Piše: Khalil al-Anani, thebosniatimes.ba
Egipat je trenutno suočen s teškom ekonomskom krizom jer je egipatska funta od marta prošle godine izgubila polovicu svoje vrijednosti, a inflacija je prema službenim podacima skočila na 24,4 posto.
U međuvremenu, vanjski dug zemlje porastao je na gotovo 170 milijardi dolara. Mnogi promatrači i međunarodne financijske institucije upozorili su da bi Egipat mogao ući u ekonomsku krizu bez presedana, a možda čak i u kolaps. Unatoč tome, egipatski predsjednik Abdel Fattah el-Sisi ne djeluje zabrinuto. Sisi je nedavno s prijezirom i nonšalantnošću odgovorio na pritužbe Egipćana o teškim ekonomskim i društvenim uvjetima, otišavši toliko daleko da je građane optužio da ništa ne znaju i inzistirao da je on jedini koji ima stvarne informacije o situaciji.
Pitanje je odakle Sisiju povjerenje da će njegova zemlja prevladati trenutnu ekonomsku krizu? Postoji li veza između njegovog navodnog znanja i podrške koju mu pružaju zaljevske zemlje?
Kraj “zlatne ere”
Od Sisijeva preuzimanja vlasti nakon državnog udara u julu 2013., arapske države u Zaljevu, posebno Saudijska Arabija, UAE i Kuvajt, pružile su značajnu financijsku pomoć režimu. Ta se podrška manifestirala u različitim oblicima, uključujući depozite u egipatskoj centralnoj banci, koji trenutno čine približno 82 posto ukupnih deviznih rezervi zemlje. Osim toga, bilo je raznih ulaganja i akvizicija egipatskih firmi i institucija kao dio vladineekonomske politike.
Zaljevske zemlje također su dale jamstva međunarodnim financijskim institucijama kao što je Međunarodni monetarni fond za podršku egipatskoj privredi. Međutim, nedavni izvještaji pokazuju da su zaljevske zemlje počele uskračivati svoju podršku Sisiju zbog tekuće ekonomske krize u Egiptu. Sisijeva nesposobnost da se pozabavi time dovela je do razočaranja među zaljevskim zemljama koje su mnogo uložile u Egipat.
Neki su promatrači otišli dalje i sugerirali da arapske države napuštaju Sisija jer on nije uspio voditi državu i postao im je financijski teret. Stoga mu ne pružaju dovoljnu podršku za izlazak iz financijske krize, te vrše pritisak na vojni establišment da pronađe alternativu Sisiju. Ova je teorija posebno relevantna u svjetlu nevoljkosti zaljevskih zemalja da Sisiju pruže onu vrstu financijske pomoći koju su ponudile nakon njegovog državnog udara 2013.
Sisi je to otvoreno priznao u govoru prije ekonomske konferencije koja je održana krajem oktobra, gdje je rekao da su “prijatelji i saveznici postali uvjereni da egipatska država više nije u stanju izdržati nakon što su godinama pružali pomoć za rješavanje društvenih problema i ekonomske krize.”
Među dužnosnicima Zaljeva također postoji sve veća spremnost da se otvoreno suprostave financiranju Egipta. Na primjer, kuvajtski zastupnik Osama Alshaheen upozorio je svoju vladu da ne financira Sisijev režim kao dio nedavnog sporazuma s MMF-om.
Novinari bliski nekim od arapskih vođa u Zaljevu, poput poznatog novinara Amra Adiba, također su kritizirale Sisijevu ekonomsku politiku i učinak. Adibov dnevni program, Al-Hekaya, emitira se na kanalu MBC Egypt koji financira Saudijska Arabija.
Zajednički neprijatelji
Ali je li istina da je Zaljev pustio Sisija „niz vodu“? Da bismo odgovorili na ovo pitanje, važno je razumjeti pozadinu odnosa između Sisija i zaljevskih zemalja, posebno Saudijske Arabije i UAE. Te su zemlje podržale Sisija u proteklih nekoliko godina iz tri glavna razloga. Prvo, Saudijska Arabija i UAE smatraju Sisijevu represivnu politiku korisnom, budući da je osujetila zahtjeve za demokratskim promjenama u Egiptu i spriječila mogućnost novih revolucija ili ustanaka. Ove zemlje su ustanke Arapskog proljeća doživljavale kao egzistencijalnu prijetnju i nastojale su ih spriječiti svim potrebnim sredstvima.
