkog nacionalnog identiteta su antimodernizam i antikomunizam, te islam kao temelj nacionalnog identiteta (…) Istina, promucao je nešto malo o tome da Bošnjaci nisu Turci, kao da se to uopće mora dokazivati, ali je rado formirao muslimanske vojne brigade. Promucao je to, samo da bi se suprotstavio agresivnoj šovenskoj srpskoj i hrvatskoj ideologiji koja je na osmanofobiji i rusofobiji gradila propagandnu pripremu za ratne zločine nad Bošnjacima. Alija Izetbegović nije imao sistemsku politiku, pa je derogirao državne organe i razvio čitav sistem paradržavnih institucija koje su vodile brigu o logističkoj podršci Armiji BiH. Jednostavno rečeno, njegova politika identiteta bila ja haotična i višestruka, jedan, dakle, narativni i simbolički kalambur kojeg će njegov sin svesti na prizemni erdoanizam i neobegovsku ideološku fantazmu. Zato treba biti potpuno precizan: Izetbegović mlađi nema nikakvu ideologiju osim erdoanističke fantazme. On je goli vlastodržački pragmatičar. Agresivno turčenje Bošnjaka, kako Vi kažete, meni izgleda kao prizemna erdoanizacija bošnjačkih elita, sluđenih u svojoj poluobrazovanosti. Uz to, ta ljubav između Erdogana i Izetbegovića nije praćena ekonomskom saradanjom. BiH je zemlja u koju današnja Turska ulaže tek mizerije, dok Srbiju ili Rumuniju obilato pomaže
Bakir Izetbegović nema nikakvu ideologiju osim erdoanističke fantazme. On je goli vlastodržački pragmatičar. Agresivno turčenje Bošnjaka meni izgleda kao prizemna erodanizacija bošnjačkih elita, sluđenih u svojoj poluobrazovanosti
(TBT)