
Piše: Nedžad Latić, thebosniatimes.ba
Baš je nesnošljivo čitati i slušati kuknjavu Bakira Izetbegovića kao i njegovih pristaša nakon što su se doveli u poziciju da im politički „život visi o koncu“. Iako to sve esdeaovci pokušavaju demagoški preformulirati da se radi o pitanju opstanka Bosanskih Muslimana, pa čak i nestanku islama, a ne o osptanku na vlasti postkomunističke bošnjačke nacionalne i vjerske nomenklature i nestanku njihove stranke (SDA) sa „lica zemlje“, velika većina građana ne haje za njihove „kajde žalosne“.
NE VJERUJU SVOJIM OČIMA
Esdeaovci su se posebno okomili na visokog predstavnika u BiH Cristiana Schmidta i na amaeričkog ambasadora Michela Murphya koje okrivljuju da podržavaju opozicioni blok stranaka, a da su se urotili protiv SDA. Tako na primjer historičar prof. Enver Imamović čudom se čudi „kako to da se eliminira stranka koja se uporno poslijeratnih godina bori za opstanak države naspram onih koji je otvoreno pokušavaju osporiti i uništiti?!“. Ovdje bi se sa istim čudženjem mogli zapitati kakva je to bosansko-hercegovačka povijest ako su je interpretirala ovako subjetivni historičari koji interpretiraju današnjicu koja se odvija(la) pred njigovim očima?! Možda bi se u odgovoru na ovo pitanje mogao nači i odgovor na aktualnu političku dramu, jer da su Bošnjaci pravilo učili lekcije iz povijesti davali bi adekvatne odgovore i ne bi im se događaji ponavljali u najlošijim varijantama. Načelno se SDA jeste borila za opstanak i odbranu države i to je njen njaveći kapital i političko nasljeđe. Čak je zbog tog kapital SDA bila preuzela monopol na državu. Ali očito je to radila neučinkovito i pogrešno. Jednostavno bi joj se moglo prigovoriti da ako nije mogla spasiti sebe, kako će spasiti državu. Zato je mnogo važnije i bitnije za SDA, a posebno za državu, ustanoviti stvarne uzorke političkog poraza. Za sada mnogo logičnije i ubjedljivije djeluje teza da je Izetbegović porazio sam sebe i da ga nisu porazili stranci.
Evo nekih primjera. Navodno je Denis Bećirović prije nekoliko godina bio voljan preči u SDA jer su mnoge procjene ukazivale da će se SDP pod rukovodstvom Nermina Nikšića bukvalno raspasti. Cijela SDP-ova vrhuška je napustila SDP nakon raskola i odlaska ŽeljkaKomšića i Zlatka Lagumdžije. Navodno je protiv toga bila samo Sebija Izetbegović itd. Ako je ovo i bila samo kuloarska spekulacija, imamo drugi prijem koji to nije. Kada je Elmedin Konaković napustio SDA gospođa Izetbegović je cinično izjavila „jedan ode, dva se rode“.
Danas Bakir Izetbegović uporno komparira svoju stranku (SDA) sa Konakovićevom strankom (NiP)tvrdeći da je osvojila četiri puta više glasova,što je tačno. Ali je tačno i to da je Konaković najzaslužniji za pobjedu Bećirovića nad Izetbegovićem, a potom i za formiranjem koalicionog bloka od osam stranaka. Čak šta više Izetbegović priznaje da je Konaković uspio privoliti Dragana Čovića, pa čak i Milorada Dodika da pristanu na koaliciju sa Osmorkom, a ne sa SDA-om. I na koncu, kako se tvrdi, Konakovića podržava i međunarodna zajednica itd.
IZGUBLJENO VRIJEME
Kakva je to politika kojom Konaković uspijeva okupiti blok od 12-tak stranaka, a Izetbegović osim Željka Komšića ne uspijeva pridobiti niti jednog partnera?! Najlakše je Konakovićevu politiku prikazati izdjaničkom, što je prilično ubojit spin za mase. Ali zar SDA od svog nastanka nije koalirala sa kvinslizima raznih boja? Zapravo ni nema stranke u BiH da je ostvarivala neki rezultat na izborima a da SDA nije koalirala s njom. Povrh toga bila je najkooperativnija stranka kad je politika međunarodne zajednice u pitanju, posebno prema OHR-u. Danas izgleda da su je svi izdali i varali. Zašto? Pa samo zato što su se lideri SDA politički toliko prostituirali sa svim i svakim, i da je stoga izgubila svaki kredibilitet u očima drugih. Posebno je to bilo izraženo kod Bakira Izetbegovića koji je stekao imidž neiskrena političara, pa čak i lažova. Za Aliju Izetbegovića su govorili dajednomisli prije podne, a drugo popodne, ali nikomi nije rekao da je lažov.
No, ima nešto u promjeni odnosa međunarodnih prestavnika, posebno Amerikanaca, prema SDA-u. Naime stiče se dojam da su Amerikanci jednostavno bili pasivizirali svoju politiku nakon propasti tzv „Aprilskog paketa“ i da su pod izgovorom „sami se odgovorite, ami ćemo podržati sve što lokalni lideri dovogore“ ispoljavali neku vrstu hladne osvete prema bošnjačkim liderima. To se vrijeme poklopilo sa dolaskom Bakira Izetbegovića na lidersku poziciju kod Bošnjaka. Možda je napogubnija politička teza na kojoj je jahao Bakir Izetbegović tokom svih tih godina bila da „vrijeme radi za nas“. Tek se sad vidi koliko je Izetbegović bio kratkovid i koliko smo bespovratno izgubili vremena s njim. Zato je bilo kakva promjena vlasti kakva takva šansa da se pokuša nadoknaditi izgubljeno vrijeme za Bosnu i Herecegovinu. Malo je koje oduševljen strukturom Osmorke. Stoga je mnogo skeptika da će postati realna alternativa SDA-u. Ali ovo je momentum uvjetovan geopolitičkim relacijama, posebno unutar Evropske unije, koji daje šansu Osmorki da preživi i da promjeni političku dinamiku kako bi koliko toliko nadoknadila izgubljeno vrijeme. Na sve ovo bi stari bosanski musliman samo dohuknuo i rekao: „Ako ne ide poplanu, ide po sudbini!“
(TBT)






