Piše: Hamid Dabashi, thebosniatimes.ba
Nijedan narodni ustanak razmjera kojem svjedočimo u Iranu od sredine septembra, predvođen ženama svih društvenih klasa i ekonomskog porijekla iz cijele zemlje, nije u potpunosti izvan njegovog historijskog i kulturnog konteksta – niti bi se takvi pokreti trebali svesti na ono što svi već znaju o ovim društvima.
Stoga imamo dvostruki zadatak balansiranja da označimo historijske i kulturne korijene ovog ustanka i da mu ujednom dopustimo da nas poduči nečemu vrlo specifičnom o vlastitoj prirodi i dispoziciji.
Od početka pokreta “žene, život, sloboda”, neki iranski sociolozi su se odlučili nazovati ga “Jina ustanak”, u čast Mahse (Jina) Amini, mlade Kurdske Iranke koja je umrla u zatvoru državne moralne policije. Historičari su nastojali svojim čitaocima objasniti “porijeklo” pokreta, vežući ga za revoluciju iz ranih 1900-ih, kao i drugih važnih događaja.
Tako raznovrstan, klišejizirani historizam daje lažnu sigurnost da smo naučili nešto o ovom ustanku ako samo nastavimo da razvlačimo događaje koji su bili prije njega, ne pokušavajući razumjeti njegove posebnosti. Svakako, ove posebnosti ne bi trebale biti fetišizirane pitanjima roda, klase, etničke pripadnosti ili beskorisnim problemom „sekularizma“. Ali poistovječivanje ovog ustanka s onim što već znamo o iranskom društvu je također logična i analitička zabluda.
Svijet se mijenja; društva nastaju i izrastaju iz svoje historije; tiranija prošlosti je prva koja se demontira u takvim mladalačkim pokretima. Iran je u jesen 2022., kao i Egipat u zimu 2011. godine, na rubu nove ere. Ustanci mogu, ali i ne moraju imati opipljive političke rezultate, ali društva koja ih rađaju nikada nisu ista nakon njih.
Višestruka značenja
U tom smislu, trajni tok iranskog filma, umjetnosti, drame, muzike i poezije imao je ključnu ulogu – jer po svojoj prirodi, takvi kulturni artefakti imaju višestruka značenja. Oni dovode do određenog razumijevanja svog društva, ali istovremeno, s obzirom na alegorijsku dispoziciju svog vizualnog i izvedbenog umijeća, ukazuju i na nešto drugo.
Nije slučajno da su, dok pišem, Jafar Panahi, vodeći iranski filmski stvaralac, i neke njegove kolege po kratkom postupku uhapšeni i zatvoreni od strane islamističkog režima – ne bojeći se onoga što bi mogli reći, već onoga što njihov film podrazumijeva.
Dobar primjer takvih kulturnih artefakata je stoga slučaj iranske kinematografije u posljednjih pola stoljeća. Na početku, moramo shvatiti da je sama mreža vizuelnih i angažiranih umjetnosti u Iranu, kao i drugdje, radikalno izmijenjena i digitalizirana. Ova generacija čita više Facebook nego knjige i gleda više videa na Instagramu i YouTubeu nego filmove u kinima.
Digitalno doba je radikalno skratilo njihov raspon pažnje, jer im je logika Twittera radikalno skratila strpljenje za komplicirane rečenice s više od jedne prostoproširene rečenice. Ali ipak, u samim podsvjesnim obalama njihovih misli, slike i odlomci njihove duge i vijugave prošlosti svjetlucaju snagom i upornošću.
Sljedeće važno pitanje je mladalački karakter ovog aktuelnog ustanka, koji odgovara mladalačkom karakteru iranske kinematografije i središnjoj poziciji djece i mladih u naslijeđu vodećih filmskih stvaratelja kao što su Panahi, Abbas Kiarostami, Amir Naderi i mnogi drugi. Djeca ove kinematografske zaostavštine su prerano politički sazrela, a takvim ih je oblikovala ne samo generacija roditelja koja je gajila revolucionarne ideale, već i dječji autori, filmaši, pjesnici i umjetnici koji su toliko uložili u svoja umjetnička djela za buduću generaciju. To je ta buduća generacija.
Uzmimo, na primjer, Naderijevu harmoniku (1974), gdje susrećemo dječaka koji slučajno naiđe na usnu harmoniku, kojom tiranizira svoje prijatelje, zahtijevajući i tražeći poslušnost od njih u zamjenu za to da im dopuste da sviraju na njegovom magičnom instrumentu. Dječak ima frizuru koja nevjerovatno podsjeća na krunu ili turban. Od svog objavljivanja prije skoro četiri decenije, Harmonica je kročila naprijed-nazad u najdublje šipražje iranske historije, pozivajući se ne samo na bonancu prihoda od nafte s kojima je pokojni šah tiranizirao svoj narod 1973., već i na bilo kojeg drugog krunisanog ili turbaniranog tiranina u daleku ili noviju historiju nacije.