Drugo, Sisijev čvrst stav protiv političkog islama i Muslimanskog bratstva, koje Saudijska Arabija i UAE smatraju terorističkom organizacijom, također je bio ključni faktor u njihovoj podršci njemu. To je u skladu s njihovom domaćom politikom i njihovim naporima da se bore protiv političkog islama u regiji.
Konačno, Sisi se smatra pouzdanim partnerom u održavanju regionalne stabilnosti i pokazao je spremnost da preuzme vodeću ulogu u arapskom svijetu. To je posebno važno za Saudijsku Arabiju i UAE, jer se nastoje suprotstaviti utjecaju Irana u regiji.
Mijenjanje prioriteta
Sada se postavlja pitanje: jesu li ti zajednički interesi između Sisijevog režima i zaljevskih zemalja još uvijek isti? Ključno je procijeniti jesu li ti međusobni interesi dovoljno značajni da opravdaju financijsku podršku koju su mu zaljevske zemlje pružile. Može se tvrditi da su se interesi zaljevskih zemalja u Egiptu posljednjih godina promijenili.
Nekoliko je čimbenika moglo pridonijeti ovoj promjeni. Prvo, zaljevske nacije možda više ne shvaćaju da postoji značajna prijetnja revolucije ili ustanka u Egiptu zbog slabljenja bilo kakve političke opozicije i fragmentacije unutar egipatskog političkog pejzaža. To se djelomično može pripisati ozbiljnoj represiji i strahu koje je zadao Sisijev režim tijekom proteklog desetljeća. Politička neangažiranost i apatija egipatskog stanovništva kao rezultat ove politike možda su također umanjili percipiranu prijetnju revolucije.
Nadalje, zaokupljenost egipatskog stanovništva zadovoljavanjem osnovnih potreba i nedostatak nade u promjenu možda su također pridonijeli ovoj promjeni prioriteta. Drugi čimbenik koji je možda doprinio promjeni interesa zaljevskih zemalja u Egiptu je smanjena prijetnja od strane Muslimanskog bratstva. To se može pripisati kombinaciji čimbenika, uključujući ciljane sigurnosne udare koje je provodio Sisijev režim tokom godina te podjele i fragmentaciju koju je grupa iskusila i interno i eksterno.
S obzirom na ovakav razvoj događaja, Muslimansko bratstvo je značajno oslabljeno i više se ne percipira kao značajna prijetnja bilo kojem režimu u arapskoj regiji, kao što je to bilo prije Arapskog proljeća.
Slabiji Sisi
Na kraju, moguće je da su zaljevske zemlje pronašle alternativne opcije za protutežu Iranu, što je moglo dovesti do promjene njihovih interesa u Egiptu. Te opcije mogu uključivati sklapanje saveza sa Sjedinjenim Državama i njihovim saveznicima, posebno Izraelom, ili korištenje raznih proxy skupina i milicija u regiji. Zaljevske zemlje su možda ove alternative vidjele kao održivije ili poželjnije opcije od oslanjanja na Egipat da izazove utjecaj Irana. Ova promjena u interesima može se pripisati promjenjivom političkom i strateškom krajoliku regije i ponovnoj procjeni prioriteta nacionalne sigurnosti od strane zaljevskih zemalja.
Međutim, dok se teorija da će zaljevske zemlje napustiti Sisijev režim može činiti logičnom, u konačnici ostaje spekulativna. Unatoč frustraciji i bijesu prema Sisiju među njegovim zaljevskim pristašama, malo je vjerovatno da će ga napustiti, budući da on još uvijek predstavlja vrijednu prednost u smislu zaštite njihovih interesa u Egiptu i regiji.
Smjena Sisija mogla bi rezultirati stanjem konfuzije i kaosa koji bi negativno utjecali na regiju i u konačnici ugrozili i njihove vlastite interese. Slabiji Sisi još uvijek se može smatrati poželjnijom opcijom jer omogućuje više manipulacije i iskorištavanja kako bi se postigla najveća korist za interese zaljevskih zemalja. Dakle, iako su odnosi između zaljevskih zemalja i Sisijevog režima možda zategnuti, malo je vjerovatno da će doći do potpunog pucanja.
(TBT, MEE)
