Piše: Nedžad Latić, thebosniatimes.ba
Kada sam ljeta 1990 godine kao novinar islamskih informativnih novina „Preporod“ upao na press-konferenciju, koju su u Holiday innu održavali Adil Zulfikarpašić i Muhamed Filipović, na kojoj su obznanili svoje istupanje iz Stranke demokratske akcije (SDA), ni slutio nisam da ću im postaviti pitanja na koja ni do dan danas niko nije dao odgovor na njih. Ta pitanja se posebno aktualiziraju uz novogodišnje kršćanske praznike u kojima se Bosanski Muslimani osjete neku vrstu nelagode i bojazni za svoj identitet u kršćanskoj Evropi.
SA FESOM U VEROPU
Naime, tada su Zulfikarpašići i Filipović obrazlažući svoje razloge napuštanja SDA iznijeli svoje zamjereke na politiku Alije Izetbegovića koje su bile pretežno ideološke naravi. One se mogu sažeti u jednu rečenicu koju je izgovorio Zulfikarpašić: „Bošnjaci ne mogu sa fesom u Evropu“. Tome je punokalo da mu repliciram kako on zna šta bi sa Bošnjacima u Evropi, ali da ne zna šta sa islamom. Zbog toga sam bio izložen baražnoj verbalnoj paljbi u kojoj su me obojica optuživali da sam glasnogovornik radiklanog krila u SDA-u. Braneći se upitao sam Filipović da li je klanjao dženazu u Foči.
Sjećam se da je begoradski „NIN“, koji je imao reputaciju najutjecajnijeg političkog lista u Jugoslaviji, posvetio meni duplericu sa naslovom:“Napad SDA-ovog jastreba na Zulfikrpašića i Filipovića“. Sva trojica pokretača SDA su umrla sa svojim uvjerenjima. Iako su se personalno mirili njihove ideološke razmirice su ostale iza njih. Tako da i dan danas među Bosanskim Muslimanima tinja ideološki sukob uvjetno rečeno sekularsita i islamista. Taj sukob se zaoštrava kako jačaju rigidni i primitvni elementi u društvu, tako da ga se ne može podvesti samo na puki sukob sekularista i islamista, ili ljevice i desnice što je prirodno i imanentno pluralnim i demokratskim društvima u svijetu. Ovdje se ne radi samo o tome. Jer Bosanski Muslimani potpuno dijele iskustvu i sudbinu globlanog među-muslimanskog sektaškog sukoba gdje glasne manjine verbalno teroriziraju šutljivu većinu. Nažalost zbog sektaškog među-muslimanskog sukoba selefijskog i šiitskog kocepta vode se brutalno među-muslimanski ratovi poput onog u Jemenu. Iako se pod šiitski i selefijski islamski svjetonazor svrstava tek tridesetak procenata cjelokupne muslimanske populacije oni po svojoj glasnoči i moći dominiraju islamskim svijetom. Tako se može reči da je geopolitički islamski svijet talac ovog sektšakog sukoba koje predvode dvije islamske velesile Saudijska Aarabija i Iran. Sve se to naravno odražava i na Bosanske Muslimane, odnosno i na Bosnu i Herecegovinu.
ISLAMSKI SVIJET SE BUDI
Sukobi oko slavljenja Nove godine i odbijanja prisustva Djeda Mraza među mališanima koje isforsiraju selefije, da bi se potom na njihove ekstremističke stavove „nakačili“ rigidni poskomunistički intelektualci i mediji, samo je preslikana matrica ideološkog terora manjine na šutljivom većinom muslimana.
Naime, smatram da ogromna većina Bosanskih Muslimana ne slavi niti Novu godinu, niti svojojoj djeci priređuje kićenje jelke i darivanje paketića od strane Djeda Maraza, ali da isto tako ne smatraju da je to grijeh, te da stoga ne žele izdvajati svoju djecu od ostale djece te im dopuštaju da primaju paketiće, te da sami čestitaju svojim komšijama kako nemuslimanima tako i (sekularnim) muslimanima praznike. Čak mislim da bi još uvijek velika većina Bosanskih Muslimanki rađe pustila svoje dijete da se slika sa bradatim čikom Djeda Mrazom, nego sa bradatim ugojenim i nemrgođenim vehabijom. Jer je slikanje sa Djeda Marzom djetinje naivan gest, a slikanje sa bradatim vehabijom tou opće nije.
Ono što osjeća velika većina muslimana jeste nelagoda da oni u vrijeme svojih blagdana i vjerskih praznika, bajrama i muslimanske Nove godine nemaju takav nivo slavlja i ushićenja, niti kulturnih i zabavnih sadržaja u kojima bi ispoljili svoju radost. Čak imaju i ispoljavaju kompleks manje vrijednosti po tom pitanju. To je suštinski problem sa kojim se suočavaju Bosanski Muslimani i za to je primarno odgovorna Islamska zajednica. Ako su muslimani imali razumjevanja za pasivnost Islamske zajednice u vrijeme komunizma, jer su islamske vrijednosti bile bagatelizirane i ignorirane, a vjerski praznici tek tolerirani, danas nema opravdanja za tako pasivan odnos prema afirmaciji islasmkih vrijednosti koje bi se najblagotvornije mogle ispoljiti u vrijeme praznika. Na koncu zboga se praznici i slave. Tako da se prilikom novogodišnjih praznika uoči poptuni nemar i indolenost Islamkse zajednice prema prosvjetiteljstvu generalno, kao i primitivizam i ekstemizam koji se poput korova zakopitio među vjerničkom populacijom.
Islamski svijet se budi iz svoje stoljetne potlaćenosti, letargije i pasivnosti. Nakon Arapskog proljećana nogama su muslimanske. One prve raskidaju svoje okove u koje su ih stegli nazadni običaji i tradicije. I to baš tamo gdje su deklerativno šerijatski zakoni na snazi, a teokrate na vlasti. Za očekivati je buđenje tihe većine u islamskom svijetu. Neodstaje im intelektulno vođstvo. To je problem kako islamskog svijeta tako islama i muslimana u Bosni i Hercegovini.
Jer Bosanski Muslimani su zakoračili jednom nogom u Evropsku uniju. Stoga će morati dati odgovore na pitanja koja sam postavljao Zulfikarpašiću, mogu li sa fesom u Evropu i znaju li šta će sa (svojim) islamom!
(TBT)
