Piše: Edward Said, thebosniatimes.ba
Sve porodice izmišljaju svoje roditelje i djecu, daju svakom od njih priču, karakter, sudbinu, pa čak i jezik. Uvijek je bilo nečeg pogrešnog u načinu na koji sam ja izmišljen s namerom da se uklopim u svijet svojih roditelja i 4 sestre. U većem dijelu svog ranog života nisam shvatao da li je tako zato što stalno pogrešno tumačim svoju ulogu ili je kriv neki nedostatak koji je duboko ukorijenjen u mom biću. Ponekad sam bio nepopustljiv i time se ponosio. A ponekad mi se pak činilo da sam lišen karaktera, stidljiv, nesiguran, bezvoljan. Sve u svemu, preovlađivalo je osjećanje da nikad nisam sasvim kako treba. Kao što sam već rekao na ovim stranicama, bilo mi je potrebno pedesetak godina da se naviknem na svoje ime ili tačnije da mi bude malo manje neprijatno to „Edward“, englesko ime budalasto nakalemljeno na nesumnjivo arapsko prezime „Said“. Istina, „Edward“ je bio „Princ od Welsa“, tako prijatna pojava u godini mog rođenja, 1935, a Said je bilo ime raznih stričeva i rođaka. Ali logika mog imena pukla je kad sam otkrio da se niko od mojih deda i baba nije prezivao „Said“ i kad sam pokušao da povežem svoje otmjeno englesko ime s njegovim arapskim partnerom. Godinama sam, u zavisnosti od okolnosti u datom trenutku, pretrčavao preko „Edward“ i naglašavao „Said“; ili obrnuto; ili sam pak oba djela svog imena izgovarao tako brzo da se nijedan nije mogao jasno čuti. Nisam mogao podnijeti, ali sam često morao izdržati reakciju nevjerice koja me je potkopavala: Edward? Said? Teret takvog imena bio je dopunjen jednako neprijatnom zbunjenošću u vezi s jezikom. Nikad nisam znao koji sam jezik prvo progovorio, arapski ili engleski, ili koji je bio moj van svake sumnje. Ali znam da su oba uvijek bila zajedno u mom životu, da je jedan odjekivao u drugom, ponekad ironično, ponekad nostalgično, a najčešće je jedan ispravljao i komentirao drugi. Svaki od njih može izgledati kao moj apsolutno prvi jezik, ali nijedan to nije. Tu prvobitnu nestabilnost pripisujem svojoj majci jer se sjećam da mi je govorila i na engleskom i na arapskom, mada mi je uvijek pisala na engleskom – jednom nedjeljno, cijelog svog života, kao i ja njoj, cijelog njenog života. Neki njeni govorni izrazi poput tislamli ili Mish ‘arfa shu biddi ’amal? ili rouh’ha – bilo ih je više desetina – bili su arapski i nikad nisam bio svjestan da ih moram prevoditi niti sam znao šta tačno znače (na primjer, tislamli). Oni su bili dio njene beskrajno majčinske atmosfere, za kojom sam čeznuo u trenucima velike napetosti i koja se iskazivala tiho izgovorenim ya mama, uvijek sneno zavodljivim, a onda najednom otrgnutim, s obećanjem nečeg što na kraju nikad ne bude dato.
U njen arapski govor bile su upletene engleske riječi, na primjer naughty boy (nevaljali dječak) i naravno moje ime, koje je izgovarala Edward. Još me progoni taj zvuk, u istom vremenu i na istom mjestu, njenog glasa koji me zove Edward: ta riječ lebdi u sutonskom zraku u vrijeme zatvaranja Fish Gardena, dok sam ja, neodlučan da li da se odazovem ili da još malo ostanem sakriven, uživao u tome što sam dozivan, željen; ne-edwardovski dio mene nalazio je raskošan interval u neodazivanju sve dok ćutanje mog bića ne bi postalo neizdrživo. Njen engleski se služio retorikom tvrđenja i normi, koja me nikad nije napustila. Kad bi moja majka prešla s arapskog na engleski, ton je postajao objektivniji i ozbiljniji, i uglavnom je protjerivao popustljivu i melodičnu prisnost njenog prvog jezika, arapskog. S pet ili šest godina znao sam da sam nepopravljivo naughty (nevaljao), a da sam u školi ono što je na sličan način osuđivano, na primjer fibber (lažljivac) i loiterer (zgubidan). Kad sam postao potpuno svjestan da engleski govorim tečno, mada ne uvek tačno, redovno sam označavao sebe ne prvim nego drugim licem („Mama te ne voli, nevaljali dječače“), i dodavao bih tonom polukenjkanja-poluprkosa: „Mama te ne voli, ali te tetka Melia voli“. Tetka Melia je bila njena starija, neudata sestra koja me je obožavala još kad sam bio vrlo mali. „Ne, ne voli te“, bila je uporna moja majka. „U redu, Saleh te voli“, zaključio bih – Saleh je bio tetka Melijin vozač – i tako bih oteo bar nešto od potištenosti koja je nadirala sa svih strana.