Ikona budnosti
Važnije pitanje aktuelnog ustanka je, naravno, materijalna i iskonska budnost žena u svim sferama života. To ukazuje na izuzetnu moć i prisustvo Iranki kao producentica, redateljica, glumica, montažera, dizajnera, a prije svega, subjekta iranske kinematografije. Nemojte da vas zavaraju mlade žene na kojima se ističe medijski sjaj zapada; riječ “žene” u sloganu ovog ustanka odnosi se na napaćenu, osiromašenu i pretučenu radničku klasu u najmračnijim kutovima ove brutalizirane zemlje, koja se nikada ne pojavljuje na naslovnoj strani nijednog časopisa.
Šta je sa onim pravim ženama? Reditelj Bahrama Beyzaija posvetio je izuzetnu pažnju Irankama, dok je nasuprto njemu Masoud Kimiai zadržao na patrijarhalnim arhetipovima. U sredini dva legendarna filmska stvaraoca stoji izvanredan opus Dariusha Mehrjuija i njegova poznata trilogija – Sara (1993), Pari (1995) i Leila (1997) – koja nudi detaljan susret sa iskušenjima i nevoljama žena srednje klase.
Neke vodeće filmske autorice, kao što su Rakhshan Banietemad, Pouran Derakhshandeh, Tahmineh Milani, Marziyeh Boroumand, i mnoštvo drugih, još direktnije su postavile specifična pitanja žena u fokus. The Day I Became a Woman (2000) Marzieh Meshkini je kultni film za gledanje u ovom trenutku; u tri uzastopne epizode, ona prikazuje tešku sudbinu žena u represivnom islamističkom režimu.
Svi ovi filmovi i mnoštvo drugih sličnih njima bili su izuzetno dalekovidni o onome što se danas događa – dramu, priče, herojska podvige, tragične smrti i simbolički odjeke ovog ustanka tek treba u potpunosti ispitati i razumjeti. Sve mlade žene i muškarci koje su brutalno ubile snage sigurnosti Islamske Republike imaju potresne priče koje tek treba ispričati.
Posebna kombinacija slogana “žene, život, sloboda” je ovdje ključna. Čitav projekat intersekcionalnosti u potpunosti seogleda u ovom sloganu – jer održava dvostruku tiraniju iranske stvarnosti – ekonomski faktor dostojanstvenog življenja i politički projekat slobode.
Ključni zadatak
Đavo je u detaljima. Zamislite slučaj kurdsko-iranskog režisera Bahmana Ghobadija i njegovog neprikosnovenog remek-djela „Vrijeme za pojenje konja“ (2000), dragulja filma kojem nikada nije mogao parirati u svojoj slavnoj, ali krivudavoj karijeri. Kurdsko porijeklo slogana “žene, život, sloboda” postaje evidentno u filmu kada porodica proda mladu djevojku kao mladu nevjestu u zamjenu za mazgu, dok njen stariji brat želi da odvede svog hendikepiranog mlađeg brata u iračku kurdsku regiju na operaciju kako bi mu spasio život.
U tri uzastopna filma Panahi – The Circle (2000), Crimson Gold (2003) i Offside (2006) – pitanja koja se tiču siromaštva i seksualnog iskorištavanja radnica, siromašnim ratnim veteranima i žena kojima je zabranjeno prisustvovati sportskim događajima, rezimrano je sve ono šta duboko muči iransko društvo. Nakon gledanja ovih filmova više se ne može zapitati odakle izvire politička i ekonomska dubina ove mržnje prema vladajućem režimu. To su iranski, a ne izraelski, saudijski, američki, ili filmovi kupljenih i plaćenih „rušitelja režima“ iz inostranstva.
Cijelo ovo kinematografsko nasljeđe je ključno u pomaganju da lociramo trenutni ustanak u izvornom ishodištu. Ali ipak, sam pokret, kao i druge slične pobune širom regiona, pa čak i svijeta, imaju nas čemu naučiti izvan svoje historije.
Nema ničeg neobičnog ili specifičnog u tome da su žene sastavni dio narodnog ustanka. Žene su imale snažno prisustvo u arapskim i muslimanskim revolucijama. Jemenska aktivistica i nobelovka Tawakkol Karman postala je simbol bogatog i moćnog prisustva svih arapskih žena u sudbini njihovih domovina. Vitalna uloga Egipćanki u njihovoj revoluciji i njenim tiranskim posljedicama oživjela je sjećanja na ranije generacije revolucionara; trenutni iranski ustanak podseća na kultni trenutak kada je Huda Sharawi odlučila da prkosi javnim normama i otkriti.
Ono što Iranke rade ne razlikuje se od onoga što su njihove sestre, majke i bake radile širom arapskog i muslimanskog svijeta, a zapravo i širom svijeta, ali posebno u zemljama kao što su Egipat, Sirija, Irak, Tunis, Maroko i Palestina. Svaki od ovih ustanaka imao je svoj specifičan karakter, koji zahtijeva ozbiljnu studiju i kritičko razmišljanje da bi se razumio.
U tom ključnom zadatku, tek započetom, posebna pažnja mora se posvetiti tome kako se prisjećamo i ponovno čitamo antologijske artefakte prošlosti za dramu sadašnjosti koja se odvija.
(TBT, MEE)
