U godini koja je donijela obnovljenu snagu i jedinstvo NATO-u, možda nijedna zemlja nije zbunjivala savez više od Turske. Za druge članice NATO-a, ruski rat u Ukrajini donio je novu odlučnost protiv zajedničkog neprijatelja i otvorio put za širenje saveza. Ipak, Turska, iako je članica NATO-a, nije samo održavala srdačne odnose s Rusijom već je zaprijetila da će blokirati kandidature Švedske i Finske za NATO.
U međuvremenu, turska vlada je sugerirala da bi mogla započeti novu kopnenu ofanzivu na sjevernu Siriju kako bi se suprotstavila sirijskim kurdskim saveznicima Sjedinjenih Država, koji djeluju u tom području. Čak i dok Turska popravlja zategnute veze s mnogim bliskoistočnim zemljama, nastavila je imati hladne odnose s Europskom unijom i uputila je nove prijetnje Grčkoj. Možda najneočekivanije, nakon godina pokušaja potkopavanja sirijskog diktatora Bashara al-Assada, Ankara je započela približavanje režimu u Damasku, uz posredovanje Rusije.
Ovi potezi, iako su kontroverzni za Zapad , općenito su popularni u Turskoj. Oni također imaju jasnu svrhu. U svibnju će se turski dugogodišnji populističko-autoritarni vladar, predsjednik Recep Tayyip Erdogan, suočiti s onim što će vjerovatno biti najteži reizbor u njegovoj političkoj karijeri, a vanjska politika postala je učinkovit način da se glasači odvrate od višestrukih kriza kod kuće. Nakon godina lošeg ekonomskog upravljanja, stopa inflacije u Turskoj dosegla je vrhunac od 85 posto u novembru 2022., da bi se donekle smanjila na 64 posto u decembru. To je daleko najviša stopa u Evropi, lako je nadmašila drugoplasiranu Mađarsku sa svojih 25 posto. Turske devizne rezerve su sve manje, a država se suočava s rastućim deficitom tekućeg računa. Tursko stanovništvo sve je nezadovoljnije prisutnošću 3,6 milona sirijskih izbjeglica, što je Turska, svaka joj čast, priznala na početku Sirijskog građanskog rata. Tu je i sve veći zamor od Erdoganove sve autokratskije 20-godišnje vladavine; cijela generacija nije poznavala drugog vođu.
Za Erdogana sada sve ovisi o izborima. Nakon 20 godina uglavnom neprikosnovene vladavine, poraz bi izazvao ozbiljne posljedice za njega, njegovu obitelj, njegove prijatelje i mnoge druge u njegovoj Stranci pravde i razvoja (AKP) koji su osobno imali koristi od njegove vladavine i vjerojatno bi se mogli suočiti s krivičnim progonom. Pobjeda oporbe također bi predstavljala oblik promjene režima, s obzirom na to da njezini čelnici podržavaju obnovu turskog parlamentarnog sustava i smanjenje predsjedničkih ovlasti. Erdoganov osjećaj ranjivosti postao je toliko akutan da je vlada upotrijebila sudove kako bi pokušala zabraniti vodećem potencijalnom oporbenom kandidatu, gradonačelniku Istanbula Ekremu Imamogluu, da se kandidira – što je bio ekstreman potez koji bi se u konačnici mogao obiti o glavu.
Trenutačne ankete pokazuju da bi Erdogan i AKP mogli izgubiti izbore zakazane za 14. maja. Za bilo kojeg drugog vođu takve razine nepopularnosti i ekonomske slabosti mogle bi značiti siguran poraz. Ali Erdogan je poznat po svojoj upornosti i sposobnosti da pobijedi na izborima, te je uspio zadržati svoje rezultate u anketama. S obzirom na to koliki je ulog, vjerovatno će upotrijebiti gotovo sva sredstva da izbjegne poraz. Kao što sugeriraju njegovi nedavni vanjskopolitički potezi, on također ima nekoliko karata na koje može igrati i mogao bi pokušati proizvesti krizu, uključujući i konflikt sa Zapadom, kako bi promijenio domaće raspoloženje. Evropa i Sjedinjene Države moraju se pripremiti za takav razvoj događaja kako bi smanjili potencijalnu štetu i moraju imati uspostavljenu strategiju za suzbijanje toga. Turska je previše važna zemlja da bi joj se dopustilo da se udalji od zapadnog utjecaja.