Nisam imao pojma odakle je došao majčin engleski, ili ko je ona bila u nacionalnom smislu: to čudno stanje neznanja se nastavilo relativno dugo, sve do postdiplomskih studija. U Kairu, jednom od mjesta na kojima sam odrastao, njen govorni arapski je bio tečan egipatski, ali mom oštrijem uhu, kao i mnogim Egipćanima koje je poznavala, bio je to ako ne baš shami, onda jezik koji je očigledno pretrpio njegov utjecaj. Reč Shami (damaski) zbirni je pridjev i imenica kojom Egipćani označavaju kako govornike arapskog koji nisu Egipćani tako i one iz Velike Sirije, to jest iz same Sirije, Libana, Palestine ili Jordana; ali ta reč označava i arapski dijalekt kojim govore Shami. Moja majka je govorila i klasični i kolokvijalni jezik mnogo bolje od mog oca, čiji je jezički talenat bio primitivan u poređenju s njenim. Ipak, njen kolokvijalni jezik nije bio dovoljno dobar da bi mogla da prođe kao Egipćanka, što naravno nije ni bila. Rođena je u Nazaretu; poslali su je u internat niže srednje škole u Bejrutu; bila je Palestinka mada je njena majka Munira bila Libanka. Nisam upoznao dedu po majci, ali sam čuo da je bio baptistički sveštenik u Nazaretu, gdje je došao iz Safada, pošto je prije toga neko vrijeme boravio u Teksasu.
Ne samo što nisam mogao shvatiti sva vrludanja i prekide koji su remetili jedan običan porodični niz – a pogotovo ne da njima ovladam – već mi čak nije bilo jasno ni to zašto moja majka nije bila obična engleska mama. Cijelog života ostao mi je taj haotičan osjećaj mnogih identiteta – uglavnom međusobno sukobljenih – zajedno s jasnim sjećanjem da sam očajnički želio da svi budemo samo Arapi, ili samo Evropljani i Amerikanci, ili samo kršćani, ili samo muslimani, ili samo Egipćani, i tako dalje. Otkrio sam da mi na raspolaganju stoje dvije alternative za suprotstavljanje procesu izazova, priznanja i raskrinkavanja kom sam bio izložen; bila su to ovakva pitanja i komentari: „Šta si ti?“ „Ali Said je arapsko ime.“ „Ti si Amerikanac?“ „Ti si Amerikanac koji nema američko ime i nikad nije bio u Americi.“ „Ne izgledaš kao Amerikanac!“ „Kako to da si rođen u Jerusalemu a živiš ovdje?“ „Ipak si Arapin, ali koje vrste?“
Ne sjećam se nijednog zadovoljavajućeg ili nezaboravnog odgovora na ta pitanja. Moje alternative su se ispilile kasnije bez ičije pomoći: nešto je, recimo, prolazilo u školi, ali ne i u crkvi ili na ulici, ne i kod mojih drugara. Prvi pristup je bio da usvojim očev samouvjeren, arogantan ton i kažem sam sebi: „Ja sam američki građanin, i to je to“. On je stekao američko državljanstvo tako što je najpre u toj zemlji živio, a kasnije, tokom Prvog svetskog rata, služio vojsku. Pošto je ta alternativa bila ne samo neuvjerljiva, već i tuđa, činilo mi se da nije nimalo vjerodostojna. Reći „Ja sam američki građanin“ u engleskoj školi, u ratnom Kairu, u kom su dominirali britanske trupe i – tako mi se činilo – sasvim homogeno egipatsko stanovništvo, bilo je ludo smjelo, nešto na šta sam se mogao javno odvažiti samo ako bi se od mene zvanično zatražilo da navedem svoje državljanstvo; privatno nisam mogao dugo da istrajem u tom stavu jer bi moja samouvjerenost brzo splasnula pod egzistencijalnim ispitivanjem.
Moja druga alternativa bila je još neuspješnija, a sastojala se u tome da se otvorim prema činjenicama moje duboko dezorganizirane stvarne historije i stvarnog porijekla, onakvim kakve sam napabirčio, i da pokušam u njih unijeti nekakav smisao. Ali nikad nisam imao dovoljno informacija; nikad nije postojao dovoljan broj kopči između djelova koje sam čuo ili nekako iščeprkao; nikad mi nije bila sasvim jasna cijela slika. Čini se da je nevolja počela s mojim roditeljima, s njihovom prošlošću i imenima. Moj otac Wadie kasnije se zvao William (dugo sam pretpostavljao da je to samo anglizacija njegovog arapskog imena, ali je onda to počelo da mi liči na sumnjivo preuzimanje drugog identiteta, pošto ime „Wadie“ više nije koristio niko osim njegove žene i njegove sestre, a razlozi za to nisu bili uvjerljivi). Rođen u Jerusalemu 1895 (po mojoj majci, vjerovatnije 1893), nikad mi nije rekao više od deset ili jedanaest stvari o svojoj prošlosti; one se nikad nisu mjenjale i teško da su prenosile išta osim niza prigodnih riječi. Imao je najmanje četrdeset godina kad sam se ja rodio.
