Piše: Nedžad Latić, thebosniatimes.ba
Ne ide mi sa Elemdinom Dinom Konakovićem; taman kad mu nešto sugeriram, naravno preko tekstova na portalu, on to prećutno i diplomatski iskulira. Tako sam mu sugerirao da kao budući ministar vanjskih poslova prvo posjeti Kijev i tako da izravnu podršku Volodimiru Zelenskom, što bi bio najbolji mogući odgovor na odlikovanje koje je Milorad Dodik dao Vladimiru Putinu povodom „Dana srpskih krvoloka“ kojeg on slavi kao Dan RS-a.
IDEALI O KOJIMA NAM OVISI BUDUĆNOST
Međutim Konaković je u intervjuu kod Senada Hadžifejzovića rekao kako će prvo posjetiti Beograd i Zagreb, dakle zemlje regiona, čime želi pokazati kako želi voditi politiku dobrosusjedskih odnosa.
A nisam samo svojim prijedlogom Konakoviću želio sugerirati kako da Dodiku „složi bananu“, što je košarkaška fraza koju obojica razumiju, nego sam ga htio malo osokoliti usljed plebisticitarnog osporavanja kao ministra. K'o biva, htiosma reči, kad je komičar Zelenski izrastao u takvog predsjednika, što ne bi sportista Dino mogao biti dobar ministar. A da je to skužio i da ima diplomatskog talenta,ta moja sugestijamu je mogla poslužiti kao šlagvort da nešto kaže u korist Ukrajine i time ubere koji politički poen, pa makar i ne otišao u Kijev. Sa Konakovićem ili bez njega, ministarstvo vanjskih poslova Bosne i Hercegovine, morat će voditi takvu (proevropsku) politiku. To što Dragana Čovića i Milorada Dodika motivira da prihvataju i pristanu na vanjsku politiku Bosne i Hercegovine, koju će determinirati pristup euro-atlanstkim integracijama, korespondira sa politikama i ideologijima Jarosław Kaczyńskog i Viktora Orbana,koji su uveli Poljsku i Mađarsku u EU. Oni su,ispostavit će se, kao pronosirani kršćanski fundamnetalisti i autokrate Evropsku uniju vidjeli samo kao „kravu muzaru“, dok su svojim profašističkim politikama svoje zemlje i nacije konfrontirali sa demokratskim vrijednostima na kojima počiva EU.
Kao veliki fan Slavoja Žižeka koji tvrdi da je jedina prava ideologija u kojoj vrijedi živjeti evropska tradicija, vjerujem da je to jedini politički i ideološki ambijent u kojem Bosanski Muslimani mogu opstati.
Ako bi ove visoke ideale spustio na lokalnu političku razinu onda su ti ideali, o kojima, po mojoj procjeni, istinski ovisi budućnost Bosanskih Muslimana, dramatično ugroženi. Bojim se da Konaković ne razumije i ne uočava koji ga je politički momentum izbacio na političku površinu. Sudeći po posljednjim intervjuima Bakira Iztbegovića on to jako dobro razumije. Čak pokazuje da je svjestan koliku je napravio grešku da je čak Konakoviću pružio priliku da sa mjesta šefa diplomatije možda postane i novi bošnjački nacionalni lider i definitvno mu preuzme tron. Radi se o grešci duboke sprege Izetbegovićeve politike, više stranačke, nego državne, sa proruskom politikom Recepa Tayipa Erdogana. Iako Erdogan još uvijek balansira između zaračenih strana u Ukrajini, već je na zapadu njegova politika ocjenjena kao pristrasna, u smislu da drži Putinovu stranu.