SVU VLAST I SVU KRIVICU
Paradoksalno, u vrijeme geopolitičkih šokova i sukoba između Rusije i Zapada, Erdogana najviše zabrinjava upravo nepredvidivost unutarnje politike. Odnosi Turske sa susjedima, saveznicima i suparnicima korisni su za kompenzaciju domaćih nedostataka. Iznad svega je ruševno stanje turske ekonomije. Iako je tržište rada relativno snažno, visoka stopa inflacije djelomično je posljedica Erdoganova inzistiranja na smanjenju kamatnih stopa umjesto na njihovu povećanju. Kao što je turski ministar financija Nureddin Nebati otvoreno izjavio, život s inflacijom je bolji od recesije izazvane ortodoksnim povećanjem kamata središnje banke. To je ono što je Nebati nazvao “turskim modelom”, za koji, u svojoj fabulističkoj maniri, tvrdi ne samo da je nadaleko uspješan, već i predmet zavisti ostatka svijeta.
Nekonformistička politika centralne banke ukazuje na Erdoganov nadzor nad nominalno neovisnim institucijama. Tijekom prošlog desetljeća učvrstio je svoju moć potkopavajući ili eliminirajući neovisnost gotovo svake važne turske institucije: javnih sveučilišta, velike većine medijskih kuća, vojske, lokalnih vlasti—i, što je najvažnije, pravosuđa, kojim je upravljao kao oružje protiv svojih protivnika. Turski zatvori puni su oporbenih političara, novinara, akademika, čelnika civilnog društva, poput Osmana Kavale, i zapravo svih koji se Erdoganu ne sviđaju. Nema više ni privida pravne države.
Ipak, ova potpuna dominacija države i društva također je postala Erdoganova Ahilova peta. Stavivši sebe u središte svega, Erdogan je običnim Turcima dao razloga da ga krive za nevolje u zemlji, unatoč njegovim nastojanjima da za svoje ekonomske probleme okrivi strane, uglavnom Evropsku uniju i Sjedinjene Države. U isto vrijeme, budući da se okružio ropskim pristašama, a ne iskusnim kreatorima politike, sve je skloniji činjenju pogrešaka.
Opoziciona koalicija od šest stranaka, sastavljena od dvije veće i četiri male stranke, prkosila je očekivanjima i uspjela predstavljati relativno discipliniran front. U teoriji, njihove udružene snage – novi razvoj u obično fragmentiranom političkom krajoliku Turske – trebale bi kontrolirati dovoljno birača da poraze Erdogana. Krajem siječnja objavili su svoju jedinstvenu viziju, ali još se nisu dogovorili oko predsjedničkog kandidata. Kemal Kilicdaroglu, vođa Republikanske narodne stranke (CHP), najveće oporbene stranke, očajnički želi biti kandidat; ali on je najslabiji kandidat i vjerojatno bi izgubio od Erdogana. Ozbiljan i vrijedan, Kilicdaroglu, pati i od nedostatka karizme i djeluje staromodno.
