Piše: Yanis Varoufakis, thebosniatimes.ba
Evropsku industriju ugrožavaju dvije velike prijetnje: visoke cijene energenata i Zakon o suzbijanju inflacije (IRA) američkog predsjednika Bidena, koji je u osnovi ponuda i podsticaj evropskim zelenim industrijama da se presele u Sjedinjene Države. Hoće li se nekadašnje industrijske zone Evrope pretvoriti u muzeje zahrđalih mašina? Hoće li Njemačka iskusiti traumu kroz koju je prolazila Velika Britanija poslije zatvaranja fabrika, kada su visokokvalificirani proizvodni radnici morali prihvatati loše plaćene poslove koji ne zahtjevaju visoke kvalifikacije i visoku produktivnost?
To je prijetnja koja odzvanja evropskim centrima moći. Njemački kancelar Olaf Scholz je odmah predložio formiranje EU fonda za pružanje državne pomoći kompanijama koje bi se mogle naći u iskušenju da prihvate američku ponudu i presele se. Ipak, imajući u vidu koliko je Evropa spora u povlačenju poteza, naročito kada se otvori tema zajedničkog zaduživanja radi finansiranja bilo čega, pitanje je hoće li evropske subvencije biti blagovremena i dovoljna protivmjera.
Njemačka automobilska industrija je dobar primjer. Povratak inflacije pogađa auto-industriju sa dvije strane: osim što odvraća nove kupce, rast cijene goriva istovremeno podiže troškove proizvodnje. S obzirom da dobar dio njemačke industrije direktno zavisi od proizvodnje automobila, neki komentatori već upozoravaju da ovakav trend vodi u deindustrijalizaciju zemlje. Njihovi strahovi su opravdani, ali analiza na koju se oslanjaju previđa suštinu problema.
Ubrzanim prelaženjem na proizvodnju električnih automobila, uz uvećanje udjela korištene energije iz obnovljivih izvora, njemački proizvođači su već demonstrirali sposobnost da odgovore na izazove zelene tranzicije i rastuće cijene fosilnih goriva. Uz odgovarajuću državnu pomoć, bilo iz njemačkih ili evropskih fondova, vjerovatno bi bili u stanju da proizvodnju u Njemačkoj održe na istom nivou u doglednoj budućnosti.
Moguće je da su strahovi od deindustrijalizacije preuveličani, ali zabrinutost Njemačke – i, po ekstenziji, čitave Evrope – da kontinent gubi utakmicu sa Sjedinjenim Državama i Kinom ima osnova. Prelazak na električna vozila koji je sada ubrzan inflacijom cijena energenata ograničava moć i kapacitete evropskog kapitala. U odnosu na kapitaliste u Americi i Kini, kapitalisti u Evropi zaostaju u akumulaciji onoga što nazivam kapitalom u informacionom oblaku.
Pogledajmo na čemu se temelji moć njemačkog kapitala: to su precizna mehanika i elektrotehnika. Njemački proizvođači automobila obogatili su se proizvodeći visokokvalitetne motore s unutrašnjim sagorjevanjem i prateću opremu (kutije mjenjača, osovine, diferencijale i tako dalje) potrebnu da se snaga motora prenese do točkova. Električni automobili su u pogledu mehanike mnogo manje zahtjevni. U slučaju električnih automobila veći dio dodate vrijednosti osiguran je vještačkom inteligencijom i pametnim softverom kojima se automobil povezuje s informacionim oblakom – oblakom u koji njemački kapitalisti očigledno nisu dovoljno ulagali nekoliko posljednjih decenija.
Čak i ako odobravanjem pomoći Evropska unija uspije pridobiti Volkswagen, Mercedes-Benz i BMW da odustanu od seobe u Sjedinjene Države, gdje mogu računati na beneficije iz IRA, i nastave da proizvode električne modele u Evropi, auto-industrija u Njemačkoj i Evropi neće više biti profitabilna kao nekada. Sve veći dio dobiti ostvarene proizvodnjom električnih automobila ne dolazi od prodaje samog hardvera već od aplikacija koje se naknadno prodaju vlasnicima (sadašnjim ili budućim) – baš onako kako Apple ubira trećinu prihoda od svih kreatora aplikacija za Apple uređaje koje korisnici kupuju koristeći Apple Store. Kada se tome doda vrijednost podataka generitanih kretanjem automobila, pohranjenih u baze informacionog oblaka, nije teško uvidjeti zašto kapital u oblaku uveliko zasjenjuje analogni zemaljski kapital na kojem se temelji bogatstvo Evrope.
Nešto slično događa se i u energetskom sektoru. Usporavanje pandemije i nagli skok cijena energije donijeli su bogatstvo kompanijama koje trguju naftom i gasom. Tako je industriji fosilnih goriva produžen život, onako kako je rast cijene kukuruza u Velikoj Britaniji zbog poremećaja u snabdjevanju za vrijeme Napoleonovih ratova udahnuo novi život britanskim feudalcima. Ali takvi produžeci ne traju dugo. Već 20-ih godina 19. stoljeća kapitalistički profit je nadmašio prihode proistekle iz kratkotrajnog oporavka feudalne zemljišne rente; postpandemijska inflacija danas otvara vrata energetskog sektora za ulazak kapitala iz informacionog oblaka.
Industrija fosilnih goriva je domen kojim caruje griješna alijansa ugovornog prava iz feudalnog doba i zemaljskog kapitala: to je industrija koja se oslanja na licence za bušenje na određenim dijelovima kopna ili morskog dna, za koje vlade i privatni zemljoposednici naplaćuju starinsku zemljišnu rentu. Ova industrija koristi kapitalna dobra starog kova, kao što su naftne platforme, tankeri, cjevovodi, plutajući pogoni za preradu, kojima se fosilna goriva ubacuju u ogroman, visoko koncentriran i vertikalno integriran sistem elektrana čija ekonomija i estetika prizivaju u sjećanje fabrike 19. veka – „tamu satanskih predionica“ iz pjesme Williama Blakea.
Obnovljivi izvori energije, s druge strane, najefikasnije se eksploatiraju na decentraliziran način, korištenjem solarnih panela, vjetroturbina, toplotnih pumpi, geotermalnih jedinica, postrojenja pokretanih energijom talasa i tako dalje, uređaja koji su horizontalno integrirani u neku vrstu neuralne mreže koja uključuje i kapital u informacionom oblaku. Bez visoko postavljenih zahtjeva u pogledu licenciranja i problema zemljišne rente, njihova produktivnost zavisi prvenstveno od pametnih mreža, sofisticiranog softvera i vještačke inteligencije.
Ukratko, angažiranje kapitala u oblaku čini razvoj zelene energije kapitalno intenzivnim, što je slučaj i sa industrijom električnih automobila. Otuda, čak i ako joj pođe za rukom da odobravanjem subvencija zadrži masovnu industrijsku proizvodnju solarnih panela, vjetroturbina i ostale zelene opreme na svojoj teritoriji, Evropa neće moći izvuči korist iz najunosnijeg dijela lanca vrijednosti: a to je ovdje kapital u oblaku koji omogućuje rad mreža zelene energije.
Nezavisno od toga hoće li rast inflacije dovesti do deindustrijalizacije, evropska proizvodna industrija će svakako morati usvajati proizvodne metode koji se više oslanjaju na kapital u oblaku, koga Evropa nema dovoljno. U praksi to znači da će neuspjeh u realizaciji prinosa od kapitala u oblaku dovesti do opadanja viškova njemačke industrije – i posljedično do pada evropske ekonomije koja od njih zavisi.
(TBT, Project Syndicate)
