Piše. Dani Rodrik, thebosniatimes.ba
Ovo je loša godina za svijet u razvoju. Sve je više zemalja na ivici dužničke krize. Neke su već morale obustaviti otplatu dugova (Liban, Šri Lanka, Rusija, Surinam i Zambija), a sve je više onih kojima će biti potrebna pomoć da izbjegnu ekonomski kolaps i dalje siromašenje stanovništva.
Uobičajena rješenja za dužničke krize podrazumjevaju komplicirane pregovore o paketima pomoći između zaduženih zemalja, međunarodnih finansijskih institucija i stranih kreditora. Vlasnici domaćih državnih dionica, sindikati i ostale zainteresirane strane takođe učestvuju u pregovorima, jer imaju sopstvene interese koje moraju štititi. Postizanje dogovora između svih uključenih strana je dug i težak proces, u kome domaći i globalni akteri rutinski nastoje ishod prilagoditi svojim željama i što veći dio tereta gubitaka prebaciti na ostale učesnike. Za to vrijeme se ekonomska situacija u zaduženoj zemlji dodatno pogoršava.
Uspon nekoliko zemalja u razvoju koje su u međuvremenu postale važni bilateralni kreditori dodatno kompliciraju ovaj već veoma složen proces. Kina, Indija i zemlje Bliskog istoka, kao i neke druge zemlje, dosad nisu učestvovale u pripremi uobičajenih aranžmana za rješavanje dužničkih kriza. Osim što otežava koordinaciju, nova heterogenost na strani zajmodavaca može inicirati veoma destruktivne procese kao posljedicu samoispunjavajućih prognoza i očekivanja, na primer naglo obrtanje smjera kretanja kapitala ili krizu bankarskih sistema.
Da bi se dogovor o rješavanju dužničke krize učinio privlačnim za sve zainteresirane strane, potreban je aranžman koji otvara prostor za rast. Izgledi za ostvarivanje dobiti motiviraju učesnike da sjednu za pregovarački sto, u nadi da će od usaglašenog paketa imati koristi.
Rješenja koja promoviraju razvoj podrazumijevaju sporazum tri zainteresirane strane. Vlade zaduženih zemalja mogu investirati u sektore s najboljim izgledima za rast i eliminirati neproduktivne i neefikasne troškove jedino ako im se odobre dodatna sredstva. Međunarodne finansijske institucije mogu osigurati dodatna sredstva jedino ako postojeći kreditori pristanu na reduciranje duga (i obaveze otplate). Postojeći kreditori će pristati na smanjenje duga jedino ako su međunarodne finansijske institucije u poziciji da efikasno primjene uslovljavanja koja garantiraju da će zadužene zemlje dosledno sprovoditi potrebne razvojne politike. Pred očekivani novi talas pregovora između dužnika i kreditora, neki od elemenata ovih aranžmana moraju se ažurirati i prilagoditi novoj globalnoj stvarnosti.
Jedno od ključnih pitanja tiče se same prirode mogućnosti ostvarivanja rasta. Nedavni događaji, kao što su deglobalizacija, primjena mjera za sprječavanje klimatskih promjena i propast modela razvoja orijentisanog na izvoz, svakako ograničavaju razvojni potencijal zemalja s niskim dohotkom. To znači da novi aranžmani za smanjenje tereta duga ne smiju preuveličavati ulogu budućeg rasta i da gubitak prilika za rast mora donijeti veće olakšice za zemlje dužnike. U svakom slučaju, u odsustvu novih investicija kojima se put razvoja prilagođava novoj stvarnosti taj budući rast bi bio još manji.
Ako nove prilike za rast budu podržane novim investicijama i ako se one pokažu kao profitabilne, to će umanjiti potrebu za daljim reduciranjem duga, jer će bar delimično neutralisati efekte gubitka rasta usled smanjivanja obima trgovine. Takve prilike i potrebe za finansiranjem najočiglednije su i najvažnije u oblasti zelene tranzicije. Klimatske promjene najteže pogađaju rast u zemljama s niskim dohotkom, dijelom zbog njihove geografske pozicije, a dijelom zbog veće izloženosti i manjih izgleda stanovništva da kontrolira klimatske rizike. Zeleni rast ima za cilj implementaciju javnih politika kojima će se neutralizirati ove negativne sile. Ali on treba i da otvori neke nove mogućnosti.
