Piše: Erin O'Brien, thebosniatimes.ba
U Siriji, Sjedinjenim Državama, Turskoj, pa čak i u Rusiji, rastu strahovi da bi Turska svakog trenutka mogla pokrenuti vojnu operaciju punog razmjera protiv svog susjeda. Dana 27. novembra, turski ministar odbrane Hulusi Akar rekao je vojnim komandantima na iračkoj granici da je Turska spremna da “dovrši zadatke” operacije njegove vlade protiv Jedinica narodne odbrane (YPG) u Siriji, ukazujući na spremnost Turske da pokrene kopnenu ofanzivu u Siriji.
Sam turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan rekao je da će se njegove snage “napasti na teroriste s kopna u najpovoljnijem trenutku”, ponovivši svoje uvjerenje da će izgraditi “sigurnosni koridor” u Siriji duž turske granice – nešto što je posebno spomenuo u pozivu sa ruskim predsednikom Vladimirom Putinom prošlog vikenda.
Tenzije su se pretvorile u eskalaciju 13. novembra kada je u bombaškom napadu u istanbulskoj ulici Istiklal, popularnoj trgovačkoj zoni, ubijeno šest ljudi, a navodno je povrijeđena 81 osoba. Turska vlada okrivila je za bombaški napad militantnu grupu Kurdistanske radničke partije (PKK) i uživo prenosila hapšenje Sirijke odgovorne za napad, dok je PKK sa svoje strane negirala umiješanost u bombaški napad. Nedjelju dana kasnije, Turska je pokrenula operaciju „Mač kandže“, seriju raketnih napada na kurdske baze širom sjeverne Sirije i Iraka.
Slijedeće sedmice došlo je do nasilne odmazde s obje strane koja je ubila desetine ljudi. Erdogan je 23. novembra opisao udare Turske na kurdske ciljeve kao “samo početak” veće operacije, sugerirajući da bi invazija na Siriju mogla biti neizbježna.
S obzirom na šire geopolitičke interese Turske, invazija na Siriju bi se mogla činiti kontradiktornom. Vladu sirijskog predsjednika Bashara al-Assada podržava Putin, za kojeg se turski Erdogan pokazao kao svojevrsni diplomatski kanal, posebno od početka ruskog rata u Ukrajini. Nedavni raketni udari su također stvorili neugodan – vjerovatno slučajan – savez između Irana i Turske, koji su dugo bili na suprotnim stranama sukoba u Siriji.
Međutim, gledano iz domaćeg ugla, turska invazija na Siriju mogla bi imati smisla. Erdogan i ukorijenjeni vladin i sigurnosni aparat koji je izgradio tokom dvije decenije vladavine suočavaju se s predsjedničkim i parlamentarnim izborima u junu 2023. koje bi mogli izgubiti.
Trenutne ankete stavljaju u vezu Partiju pravde i razvoja (AKP) i Partiju nacionalističkog pokreta (MHP) s opozicionim savezom predvođenim Republikanskom narodnom partijom. Turska je također usred očajničke ekonomske krize, s inflacijom od oko 84 posto i valutom koju podržavaju vladine devizne swapove.
Osnovna roba postala je preskupa za mnoge ljude u Turskoj, a pristupačan stan je gotovo nemoguće pronaći zbog priliva deviza od turista, ljudi koji kupuju stanove da bi se suprotstavili ekonomskoj krizi i poplave ruskih građana koji bježe iz svojih domova. Ovo je oslabilo Erdoganovu podršku među biračima, ostavljajući ga posebno ranjivim.
Nadalje, Erdogan se dugo suočavao s kritikama zbog svog postupanja sa sirijskom izbjegličkom populacijom u zemlji. Zemlja ugošćuje više od 3,6 miliona sirijskih izbjeglica – uglavnom kao rezultat sporazuma između Turske i Evropske unije iz marta 2016. o kontroli priliva izbjeglica sa Bliskog istoka u Evropu. Opoziciona koalicija prihvatila je antiizbjegličko raspoloženje, a nedavni plakati kampanje obećavaju da će – ako pobijedi – protjerati izbjeglice iz Turske u roku od dvije godine.