U međuvremenu, sam Erdogan je poduzeo korake kako bi marginalizirao gradonačelnika Istanbula, Imamoglua, člana CHP-a. Prema anketama, on je jedan od dvojice novih opozicionih političara. Drugi je gradonačelnik Ankare, Mansur Yavas – koji bi mogli pobijediti Erdogana na općim izborima. Ali u decembru, Imamoglu je osuđen na više od dvije godine zatvora zbog izmišljenih optužbi za “vrijeđanje” Vrhovnog izbornog vijeća. Ironično, Erdogan koristi upravo onu taktiku koja je korištena za pokušaj sprječavanja vlastitog uspona na vlast; prije dva desetljeća i on je osuđen i spriječen da postane premijer kada je njegova stranka pobijedila na izborima 2002. godine. Unatoč protivljenju tadašnjeg predsjednika, AKP i CHP surađivali su na promjeni ustava, otvarajući put Erdoganu da postane član parlamenta, a potom i premijer. Imamogluova osuda, ako je prvo potvrdi okružni sud, a potom i Vrhovni žalbeni sud (a nema sumnje da će tako i biti), spriječit će ga da obnaša dužnost i da se natječe protiv Erdogana za predsjednika ili za njegov trenutni posao gradonačelnika u 2024. Kako bi bili sigurni da se Imamoglu ne uspije izmigoljiti, Ministarstvo unutarnjih poslova protiv njega je pokrenulo još dva kaznena postupka, uključujući i jedan pod optužbom za podržavanje terorizma. Eliminacijom Imamoglua, Erdogan se nada da će se pobjedljivi Kilicdaroglu pojaviti kao oporbeni kandidat. Opozicija nema alternativnu strategiju, radije se prepiru koga izabrati za kandidata.
Osim što nema jasnog suparnika, Erdogan počinje sezonu kampanje s još dvije velike prednosti: u potpunosti kontrolira državu i njezine resurse, koje može rasporediti po želji kako bi podržao svoj reizbor, i potpuno dominira javnim prostorom. Zasad je pokušao kupiti vrijeme i nakloniti se improviziranim mjerama koje uglavnom služe krvarenju državne blagajne. Oprostio je dugove oko pet miliona turskih dužnika. Naložio je centralnoj banci da izdašno izdaši jeftine kredite za sektore, kao što je građevinarstvo, za koje misli da će mu najbolje pomoći u postizanju njegovih ciljeva. S kolapsom turske lire, vlada je uvela depozitni program koji potiče štediše da prijeđu s dolara na lire obećavajući im da će im nadoknaditi njihove gubitke u tečaju, dramatično povećavajući teret za državnu riznicu. A Erdogan je nedavno odobrio prijevremeno umirovljenje za više od dva miliona građana. Ali Erdogan nije uvijek toliko velikodušan, posebno kada su u pitanju regije pod kontrolom opozicije. Općine koje kontrolira AKP važan su kanal za Erdogana koji dijeli povlastice i čini lokalno stanovništvo ovisnim o sebi. Nasuprot tome, u velikim gradovima koje AKP ne kontrolira, središnja vlada čini sve što može da potkopa lokalnu vlast. To posebno vrijedi za Imamogluov Istanbul, grad od 20 miliona stanovnika. U razdoblju 2021.–2022., na primjer, Erdogan je, bez ikakvog objašnjenja, jednostavno pristao na odluku da se istanbulskoj općini omogući pristup sredstvima koja je nacionalni parlament odobrio za zamjenu oslabljene flote javnih autobusa.
Naravno, kao što tužiteljstvo Imamoglua jasno pokazuje, Erdoganovo najvažnije oruđe ostaje pravosuđe. Počevši od 2013., ali ubrzano nakon neuspjelog državnog udara 2016., tisuće novinara, akademika i članova oporbe koji su se usudili reći bilo što kritično o vladi zatvoreno je. Krivični progoni su proizvoljni; svako može biti zatvoren zbog rada u medijima ili zbog tweeta poslanog prije mnogo godina koji je iznenada “uskrsnuo”. Samo u 2020. vlada je pokrenula 31.000 istraga zbog krivičnog djela “uvrede predsjednika”; otkad je Erdogan postao predsjednik 2014., provedeno je 160.000 takvih istraga.
