Piše: Mohamad Elmasry, thebosniatimes.ba
25. januara obilježava se 12. obljetnica egipatskog doprinosa Arapskom proljeću, 18-dnevnom nacionalnom ustanku koji je doveo do svrgavanja 30-godišnjeg diktatora Hosnija Mubaraka.
Nakon Mubarakove prisilne ostavke 11. februara 2011., Egipat je održao niz slobodnih i poštenih izbora i referenduma i izglasao svog prvog civilnog predsjednika u povijesti, Mohameda Morsija. Ali egipatska “duboka država”, predvođena nacionalnim oružanim snagama, nikada nije bila zadovoljna time da Morsi, ili bilo koji drugi civil, drži istinsku vlast. Vojska se dogovarala s ostacima Mubarakova režima, antidemokratskim liberalima, medijskim kućama i policijom kako bi orkestrirali državni udar protiv Morsija jula 2013. Abdel Fattah el-Sisi, koji je godinu dana bio Morsijev ministar odbrane, vodio je i državni udar i nacionalnu tranziciju u neobuzdani autoritarizam.
Sisi je izabran za predsjednika na lažiranim izborima 2014., a zatim je predsjedavao kršenjem ljudskih prava bez presedana, dovršio eliminaciju egipatske političke opozicije i postavio pravne temelje za autokratsku vladavinu. Tokom svoje predsjedničke kampanje, a opet tokom prvih dana svoje vladavine, Sisi je obećao Egipćanima ekonomski prosperitet. Po svemu sudeći to nije uspio ispuniti. Egipat se trenutno nalazi usred ekonomske krize bez presedana – one koja bi u konačnici mogla dovesti do Sisijeve propasti.
Loše upravljanje privredom
Puč su uglavnom financirale zaljevske diktature koje su se bojale demokratskog zaokreta u arapskoj regiji. U 2013. i 2014. Sisi je dobio desetke milijardi dolara bespovratnih sredstava od Saudijske Arabije i Ujedinjenih Arapskih Emirata. Osim ovih bespovratnih sredstava, egipatski je režim dobio velike zajmove od Saudijske Arabije, UAE, Međunarodnog monetarnog fonda, Svjetske banke, Kine, Arapskog monetarnog fonda i Afričke razvojne banke.
Ipak, umjesto da priliv novca troši na obrazovanje, zdravstvenu zaštitu, pristupačne stanove ili projekte koji generiraju prihode, režim se odlučio potrošiti milijarde na promašene projekte koji su hranili egipatsku vojnu ekonomiju: ceste, predsjedničke palače i luksuzni hoteli. Prošle godine Sisi je također kupio novi predsjednički jumbo jet za 500 miliona dolara.
U 2016. godini počela je izgradnja glavnog grada administrativne vrijednosti od 50 milijardi dolara. Nova prijestolnica, koja uključuje najviši neboder u Africi i mega-džamiju, napunila je džepove kompanija u vlasništvu vojske i dizajnirana je prvenstveno da služi bogatoj egipatskoj eliti.
Važno je da se smatra da vojni i sigurnosni kompleksi novog glavnog grada, kao i njegova udaljena lokacija – nalazi se oko 45 kilometara od Kaira – pružaju zaštitu od potencijalne buduće pobune.
Pandemija koronavirusa 2020. i rat Rusije i Ukrajine 2022. pogoršali su ionako teške ekonomske prilike Egipta. Ovog mjeseca, otprilike godinu dana od početka ruske invazije na Ukrajinu i skoro tri godine nakon početka pandemije, egipatska funta dodatno je oslabila, devalviravši na oko 29 funti u odnosu na dolar. Dalje devalvacije se očekuju u narednim mjesecima.
Slabljenje funte dovelo je do zapanjujućeg povećanja uvoznih cijena, što je realnost koja je doprinijela naglom porastu inflacije. Prošlog mjeseca inflacija je porasla na skoro 22 posto. Prosječni Egipćani, koji su također patili od drastičnog smanjenja subvencija, nisu u stanju sastavljati kraj s krajem.
