Piše: Andrewa A. Michte, thebosniatimes.ba
Rat u Ukrajini odlučujuća je bitka oko budućnosti Evrope, njezine geostrateške rekonfiguracije i, u konačnici, njezine nove sigurnosne arhitekture. Označava tektonski pomak u evoluciji kontinenta, uzrokovan kako Putinovom povijesnom pogrešnom procjenom, tako i otporom ukrajinskog naroda. A brz, gotovo instinktivan odgovor Sjedinjenih Država da pruže vojnu i gospodarsku pomoć samo je ubrzao ovu promjenu.
Ovo je rat koji transformira sistem, jer je razotkrio kalcificirani kostur raspodjele moći u Evropi, naizgled potopljen ispod sloja institucija, generiranih desetljećima nadnacionalizma kako bi se neutralizirala vojna slabost kontinenta nakon 1945. godine. Također je otkrio suprotstavljene unutarevropske interese, dok je u prvi plan postavio pitanje jesu li postojeće institucije još uvijek dorasle zadatku.
Ko će pobijediti – Evropa i NATO ili Putin?
Jesu li NATO i Evropska unija sposobni potaknuti Evropu da se suprotstavi Rusiji i naplate razornu cijenu za početak rata kakvog kontinent nije vidio od 1945.? Ili će ruski predsjednik Vladimir Putin uspjeti ponovno uspostaviti sferu utjecaja u istočnoj Evropi i – nakon što se njegova vojska preuredi za nekoliko godina – možda čak izravno izazvati NATO?
NATO se u konačnici oslanja na čvrstu moć i kolektivnu obranu, a poslijeratna raspodjela moći će definirati novu arhitekturu buduće Evrope. Baš kao što se dogodilo na početku Hladnog rata, u Evropi će se pojaviti novi centar gravitacije – na sjeveroistoku. Odluka Finske i Švedske da traže pristup NATO-u samo je najočitiji primjer ove promjene koja se odvija.
I dok je opasnost od ruskog revanšizma u Evropi politički ponovno osnažila NATO, bez stvarnog evropskog ponovnog naoružavanja, savez će postati ispražnjen do točke nevažnosti.
Evropa na prekretnici
Danas je Evropa na prekretnici jer je i dalje vezana za “institucionalno razmišljanje” koje se sve više odvaja od stvarnosti moći na terenu. U isto vrijeme, politički lideri kontinenta osjećaju da će ono što se događa u Ukrajini – i u konačnici, gdje će ona završiti na evropskoj političkoj karti – definirati tok evropske evolucije i transatlantskih odnosa.
Bez obzira na sve, jedno je sigurno: postojat će stvarne i trajne posljedice za budućnost Evrope.
Nakon što je Ukrajina izborila svoju slobodu užasnom i krvavom žrtvom, ne može joj se reći da je periferna država. Pobjednička Ukrajina tako će tražiti svoje mjesto u Evropi samom veličinom svoje žrtve, dok će i SAD i evropske nacije koje su odigrale ključnu ulogu u njezinoj pobjedi – posebno one duž istočnog krila NATO-a – postati mnogo utjecajnije.
Putinova ludost
Putinova ludost da ide svim silama protiv Ukrajine pokrenula je proces koji se ne može preokrenuti. I ne radi se samo o tome da će se europsko gravitacijsko središte pomaknuti na sjeveroistok, već i o tome da je nekoć maglovit koncept istočne Evrope kao rukavca Zapada – slika koju su ojačali balkanski ratovi 1990-ih – gotovo demontiran.
Istočna Evropa sada je u potpunosti evropska, njezina se povijest i nasljeđe svaki dan iznova otkrivaju na američkim sveučilištima i think tankovima, a slike Rige, Varšave i Kijeva ispunjavaju naše zaslone. Vidimo političare iz istočne Evrope kako pokazuju vodstvo i hrabrost u trenutku potrebe, jasno artikulirajući svoje nacionalne sigurnosne imperative i prioritete, preuzimajući stvarne rizike kako bi zaustavili Rusiju i pomogli Ukrajini u njezinoj borbi za slobodu i nacionalni suverenitet.
Rat u Ukrajini nije završio, ali Evropa se već promijenila. I, istina, njezini čelnici to prepoznaju. Samo će trebati više vremena da svi zainteresirani to priznaju, jer će to pokopati – možda trajno – kalcificirani kostur onoga kako je kontinent izgledao donedavno.
/Andrewa A. Michte, dekana Fakulteta za međunarodne i sigurnosne studije pri Evropskom centru za sigurnost George C. Marshall i višeg saradnika u Scowcroft Strategy Initiative u Scowcroft centru za strategiju i sigurnost Atlantskog vijeća./
(TBT, POLITICO)