Država je otvorenije ciljala na neke političke stranke, posebno na prokurdsku Stranku narodne demokracije (HDP). Ova lijevo orijentirana stranka zauzela je treće mjesto na izborima 2018. osvojivši gotovo šest miliona glasova što predstavlja 11,7 posto od ukupnog broja glasova. Iako je privlačan progresivnim glasačima diljem zemlje, prvenstveno je usredotočen na artikuliranje niza zabrinutosti kurdskih građana Turske. Kao takav, bio je na Erdoganovom nišanu godinama. Karizmatični vođa HDP-a, Selahattin Demirtas, u zatvoru je od studenog 2016., a nekolicini njegovih članova parlamenta ukinut je zastupnički imunitet i oni su bili zatvoreni, obično zbog “podržavanja terorizma”, što je opća optužba koju vlasti slobodno tumače. Slično, ovog januara, Ustavni sud zamrznuo je državna sredstva HDP-a na lažnoj osnovi da stranka podržava terorizam. Sud razmatra hoće li zabraniti HDP iz sličnih razloga, a sud je odbio nedavni zahtjev stranke da se zabrana odgodi za nakon izbora u svibnju. Iako oporbena koalicija nije pozvala HDP u svoje redove, pristaše HDP-a glasat će protiv Erdogana. Proskribiranje HDP-a unijet će pomutnju i osigurati izlazak manjeg broja pristaša HDP-a, otprilike 10 posto biračkog tijela, na izbore. Od 1993. zatvoreno je pet prokurdskih stranaka.
Ipak, nejasno je hoće li Erdoganovi napori da zbuni opoziciju ovog puta uspjeti. Iako mu je velika kontrola nad turskim institucijama omogućila da transformira politički krajolik po želji, njegova težnja za moći dovela ga je do značajnih pogrešaka. Na primjer, 2019., kada je AKP izgubio općinske izbore u Istanbulu u šokantnom porazu Erdogana, predsjednik je intervenirao i iznudio ponavljanje izbora. No birači su ga ponizili reizabravši Imamoglua, prvobitnog pobjednika, još većom razlikom.
Prerano je procijeniti reakciju javnosti na Imamogluovu osudu i očekivanu zabranu HDP-a. Dok je čekao da žalbeni proces započne, Imamoglu je obilazio zemlju i obraćao se velikom broju ljudi. Kada je posljednja prokurdska stranka stavljena izvan zakona 2009. to je rezultiralo ozbiljnim nemirima. S obzirom na neizvjesnu učinkovitost takve taktike, Erdogan bi mogao tražiti podršku drugim sredstvima, uključujući vanjsku politiku.
ZAUZIMANJE ZAPADA
Za autoritarnog populista kao što je Erdogan, vanjska politika, izvan svojih tradicionalnih funkcija, služi kao važan alat za samoodržanje i samoveličanje. Važna pozicija Turske između Rusije, Bliskog istoka i Zapada pomogla je hraniti Erdoganovu nezasitnu želju za priznanjem i ugledom. Uloga Turske u posredovanju u djelomičnom ukidanju ruske blokade ukrajinskih luka i dopuštanju ukrajinskim pošiljkama žitarica da stignu do tržišta u zemljama u razvoju, na primjer, pokrenula je zahtjeve njegovih pristaša da mu se dodijeli Nobelova nagrada za mir.
S predstojećim izborima, međutim, on također može upotrijebiti vanjsku politiku da pritisne turske nacionalističke teme, zauzimajući popularna stajališta kojima se opozicija teško suprotstavlja.