‘Prosjačka država’
Zajmovi su, posebno, imali štetan učinak na egipatsku ekonomiju, stvarajući ono što stručnjaci smatraju dužničkom krizom i dovodeći do još veće vojne kontrole nad ekonomijom. U izvještaju CNN-a nedavno se tvrdi da je Egipat postao “ovisan o dugovima”, dok je profesor Robert Springborg tvrdio da je Sisi transformirala zemlju u “državu prosjaka”. Kao rezultat prekomjernog zaduživanja, značajan dio egipatske državne potrošnje sada je posvećen isključivo otplati duga. Egipatska država je uglavnom loše upravljala kreditima.
Stephan Roll, šef odjela za istraživanje Afrike i Bliskog istoka u njemačkom institutu za međunarodne i sigurnosne poslove, rekao je da su zajmovi prvenstveno korišteni “za zaštitu imovine oružanih snaga, za financiranje velikih projekata na kojima bi vojska mogla značajno zaraditi novca i nastaviti sa ekspanzivnim vojnim razvojem”. Pod Sisijem, spoljni dug Egipta se utrostručio na skoro 160 milijardi dolara.
Na mnogo načina, Sisijev daljnji opstanak ovisio je o podršci Saudijske Arabije i UAE – i on to zna. Na nedavnim događajima, Sisi se potrudio zahvaliti Saudijskoj Arabiji i UAE na njihovoj kontinuiranoj ekonomskoj podršci, čak je otišao toliko daleko da je sugerirao da Egipat „ne bi mogao opostajati“ bez njihove pomoći.
Ali čini se da besplatni zaljevski novac presušuje, ili barem dolazi u umanjenim količinama. Na to ukazuju i Sisijeva javna obraćanja. U ljeto 2022. iskoristio je konferenciju za novinare kao priliku da zamoli svoju “braću u Zaljevu” za dodatnu pomoć. Ponovio je tu molbu i u drugima prilikama.
Koncem 2022. godine Sisijeva melodija se promijenila uz dodatnu notu očaja, jer je priznao da je malo vjerovatno da će doći do daljnje pomoći iz Zaljeva, i ako dođe neće biti onoliko koliko se nadao. U govoru u novembru rekao je: „Čak su i naša braća i prijatelji u Zaljevu uvjereni da egipatska država neće moći ponovo stati na svoje noge. Oni također vjeruju da je podrška koju su pružili Egipatu tokom dugogodišnjeg perioda stvorila kulturu ovisnosti.”
Sisijeve riječi su govorile i kao da su sugerirale da su se njegovi saveznici u Rijadu i Abu Dabiju umorili od slanja novca Egiptu s malo pozitivnih rezultata, ako ih uopće ima.
Vlasnički ulozi
Iako se čini da Saudijska Arabija i UAE sada izgledaju manje voljni da daju značajne grantove i zajmove, pokazali su spremnost da kupuju egipatsku imovinu u državnom vlasništvu, uključujući korporacije i banke – nešto za šta kritičari Sisija tvrde da je jednako rasprodaji važnih sredstava koja stvaraju prihod egipatske institucije. UAE su 2022. godine investirali u brojne egipatske kompanije, a Saudijska Arabija je osnovala Saudi Egyptian Investment Company, koja sada posjeduje stotine miliona dolara vrijednih dionica u egipatskim kompanijama.
Egipatska vlada je također navodno razmatrala prodaju Sueckog kanala kako bi pomogla u otplati dugova, što je mogućnost koja je izazvala strah i bijes među Egipćanima. Vlada je negirala da planira prodati Suec, ali iz najmanje dva razloga, strahovi oko prodaje kanala mogli bi biti opravdani.
