Gostujući u programu televizije BIR, čiji je osnivač Islamska zajecina BiH, član Predsjedništva Bosne i Hercegovine Željko Komšić govorio je o obilježavanju neustavnog dana RS-a, formiranju vlasti na državnom i federalnom niovu, ali i ugovoru Islamske zajednice (IZ) u Bosni i Hercegovini i države.
Tom prilikom je iznio nekoliko vrlo teških optužbi i insinuacija na račun Osmorke, odnosno samog predsjednika SDP-a Nermina Nikšića, da mu je ovaj replicirao kao „bivšem drugu“ tvrdeći da bezočno laže.
DF SU SAMO KOMŠIĆEVE „PRLJAVE TABLICE“
Međutim, Komšić je komentirao i rad visokog predstavnika Christiana Schmidta, ocijenivši da “nije sposoban da napravi ključne stvari”.
“Njemačka će ga braniti, ali čak i oni ne misle da je dobro ono što radi. Jedina podrška koju ima u ovom momentu jeste američka i britanska podrška. Morate znati ono što se dešava iza scene. On je poslan u našu zemlju s određenim zadatkom, s tim da Anegla Merkel, koja ga je poslala, više nije vlast u Njemačkoj, ali su ga preuzeli Amerikanci i Britanci. On uopće ne shvata gdje je došao i kakve političke prilike vladaju”, smatra Komšić.
Skoro da je navažno osobno prepucavanje već „bivših drugova“ Komšića i Nikšića, u donsou na njegove ovakve kritike i optužbe na viskog predstvanika Schmidta, kao i na dvije moćne zemlje koje se smatraju liderima zapada, bar kad je utjecaj u BiH u pitanju. Tako je je nužno razjasniti Komšićeve motive ovako bestijalnih napada na njih. Jer ta konfrontacija Komšića i Bakira Izetbegovića, koje vrlo često indirektno prate i istupi reisa Huseina Kavazovića sa „strancima“, konkretno sa Amerikancima i Britancima, koja je bukvalno obilježila političku scenu u BiH tokom prošle godine, zapravo od kada su bili pokrenuti pregovori oko izmjene Izbornog zakona, može imati dalekosežne posljedice po položaj Bošnjaka, odnosno sam rejting BiH na međunarodnom planu.
Komšićeva retorika prevazilazi sve do sada što smo čuli od najksenofobnijih i najradikalnijih islamističkih grupacija, kao i retoriku najostrašćenijih bošnjačkih nacionalista. On je bukvalno postao lider desnog krila bošnjačke „Duboke države“, jer artikulira zatomljene i skrivene antizapadne frustracije bošnjačkih nacionalista koji se nisu smjeli usuditi tako otvoreno i javno istupaju protiv „stranaca“, jer bi ih sarajevski postkomunistički intelektuaci „nabili na kolac“ i „raščerečirli“ u bivšim nezavinsim medijima koje su sponzorila upravo ti „stranci“.
Baš ti stranci su bili svjesni da sarajevska ljevica ne može nikad na izborima pobjediti Stranku demokratske akcije (SDA), primarno zbog njenog antikomunističkog i ratnog patritoskog nasljeđa, te su svu sviju strategiju podredili da putem finansiranja tzv. nezavisnih medija konkroliraju islamski radikalizam i bošnjaki nacionalizam, te tu stranku primoraju da bude kooperativna sa međunarodnom zajednicom koja je diktirali političke odluke u parlamentima, pa tako i vladama. Taj „media plan“ međunarodne zajednica potpuno se raspao pojavom društvnih mreža i portala. Povrh toga SDA je (p)otkupila nezvaisne medije Dani, Slobodna Bosna, Oslobođenje) i stavila ih pod svoju kontrolu.
U takvom omjeru snaga održani su prošli izbori na kojima je blok opozicionih stranka pobjedio dosadašnju koaliciju SDA-DF. Tek sad se vidi da taj uspjeh opozicije i nije djelo njenih stranačkih lidera koliko je to bio opći izraz nezadovoljstva naroda dugogodišnjom vlašću same SDA. Raletivno je iznenađenje dobar rezultat Komšićevog DF-a. Za pretpostaviti je da glasači nisu znali, niti osjećali da je jedna stranka ljevice u tolikoj politikoj kohibaticiji sa SDA-om i da je njen lider, kako se ispostavlja, igrač bošnjačke „Duboke države“ koji zloupotrevlja DF kao „prljeve tablice“ Obavještajno sigurnosne agencije (OSA) . Stoga je vrijem da se on kao takav rasnkrika.
KOMŠIĆEVA „SLUŠALICA“
Kad je Komšić izvršio stranački puč u SDP-u tadašnji predsjednik SDP-a Zlatko Lagumdžija ga je optužio da to radi po tuđem nalogu da da zna na čijoj je „slušalici“. Pošto je Lagumdžija slovio kao američki igrač, pitanje je bilo na čijoj je to „slušalici“ Komšić i ko mu daje naputke da čini to što čini. Samo dobro obavješteni poltičari, kao i rijetki novinari u Sarajevu, znali su da Komšić ima prisne odnose sa njemačkom ambasadom u Sarajevu i da mu je „veza“ izvjesni Boris Stepanović, dugogodipnji službenik ove ambasade, a u stvari se radi i kontroverznom obavještajcu BND-a i Udbe.
Dugo godina boravi, živi i radi u Sarajevu tako da se i oženio Bošnjakinjom. Supruga mu je unuka jednog od kultnih bošnjačkih vođa Mehmeda Spahe.
Zanimljivo je da se i Harisu Silajdžiću, čija je Komšić politička replika, spočitavalo da je njemački igrač i da je imao podršku određenih njemačkih političkih krugova, kao i krugova Katoličke crkve, u rušenju tzv. Aprilskog paketa iza kojeg su stajali Amerikanci. Silajdžić je tada imao podršku Bože Ljubića, kao lidera HDZ ‘90, kao i Biskupske konferencije, te određenih njemačkih nevladinih organizaicja koje djeluju u Sarajevu. Treba li napominjati da je Ljubić bio njemački student u vrijeme Jugoslavije, kao i Ivo Senader, bivši predsjednik HDZ- a i premijer Hrvatske, koji su zbog toga slovili kao regionalni tandem i njemački igrači. Zanimljivo je da je Muhamed Šaćirbegović, kao bivši minsitrar vanjskih poslova BiH, u jednom intervjuu na BHT1 optužio Silajdžića, kada je ovaj odlučio napustiti SDA i distancirati se od politike Alije Izetbegovića, da je pod utjecajem njemačke politike on želio „kancelarski ustav“, po ugledu na njemački, u kojem bi predsjednik bio marioneta, a premijer vlade imao „kancelrsku“ političku moć u svojim rukama. Iako se to tada tumačilo da je Silajdžić na taj način želio preoteti političku moć od Alije Izetbegovića, danas se može gledati i kao na sukob utjecaja Njemačke i Amerike na bošnjačku politiku. Stoga je Komšićeva politika ozbiljan povod da se konačno i definitvno razotkriju te zakulisne politike i utjecaji zapadnih velesila na bošnjačku politiku.
(TBT, Tim za analitiku)