Već se šestostranačka opozicija složila s većinom nedavnih Erdoganovih vanjskopolitičkih izjava, bilo o egejskim i mediteranskim regijama ili Sjedinjenim Državama, Siriji i Kurdima. Niti opozicione stranke nisu dovele u pitanje njegov nedavni zaokret u odnosima sa zemljama Bliskog istoka kao što su Egipat, Saudijska Arabija, UAE i Izrael ili njegove dobre odnose s Rusijom. Kako bi povećala devizne rezerve, Ankara je s Kinom, Katarom, Južnom Korejom i Ujedinjenim Arapskim Emiratima dogovorila ugovore o zamjeni vrijedne 28 milijardi dolara. U onome što je ekonomist Timothy Ash nazvao “bezuvjetnom predajom”, Erdogan je ugostio saudijskog prijestolonasljednika, kojeg je ranije optužio da je naredio ubistvo novinara Jamala Khashoggija u saudijskom konzulatu u Istanbulu, u zamjenu za depozit od 5 milijardi dolara za Tursku centralnu banka.
Za razliku od njegovog pristupa Rusiji, Saudijskoj Arabiji i Ujedinjenim Arapskim Emiratima, Erdogan ima tendenciju da bude daleko borbeniji i ratoborniji sa svojim zapadnim saveznicima. Suprotstaviti im se popularno je kod kuće. Stoga nikada ne propušta priliku da se pobuni protiv njih, okrivljujući ih za sve nevolje nacije, od stanja u privredi do državnog udara protiv njega 2016., za koji je tvrdio da je SAD umiješan.
U međuvremenu, Erdogan je postavio temelje za moguće turske akcije na nekoliko drugih frontova. Turska i Grčka godinama su se sporile oko pitanja poput teritorijalnih voda, statusa Egejskih otoka i otkrića plina. Nedavno je dvaput prijetio Grčkoj, izjavljujući: “Možemo iznenada doći jedne noći” i “Grčka se boji naših projektila. Kažu da će projektil TAYFUN pogoditi Atenu; hoće, osim ako ne ostaneš miran.” Ponovio je svoju prijetnju da će započeti kopnenu invaziju na kurdske saveznike Washingtona u Siriji, iako su ih turske zračne snage već bombardirale, s granatama koje su padale nekoliko stotina stopa od američkog osoblja koje je tamo stacionirano. Usred ove asertivne retorike o turskoj moći, Erdogan je opoziciju sveo na plahe igrače koji navijaju sa strane.
On je nepredvidiv pragmatik, što je pokazala njegova politika prema Ukrajini i Rusiji. Dok je tražio zasluge za ukrajinski dogovor o žitu i snabdjevanje Ukrajine bespilotnim letjelicama koje su se pokazale učinkovitima na ratištu, on je, bez obzira na američka upozorenja, pomogao Moskvi da izbjegne zapadne sankcije i ublaži njihovu štetu ruskoj ekonomiji. Doduše, rusko-turski odnosi su složeni i isprepliću se na mnogim frontama, ali ovi potezi Putinu pomažu i Erdoganu. Rublji koji pritječu u tursku blagajnu, bilo od trgovine kojom se krše sankcije ili od ruskih turista, u konačnici pomažu u jačanju lire i financiranju uvoza energije iz Rusije.
Službene kandidature Švedske i Finske za pridruživanje NATO-u pružile su Erdoganu priliku da pokaže svoje mišiće kako bi izvukao ustupke od obiju zemalja u zamjenu za podršku Turske i da pokaže, domaćoj publici, svoj čvrst stav prema Zapadu. U siječnju je Erdogan iskoristio spaljivanje Kur'ana ispred turskog veleposlanstva u Stockholmu od strane desničarskih švedskih fanatika kako bi pojačao svoje protivljenje Švedskoj, prijeteći da nikada neće pristati na pridruživanje Švedske. I Šveđani i Finci shvatili su da će on pričekati do završetka turskih izbora prije nego što postupi po njihovom zahtjevu. Međutim, Erdoganova oštra taktika već je polučila rezultate; Švedska je odbila izručiti “120 terorista” koje je on tražio, a američki Senat jasno je dao do znanja da, ako Turska ne odobri pristupanje ovih zemalja, prodaja oružja Turskoj, posebno F-16, neće biti odobrena.