Prvo, kao što je spomenuto, i UAE i Saudijska Arabija već su preuzeli vlasničke udjele u ključnoj egipatskoj državnoj imovini. Drugo, Sisi je već poklonio dva egipatska ostrva, Tiran i Sanafir, u Saudijsku Arabiju, navodno u zamjenu za kontinuiranu saudijsku ekonomsku podršku.
Sisijeve molbe o očaju moraju se čitati u kontekstu drugih nedavnih diskursa, od kojih neki ukazuju na to da je duboko zabrinut za svoju sudbinu, a posebno zbog mogućnosti još jedne narodne pobune.
Sisi i njegov strogo kontrolirani medijski aparat grčevito su pokušavali da nateraju Egipćane da se prestanu žaliti na stalno siromaštvo. U novembarskom intervjuu, Sisi je rekao da “Egipat, u svojoj trenutnoj situaciji, ne može sebi priuštiti kritiku”. Takođe je rekao da su „reči kritike koje se izgovaraju… veoma uznemirujuće“.
Tokom istog intervjua, Sisi je ustvrdio da Egipćani pate od “nerazumijevanja” političke stvarnosti, te da “oni koji ne znaju ne bi trebali govoriti”. U više nedavnih govora, on je takođe naredio Egipćanima da “prestanu sa praznim pričama”.
Opomene da se prestane s kritikama nisu novine. Sisi je godinama žalio na kritičko medijsko izvještavanje i kritičare je nazivao ahl al-shar, ili “ljudi zla”. U jednom davnašnjem govoru, Sisi je izgovorio svoju čuvenu rečenicu : “Ne slušaj nikoga osim mene.”
Javne opomene
Sisi je također koristio nedavna obraćanja javnosti kao priliku da opiše navodne izuzetne napore koje je njegova vlada uložila da spasi Egipat od katastrofe, i da implicira da su egipatski problemi preveliki za rješavanje.
U obraćanju prošlog mjeseca, Sisi je rekao: “Kunem se Bogom da niko neće moći učiniti više od onoga što mi radimo.” U ranijem govoru je ustvrdio da “nijedan predsjednik na svijetu neće moći riješiti ove probleme”. U drugim govorima, Sisi je sugerirao da su egipatski problemi nerješivi, ističući da ni prošli predsjednici nisu bili u stanju da ih riješe.
Najizrazitiji su, možda, Sisijevi komentari o masovnim protestima koji su počeli 25. januara 2011. Njegovi komentari su bili vrlo kritični i predstavljaju značajno odstupanje od ranijih egipatskih diskursa, koji su najčešće slavili „slavnu revoluciju“ kao prikaz egipatske hrabrosti i časti.
Više od svega, Sisijeve primjedbe sugeriraju da je zabrinut zbog mogućnosti ponovnog ustanka. Kao što sam dokumentirao u novembarskoj kolumni, Sisi je posebno upozorio Egipćane na proteste, rekavši da me put nacionalnog protesta „plaši“, da bi mogao „baciti bilo koju naciju na koljena“ i da se „nikada ne bi trebalo ponoviti u Egiptu”.
Ove i druge primjedbe ukazuju na to da je Sisi duboko zabrinut. Da nije mislio da su masovni protesti realna mogućnost, ne bi bilo potrebe za izdavanjem ovakvih redovnih opomena. Istina je da je Sisi učvrstio vlast nad svim državnim institucijama, učinio zastrašujućim izglede za proteste na gradskim trgovima i stvorio atmosferu straha. Iz svih ovih razloga, možda, prošli pozivi na proteste, uključujući i one od prošlog novembra, nisu uspjeli dobiti zamah. Ipak, bilo bi glupo isključiti mogućnost ponovnog ustanka.
Kada ljudi postanu dovoljno očajni, vjerovatno neće biti važno koliko je brojno ili zastrašujuće prisustvo snaga sigurnsoti na gradskim trgovima, niti će biti važno koliko je udaljen novi glavni grad.
Sisijeve vlastite riječi sugeriraju da čak i on to razumije.
(TBT, MEE)