Doda li se tome dojam da se cijeli islamski svijet ponaša prema ruskoj invaziji na Ukrajinu, na istovjetan način kako se Evropa ponašala prema srpskoj agresiji na Bosnu i Hercegovinu, dakle bez empatije prema stradanju Ukrajinaca i osuda ruskih zločina, što podsjeća na vremena kao Evropljani nisu imali empatiju prema stradanju Bosanskih Muslimana, ovaj problem bi morao biti prioritet bosanske dimplomatije. Oni moraju radi sebe pokazati empatiju prema Ukrajini, pa čak i pokušati otvoriti oči islamskom svijetu da osude rusku invanziju i Putinove ratne zločine kao što je zapad, možda prekasno, osudio „balkanskog kasapina“ Slobodana Miloševića. Tokom izborne kampanje društvene mreže su bile pune ksenofobičnih antizapadnih komentara, pa čak i video-uradaka i klipova koji se referiraju na indoletan odnos evropskih lidera prema stradanjima muslimana u BiH. Iako su ti antizapdni stavovi nastali u SDA-ovim agitpropovima, takva crna propaganda u ovom trenutku ide na ruku samo ruskim agresorima na Ukrajinu
Ne vjerujem da je Konakoviću iko ukazao na ovaj problem na ovakav način. Ako ga je savjetovao Zlatko Lagumdžija, koji slovi kao jedan od doajena bosanske dimplomatije, onda neka se Konaković prisjeti njegovog prijatelja Gerharda Schrodera, bivšeg kancelara i lidera njemačkih socijaldemokrata, na koga su Njemci bacili anatemu kao na Putinovog čovjeka. Upravo se na njega Lagumdžija pozivao kada je tvrdio da će od Federacije BiH napraviti Zapadnu Njemačku, dok će RS ostati kao bivša Istočna Njemačka (DDR). Koliko god nam danas taj Lagumdžijin spin zvuči groteskno, sa stanovišta geopolitike on zvuči zločudno, jer je to bilo vrijeme Putinovih priprema za invaziju na Rusiju, a možda i na Bosnu i Hercegovinu.
„POSLJEDNJA STANICA“
Pošto sam imao iskustvo sa Adnanom Terzićem, kojeg sam svajetovao da kao premijer prvo ode u Begorad i susretne se sa Zoranom Đinđićem, tadašnjom neprikosnovenom političkom zvijezdom na Balkanu i miljenikom zapada, pa da potom otputuje u Anakaru i susretne se sa tadašnjim premijerom Recepom Tayipom Erdoganom, pa tek onda da ode u posjetu Zagrebu i susretne se sa hrvatskim premijerom Ivicom Račanom, a on me nije poslušao, već učinio sve suprotno, ni Konaković me nije razočarao. Terzić je prvo otputovao u Zagreb, odakle me nazvao i hvalio se da je igrao tenis sa Račanom. Poslije toga će otputovati u Ankaru, a ja ću mu u Istanbulu ogranizirati sastanak sa desetak turskih bznismena koji su bili spremni investirati i graditi Koridor VC, ali i druge državne projekte. Biznismeni su ga darivali skupocjenim poklonima. Ručku su prisustvali Tarik Đorđić,kao njegov šef kabineta, i Niđara Zlatar, naša konzulica u Istanbulu. U sred ručka, pozvao me je prijatelj da iziđem na hodnik da bi mi nešto rekao u povjerenju. „Necat-bay, ovaj čovjek ništa ne razumije oko investicija. Djeluje mi da nema pojma o novcu i da nikad u džepu nije imao više od 10 hiljada dolara“, šaptao mi je.
Nisam znao da je Terzić hrvatski igrač u vrhu bošnjačke politike, rođen je čak u Zagrebu, ali danas vjerujem da se kao takav obogatio kao državni funkcioner, posebno kao direktor Autocesta Federacije BiH i graditelj tog KoridoraVC. Dok se vozim do svog sela kod G. Vakufa prolazim tim putevima na kojima sam vidio kamione koji dovoze, ili odvoze zemlju nadionici autoputa prema Konjicu, koji su označeni Terzićevim prezimenom. Navodno se tako zove građevinska firma njegovog sina. Terzić nikad se nikad nije susreo sa Đinđićem. Priznao mi je da je pogriješio nakon što se desio atentat na Đinđića, pa mu je valjda stoga otišao na sahranu. Tako je premijer Đinđić ušao u historiju i legendu, a premijer Terzić u zaborav. Zadnji novinski stupci o njemu su nagovještavali da bi mogao skončati iza rešetaka.
Čemu ova reminiscencija na Adnana Terzića? Pa, isto tako sam Bakiru Izetbegoviću javno poručivao, prije 7-8 godina, da „iskače iz Erdoganovog voza, jer je njegova posljednja stanica u Moskvi“, što je suprotan smjer od „sudbinske pruge“ kojom Bosanski Muslimani moraju stići do svoje „Posljednje stanice“. I nije me poslušao!
(TBT)