Za razliku od njegove ranjivosti u domaćim ekonomskim pitanjima, vanjska politika Erdoganu nudi razne načine da ojača svoje vodstvo kod kuće. Predstojeći izbori nisu obični izbori; oni će odlučiti o njegovom mjestu u povijesti. Stoga će prastaro iskušenje proizvesti inozemnu krizu kako bi se spriječio gubitak biti visoko. To bi skrenulo pozornost s domaćih problema i skrenulo plašljivu opoziciju u stranu. Kao što je Erdogan pokazao 2017. kupnjom protivzračnog sistema S-400 ruske proizvodnje, unatoč opetovanim oštrim upozorenjima Washingtona u kojima su izričito navedene posljedice, on je spreman riskirati ako misli da se može izvući s njima. Nije im se izvukao ni tada, kad su SAD uvele sankcije. Ali to ga neće spriječiti da ih isproba u budućnosti, ne samo zato što su ulozi previsoki, već zato što je Turska lišena formalnog institucionalnog procesa donošenja odluka. Erdogan je jedini koji odlučuje.
OČEKIVANE TURBULENCIJE
Suočeni s mogućnošću sve impulzivnijeg Erdogana kako se približavaju izbori, Sjedinjene Države i njihovi eVropski saveznici moraju se početi pripremati za neočekivane poteze Turske. Među njegovim mogućim potezima su “slučajan” iako manji sukob u egejskim i mediteranskim regijama s Grčkom; sukob sa Sjedinjenim Državama u sjevernoj Siriji; ili, još dramatičnije, promjena statusa quo na turskom dijelu Cipra. Što se tiče Cipra, Erdogan bi mogao pokrenuti otvaranje turističkog predgrađa Varosha za ulagače, čija nekretnina pripada ciparskim Grcima raseljenim od strane turske vojske koja je izvršila invaziju 1974. godine – što je potez koji je zabranjen rezolucijama UN-a. Tvrdolinijaško vodstvo ciparskih Turaka već je nagovijestilo ovu mogućnost. Također bi mogao obećati da će, nakon što bude ponovno izabran, organizirati referendum o neovisnosti turske strane otoka. Nevažno je hoće li to učiniti. Cipar je treća tračnica turske politike, a opozicija ne bi imala drugog izbora osim pristati na Erdoganov gambit.
Postoji još jedan nepoznat faktor u jednadžbi: Putin. Erdogan je u više navrata tražio odobrenje ruskog vođe za izvođenje velikih operacija u Siriji protiv tamošnjih kurdskih saveznika Sjedinjenih Država, a Putin je odustao. Sumnje u rusku umiješanost u nedavne incidente paljenja Kur'ana, kako je nagovijestio finski ministar vanjskih poslova, mogu značiti da bi Moskva mogla odlučiti promiješati lonac dajući Turskoj zeleno svjetlo u Siriji.
Svaki od ovih poteza ima potencijal izazvati ozbiljnije krize u američko-turskom savezu, tursko-evropskim odnosima i unutar NATO-a. Ali, američko-turski odnosi su zamršeni i opsežni; dvije vlade svakodnevno i opsežno surađuju jedna s drugom na svim razinama. Koliko god Washington možda trebao Tursku, Ankara daleko više ovisi o Sjedinjenim Državama. Čekanje Erdogana nije strategija; Washington ga mora izravno angažirati, zaobilazeći sugovornike poput ministra vanjskih poslova, koji ima zanemariv utjecaj. Erdogan je sklon riziku, ali bi mu bilo teško ignorirati jasnu poruku iz Sjedinjenih Država u kojoj se ocrtavaju posljedice s kojima bi se suočio ako bi se odlučio za obračun.
(TBT, FOREIGN AFFAIRS)
