Piše: Yuval Noah Harari, thebosniatimes.ba
Posljednji izbori su pokazali ono što zna svako dijete koje je gledalo Rehov Sumsum: oni koji sarađuju pobjeđuju. Izgleda da su neki od naših političara i političarki previše zauzeti da bi gledali Rehov Sumsum. Izbori su završeni, ali pouka o saradnji i povezivanju je relevantnija nego ikad.
Svi koji su zabrinuti za svoju zemlju ili sebe treba da tu zabrinutost pretvore u nešto pozitivno. Nije zdravo sjediti kod kuće, vrtiti u glavi najstrašnije scenarije i žaliti se. Takođe nije dobro gajiti strah ili mržnju prema određenoj grupi. Umjesto toga bolje je organizirati se i biti aktivan. Psihijatar William Rivers koji je liječio traumatizirane pacijente iz Prvog svjetskog rata shvatio je da su ratom najviše pogođeni balonisti. To su vojnici koji su bili stacionirani u balonima za posmatranje, visoko iznad bojnog polja kako bi locirali položaje i kretanje neprijateljskih trupa. Oni su bili izloženi paljbi sa zemlje i iz borbenih aviona i nisu mogli da uzvrate, ni da se sakriju, niti da pomjere balone kako bi izbjegli vatru. Bili su i izolirani – u jednom osmatračkom balonu je bilo do 4 vojnika, zaglavljenih na nebu, daleko od svake pomoći. Spoj bespomoćnosti i izoliranosti je bio fatalan za psihu ovih vojnika.
I u Izraelu je ovih dana loše biti balonista. Prvo, ne valja biti bespomoćan, doveden u poziciju da ništa ne možeš učiniti protiv mnogo jačih od sebe. To ubija dušu i faktički je netačno. Možemo učiniti mnogo toga. Možemo da se nadamo da će se naši novi zakonodavci ponašati na moralan i državnički način i da će se uzdržati od donošenja antidemokratskih, rasističkih, mizoginih i homofobnih zakona. Ali nezavisno od toga, trebalo bi da znamo da mi nismo njihovi glineni golubovi. Donošenje zakona je relativno lahak proces. Promjena društva je mnogo teža. Nijedan zakon ne može ljude protiv njihove volje pretvoriti u tirane, rasiste, ženomrsce i homofobe. Sve to je u našoj moći. Svako od nas ima određeni stepen moći i odgovornosti da se njome služi. Tamo gdje najmanje očekujete pronaći ćete saveznike, ljude koji delaju po svojoj savjesti.
Drugo, više nema smisla biti sam. Kucnuo je čas da se pridružimo nekoj partiji, udruženju, studentskoj grupi, sindikatu, omladinskom pokretu, školskom vijeću – negdje gdje se možemo povezati sa drugim ljudima, da pomognemo jedni drugima i da zajedno dijelimo. Bit će mnogo toga što treba odbraniti u godinama koje dolaze, kako na radnim mjestima, tako i u gradovima i institucijama: morat ćemo braniti demokratiju, ljudska prava, slobodu govora i na prvom mjestu zdrav razum. A ključ uspjeha i pobjede je u saradnji. Pedesetoro ljudi koji surađuju u nekom udruženju postiže više nego 500 ljudi koji se pojedinačno žale.
Demokratije umiru kada ljudi ne uspjevaju organizirati kako bi ih odbranili. Prvi zadatak svakog branioca i braniteljke demokratije je da se samoorganizira. Ovo je naše doba.
(TBT, Haaretz)