Sukob bi pružio vapaj za više nacionalističkih elemenata turskog stanovništva.
U tom kontekstu, rat u Siriji bi mogao biti korisno izborno oruđe za Erdogana da zadrži kontrolu nad sve nepovoljnijim političkim okruženjem. Prvo i najvažnije, to bi signaliziralo njegovoj izbornoj bazi – stanovništvu sa rastućom frustracijom prema sirijskim izbjeglicama u zemlji – da on i njegova stranka “rade nešto” u vezi sa Sirijom i izbjeglicama, za koje kaže da će se vratiti u područja pod turskom kontrolom . Drugo, sukob bi omogućio okupljanje više nacionalističkih elemenata turskog stanovništva. Erdogan kao predvodnik invazije na Siriju, mogao bi se predstaviti kao zaštitnik zemlje od kurdskih terorista uoči izbora.
Ova taktika, koju je mnogo puta ranije koristio, oličenje je „devlet babe“ ( turskog koncepta države kao domačina). Prema ovoj logici, šef države može biti pogrešan, korumpiran ili donositi ekstremne odluke, a da mu se i dalje vjeruje jer se vjeruje da to čini u ime porodice – turskog stanovništva. Konačno, u najekstremnijim okolnostima, sukob pod vodstvom Turske u sjevernoj Siriji i Iraku mogao bi dovesti do uvođenja vanrednog stanja u dijelovima Turske ili u cijeloj zemlji. Ovo bi moglo uvelike proširiti Erdoganovu sposobnost da kontrolira izbore i njihov ishod, a u najgorem slučaju moglo bi mu omogućiti da odgodi ili potpuno otkaže glasanje.
Tokom Erdoganovog uspona na vlast, dobio je kritičku podršku nekih kurdskih glasača—podršku koja se raspala od izbornog nasilja 2015. i njegovog koaliranja s ultranacionalističkim MHP-om 2018. Umjesto toga, kurdski birači su se sve više okretali Narodnoj demokratskoj stranci (HDP). ), koja je isključena iz oba izborna bloka. Mnogi analitičari vjeruju da će Kurdi i HDP biti presudni za pobjednika.
S obzirom na ovu dinamiku, turski kopneni napad na Siriju bi također doveo turski opozicioni blok u neugodnu situaciju. Kritiziranje invazije pozvalo bi Erdogana da označi članove opozicije kao prokurdske ili pristalice terorista. Ipak, podrška invaziji mogla bi i otuđiti kurdske glasove koji su ključni za izbornu pobjedu bilo koje strane u junu, a mogla bi ispasti licemjerna za ostatak biračkog tijela s obzirom na to da se blok stvorio gotovo u potpunosti u opoziciji Erdoganu i njegovoj politici.
Predviđanja o Erdoganovim mahinacijama nisu puka nagađanja; jer ovakvi potencijalni ishodi imaju snažnu osnovu u novijoj turskoj historiji. Tokom dvije decenije vladavine, a posebno posljednjih godina, AKP i Erdogan su usavršili svoju sposobnost kanaliziranja nasilja i sukoba u politički uticaj. I vjerovatno neće oklijevati da to učine ponovo kako bi zadržali vlast.
Turbulentni politički period od 2015. do 2017. godine je posebno ilustrativan u tom pogledu. Turski parlamentarni izbori 2015. godine, na kojima su kurdski birači uskratili Erdoganovoj AKP parlamentarnu većinu, narušili su krhki mir Turske. U narednim mjesecima zabilježeni su bombaški napadi, protesti i veliki sukobi među civilima. U novembru 2015. policijsko ubistvo advokata za ljudska prava po imenu Tahir Elci označilo je početak opsežnog rata koji je sravnio kurdske gradove i ubio stotine civila.
(TBT, FOREIGN POLICY)
