Piše: Nouriel Roubini, thebosniatimes.ba
Nekoliko povezanih megaprijetnji ugrožava našu budućnost. Neke su već dugo u nastajanju, neke su sasvim nove. Niska stopa inflacija u periodu prije pandemije otvorila je put visokim stopama koje danas imamo. Sekularna stagnacija – dugotrajno niske stope rasta usljed opadanja agregatne tražnje – evoluirala je u stagflaciju kada su se negativni šokovi na strani ponude udružili s efektima relaksiranih monetarnih i fiskalnih politika.
Kamatne stope su dugo bile niske – čak i negativne – a sada ubrzano rastu, podižući cijenu zaduživanja, što nosi rizik kaskadnih dužničkih kriza. Prolazi doba hiperglobalizacije, slobodne trgovine, premještanja proizvodnje u druge zemlje i organizacije lanaca snabdjevanja za brze isporuke robe. Zamjenjuje ga doba deglobalizacije, protekcionizma, povratka proizvodnih pogona kući (ili bar u prijateljske zemlje), trgovine koja se rukovodi interesima nacionalne sigurnosti i svedenih lanaca snabdijevanja.
Nove geopolitičke prijetnje uvećavaju rizik izbijanja novih hladnih ratova i oružanih sukoba i ubrzavaju balkanizaciju globalne ekonomije. Efekti klimatskih promjena su sve snažniji i to se događa brže nego što su mnogi prognozirali. Vjerovatno će i pandemije biti sve češće, snažnije i skuplje. Proboji u razvoju vještačke inteligencije, mašinskom učenju, robotici i automatizaciji prijete da prodube nejednakost, proizvedu trajnu tehnološku nezaposlenost i donesu mnogo smrtonosnija oružja za vođenje nekonvencionalnih ratova. Svi pobrojani problemi jačaju otpor demokratskom kapitalizmu i osnažuju populističke, autoritarne i militarističke ekstremiste na ljevici i desnici.
Ono što sam ja nazvao megaprijetnjama neki drugi autori su opisivali kao „polikrizu“ –termin koji je Financial Times nedavno proglasio za reč godine. Kristalina Georgieva iz Međunarodnog monetarnog fonda govori o „ukrštanju više problema“. Prošle godine je upozorila da se svjetska ekonomija nalazi pred „vjerovatno najtežim ispitom poslije Drugog svetskog rata“. Bivši sekretar trezora SAD, Larry H. Summers, izjavio je da se nalazimo u najozbiljnijom ekonomskoj i finansijskoj krizi poslije finansijske krize 2008. U posljednjem Izvještaju o globalnim rizicima – objavljenom neposredno pred okupljanje u Davosu posvećeno „saradnji u fragmentiranom svijetu“ – Svjetski ekonomski forum je upozorio da se nalazimo na početku „jedinstvene, neizvjesne i burne decenije“.
Bez obzira na prihvaćenu terminologiju, jasno je da postoji najširi konsenzus o tome da ulazimo u nezapamćeni period neobično visokog nivoa neizvjesnosti. Na kraći rok možemo očekivati više nestabilnosti, nove rizike, intenzivnije sukobe i nove klimatske katastrofe.
U svom romanu Čarobni brijeg, objavljenom u međuratnom periodu, Thomas Mann je opisao intelektualnu i kulturnu klimu – i ludilo – u periodu pred Prvi svjetski rat. Roman koji je počeo pisati prije izbijanja rata završio je tek 1924, što je sigurno odredilo konačni oblik romana. Priča se odvija u sanatorijumu za koji je Mann inspiraciju pronašao u Hotelu Shacalp na jednom od visova iznad Davosa, onom istom u kome pripadnici svjetske elite danas organiziraju svoje zabave.
Ova historijska podudarnost je više nego zanimljiva. Doba megapretnji u kome živimo mnogo više sliči na tragični tridesetogodišnji period između 1914. i 1945. nego na 75 godina relativnog mira, napretka i prosperiteta poslije Drugog svjetskog rata. Ne smijemo zaboraviti da prva era globalizacije nije uspjela spriječiti izbijanje svjetskog rata 1914. Poslije tragedije svjetskog rata nizali su se pandemija (španskog gripa), slom berze 1929, Velika depresija, trgovinski i valutni ratovi, inflacija, hiperinflacija i deflacija, finansijske krize i bankroti, stope nezaposlenosti preko 20%. Bila je to kriza koja je dovela do uspona fašizma u Italiji, nacizma u Njemačkoj i militarizma u Španiji i Japanu, da bi kulminirala Drugim svjetskim ratom i holokaustom.
Koliko god da su bili strašni događaji iz ovog perioda, današnje megaprijetnje su na izvjestan način još strašnije. Međuratna generacija nije morala brinuti o klimatskim promjenama, nestajanju radnih mjesta uslijed automatizacije ili problemu starenja stanovništva (većina sistema socijalne zaštite još je bila u začetku i većina ljudi je umirala ne dočekavši prvi penzijski ček). Takođe, svjetski ratovi su se vodili uglavnom konvencionalnim sredstvima. Danas bi sudar između velikih sila lahko mogao prerasti u nekonvencionalan sukob, možda i nuklearnu apokalipsu.
Suočeni smo ne samo sa najgorim stranama krize iz 70-ih godina 20. vijeka (višekratni negativni šokovi na strani agregatne ponude), nego i sa najpogubnijim elementima krize 2007-8 (opasno visoka stopa zaduženosti) i 30-ih godina 20 stoljeća. Nova „geopolitička depresija“ uvećava izglede za izbijanje novih hladnih ratova i oružanih sukoba koji se mogu preklopiti i oteti kontroli.
Koliko mi je poznato, niko od učesnika upravo završenog skupa u Davosu ne piše veliki roman o našem vremenu megaprijetnji. Ali stanje današnjeg svijeta izaziva crne slutnje dobro poznate čitaocima Mannovog romana. Previše je onih koji se samozadovoljno tapšu po ramenu na skupu u Alpima i zanemaruju šta se događa dole u stvarnom svijetu, kao mjesečari koji ne vide ogromne prepreke na svom putu. Moramo se probuditi prije nego što se planina ponovo zatrese.
(TBT, Project Syndicate)