Piše: Jan Werner Muller, thebosniatimes.ba
Poslije loše godine po njih autokrati širom svijeta mora da su oduševljeni: uoči druge godišnjice pobune na Capitolu, SAD su zaprepašćenoj globalnoj publici pružile spektakl demokratskog rasula. Republikanska frakcija koja kao taoca drži cijelu Ameriku – najekstremnija desnica unutar Republikanske partije koja je de facto postala desničarska stranka – želi nas ubjediti da je to demokratija: frustrirajući haos koji vodi boljem ishodu na kraju. Po riječima neuspjelog kandidata za predsjednika Predstavničkog doma, Bayrona Donaldsa, procedure u stilu Dana mrmota predstavljaju „deliberativni, otvoreni proces“ neophodan u „ustavnoj republici kakva je Amerika“.
Činjenica je da su republikanci koji su blokirali kandidaturu Kevina McCarthiya za predsjednika parlamenta u pravu kada tvrde da je debata unutar iste političke partije od koristi za demokratsko uređenje. Jedino što se njihova umjetnost političkog performansa zapravo odnosi na odbijanje da prihvate poraz – što je sama srž trampističke taktike. Demokratija ne izgleda tako; tako izgleda ostvarenje plana za vladavinu manjine.
Lahko je ismijavati unutarstranačku demokratiju. Oscar Wilde je jednom rekao da je problem sa socijalizmom to što vam oduzima previše večernjih izlazaka. Ono što se naziva „raspravom“ često znači da pobjeđuje onaj ko posljednji odustane – ili ko najviše uživa u popovanju o političkoj filozofiji: uglavnom je to obrazovani bijelac koji sutra ujutru neće morati ustati zbog male djece. Prepirke unutar stranaka odbijaju i birače. Ako čak i članovi, koji su se navodno složili oko političkih principa, imaju primjedbi na program stranke, zašto bi ga bilo ko drugi prihvatio?
Pa ipak, unutarstranačka demokratija je ključna za zdravlje demokratije u cjelini. Ljudi se tako navikavaju na dobronamjerno neslaganje oko politika; to što se pridržavaju istih principa ne ukida mogućnost debate, koja u idealnom slučaju omogućava pojavu novih argumenata i praksi. Lyndon Johnson je smatrao da „želje građana ne zahtjevaju složenu raspravu o fundamentalnim pitanjima; oni žele malo medicinske njege, tepih na podu, sliku na zidu“. Međutim, njegova stranka je platila visoku cijenu za uvid o tome koliko može biti sporno šta je za koga „malo medicinske njege“. Nijedan princip se automatski ne primjenjuje kao politika; debate su neophodne.
Štaviše, demokratija unutar partija navikava pristalice na ideju da bi druga strana možda mogla biti u pravu – a to je stav od ključnog značaja za demokratiju: da drugu stranu treba tretirati kao protivnika, a ne kao neprijatelja. Gubitnici u sukobu uče kako da zauzmu stav legitimne opozicije i kritičke lojalnosti: slažu se oko principa, ali se ne slažu oko politika ili čak određenih ličnosti; iznad svega, ostaju slobodni da kritiziraju rukovodstvo. Zvuči naivno? Odsustvo kritičke lojalnosti unutar partije otvara put ka nečemu poput 6. januara: niko nije uspio obuzdati Trumpa kada je preoblikovao Republikansku stranku prema kultu svoje ličnosti. Nije slučajno to što desničarski populistički lideri – kao što su Modi, Orban, Erdogan – upravljaju svojim partijama na autokratski način.
Ali ono što krajnja desnica krajnje desnice (ili MAGA, Make America Great Again, Trumpov izborni slogan: Učinimo Ameriku ponovo velikom) radi u Washingtonu nema nikakve veze sa unutarpartijskom demokratijom. Kada likovi poput Bayrona Donaldsa i Kevina Herna dobiju svojih 15 minuta slave, javnost ne čuje stvarne argumente. Ono što Donalds hvali kao „otvoreni proces“ odvija se iza zatvorenih vrata; uz to, što je zanimljivo za samodeklarirane konzervativce, insistira se na ucijeni, sa ciljem da se radikalno promjeni ovlaštenje predsjednika parlamenta, uz zanemarivanje ustava.
Ponašanje ove frakcije je ishod strategije koju Republikanska partija u cjelini postepeno usvaja barem od 1990-ih: čak i ako su vam stavovi nepopularni i nemate većinu vi i dalje želite vladati. Jedino što ova strategija sada troši vlastite lidere; revolucija proždire i svoju radikalnu djecu i njihove roditelje, poput McCarthiya, koji je blagonaklono posmatrao kako su djeca učila da divljaju tokom Trumpove administracije.
Konkretno, krajnja desnica krajnje desnice u potrazi je za pozicijom sa koje će primorati predsjednika parlamenta da dominira nad predsjednikom države kroz ucjene i inat. Tako je Newt Gingrich – izvorni uzor ovih događaja – obustavio rad vlade da bi ucjenio Billa Clintona; John Boner i Paull Rayan nisu igrali dovoljno tvrdo i za to su platili cijenu. Osnovna pretpostavka glasi da druga strana nije legitimna i da je njeno učešće u vlasti jednako izdaji. Zato ljudi poput Scotta Perrya predstavljaju demokrate ne samo kao aktere koji griješe, već kao zlikovce (nagovijestio je da sliče nacistima) koji žele uništiti Ameriku.
Neprijatni spektakl kome smo prisustvovali nije debata koja je Amerikancima „potrebna“ i na koju imaju pravo, ni pokazatelj da Republikanska stranka više nije podobna vladati, što pokazuju mnoge scene iz novog sastava Kongresa. To je dokaz da još uvijek nismo iskoračili iz izvornog 6. januara.
(TBT, The Guardian)