Investicije u prilagođavanje klimatskim promjenama uključuju projekte koji treba da pruže odbranu od rastućeg nivoa mora, smanje salinitet hrane, ojačaju putnu infrastrukturu i zaštite vodne resurse. Pošto se u bliskoj budućnosti očekuju veće fluktuacije cijena hrane, prilagođavanje mora uključivati i prehrambenu sigurnost. Ublažavanje krize je, s druge strane, usmjereno na proizvodnju čiste solarne energije i energije vjetra korišćenjem tehnologija u koje se mora investirati unaprijed.
Sve to zahtjeva promjenu pristupa međunarodnih finansijskih institucija. Njihovo poslovanje se mora prilagoditi novim razvojnim izazovima. Ove institucije treba da usvoje novu razvojnu agendu i preusmjere fokus sa naglašavanja makroekonomskih ciljeva na društveno prihvatljive politike kojima se podržava imperativ zelenog razvoja. Budući da je za postizanje rezultata takvog razvoja potrebno dosta vremena, uslovljavanje od strane tih institucija se mora primjenjivati postepeno, u fazama.
Takođe, međunarodne finansijske institucije moraju imati važniju ulogu u finansiranju, kako direktno tako i stvaranjem uvjeta za angažiranje privatnog kapitala. Više nego što je to bi slučaj u prošlosti, ove institucije trebaju osigurati nove izvore finansiranje u ranim fazama pomoći, dok zadužene zemlje ne oporave kreditni rejting i ne obnove pristup tržištima zahvaljujući tranziciji na novi put razvoja. Investicione potrebe zelene tranzicije mnogo su veće od potreba reformi sprovedenih 80-ih godina 20. veka, kada su resursi jednostavno preusmjereni iz javnog u privatni sektor da bi se koncentrirali na manji skup javnih troškova.
Imajući u vidu solidne izglede za razvoj, moguća je pojava negativne korelacije između iznosa zajmova međunarodnih finansijskih institucija i iznosa umanjenja duga. Ambiciozan program kreditiranja za finansiranje ambicioznog programa reformi trebaju povećati stope rasta i tako smanji potrebu za daljim redukovanjem duga.
Konačno, ove institucije se moraju prilagoditi promjenama u profilu kreditora. Raspodjela tereta je sve složenija, kako zbog rasta udjela privatnog tržišnog duga tako i zbog uspona novih zemalja kreditora (naročito Kine, Indije, Rusije i još nekoliko zemalja). Ako od novih kreditora očekujemo da značajno smanje potraživanja, oni će očekivati da im se omogući više uticaja na formuliranje načela restrukturiranja dugovanja. Na kraći rok, ta načela se moraju fleksibilno primenjivati da bi se osigurao napredak. Na duži tok, potrebne su promjene u sastavu upravnih odbora međunarodnih finansijskih institucija u skladu s novom stvarnošću.
Ekonomski rast je važan element svakog uspješnog dogovora o upravljanju dugovima. Ali čak i pod najpovoljnijim okolnostima, rast u zemljama u razvoju bit će sporiji i uglavnom usmjeren na domaća tržišta, zbog čega nam je potrebno smanjivanje dugova u većim iznosima i postavljanje razvoja na duži vremenski horizont. Potrebno nam je razumijevanje da nove prilike za investiranje zahtijevaju dodatna ulaganja i nove oblike uvjetovanja. Sredstva za to najvećim dijelom i unaprijed moraju osigurati međunarodne finansijske institucije, bar dok zemlje u razvoju ne povrate kredibilitet na novim putevima rasta.
(TBT, Project Syndicate)