Mrzio je Jerusalem, i mada sam se rodio u tom gradu i mada smo u njemu provodili duge vremenske periode, jedino što je ikad o njemu rekao bilo je da ga podsjeća na smrt. U nekom trenutku svog života njegov otac je bio dragoman (službeni prevodilac u zemljama gdje se govorio turski, arapski ili persijski) i priča se da je, pošto je znao njemački, pokazao Palestinu kajzeru Wilhelmu. Nikad ga nisu pominjali po imenu; samo ga je moja majka, koja ga nije poznavala, zvala „Abi Asaad“; prezivao se „Ibrahim“. Zato je moj otac u školi bio poznat kao Wadie Ibrahim. Još ne znam odakle je došlo „Said“ i čini se da niko ne može to da mi objasni. Jedini važan detalj o mom dedi koji je moj otac našao za shodno da mi prenese jeste to da ga je Abu Asaad šibao mnogo ozbiljnije nego on mene. „Kako si to izdržavao?“ upitao sam ga, i on je odgovorio kikoćući se: „Najčešće sam uspjevao pobjeći“. Ja to nikad nisam mogao niti mi je ikad palo na pamet.
Jednog dana je moja majka objavila da John Gielgud dolazi u Kairo da odigra Hamleta u Kući opere. „Moramo ići“, rekla je sa zaraznom odlučnošću, i zaista smo otišli, mada ja, naravno, nisam imao pojma ko je John Gielgud. Imao sam tada 9 godina i o tom komadu sam tek ponešto saznao iz knjige priča koju su po Shakespeareovim djelima napisali Charles i Mary Lamb i koju su mi roditelji poklonili za Božić nekoliko mjeseci ranije. Majka je zamislila da ćemo nas dvoje zajedno polahko pročitati tu dramu. Divno jednotomno izdanje Shakespearea skinuto je s police za tu svrhu; lijep povez od crvenog marokena i prefinjeni tanki papir za mene su ovaploćivali sve što je moglo biti vrijedno i uzbudljivo u toj knjizi. Njenu raskoš su dalje uvećavali crteži olovkom ili ugljenom. Hamlet je bio ilustriran izuzetno dramatičnom slikom Henrija Fuselija, na kojoj su prikazani danski princ, Horacio i duh, koji kao da su se uzajamno borili prije nego što ih je zaprepastilo otkriće da je kralj ubijen.
Nas dvoje smo sjedili u prednjoj primaćoj sobi, ona u velikoj naslonjači, ja na hoklici pored nje, i zajedno čitali Hamleta; s njene lijeve strane dimila se napola zapaljena vatra u kaminu. Ona je bila Gertruda i Ofelija, ja Hamlet, Horacio i Klaudije. Ona je glumila i Polonija, možda iz solidarnosti s mojim ocem, koji je često citirao „nitʼ budi dužnik, nitʼ povjerilac“ da bi se podsjetio koliko je rizično meni dati novac da ga potrošim po sopstvenom nahođenju. Preskočili smo cijelu sekvencu „komada unutar komada“ zato što nas je prevazilazila njena kitnjastost i složenost.
Bilo je najmanje četiri takve sesije, a možda i pet ili čak šest; djeleći knjigu, pokušavali smo zajedno da dokučimo smisao tog djela, samo nas dvoje pošto smo isključili Kairo, moje sestre i oca. Mnoge stihove nisam razumio, ali je Hamletova osnovna situacija – njegov gnjev usmjeren na očevog ubicu i majčin novi brak, kao i njegovo beskrajno rječito kolebanje – polusvjesno doprla do mene. Nisam znao šta su incest i preljuba, a nisam mogao pitati majku, jer mi se činilo da je nju zaokupljenost komadom gurnula u unutrašnjost, dalje od mene. Sjećam se, prije svega, promjene njenog normalnog glasa u scenski kad je govorila kao Gertruda: započela bi visokim tonom, onda bi ga poravnala, govorila izuzetno tečno i njen glas je poprimao omamljujući ton flertovanja i umirivanja. „Hamlete dobri“, očigledno je govorila meni, ne Hamletu, „promjeni mračni lik, / Pa gledaj na kralja kao prijatelj“. Osjećao sam da ona govori mom boljem, manje nesposobnom i svježijem Ja, možda u nadi da će me izvući iz delinkvencije kojom je bio prožet moj život, već opterećena brigama i strepnjama da ću izvesno dovesti u opasnost svoju budućnost.
Čitanje Hamleta kao potvrda mog statusa u njenim očima, u kojima nisam bio obezvrjeđen kao u svojim, bilo je jedan od velikih trenutaka mog djetinjstva. Bili smo jedno drugom glasovi; bili smo duhovi sretno udruženi u jeziku. Nije mi svjesno bila jasna unutrašnja dinamika koja je u komadu povezivala očajnog princa i preljubničku kraljicu, niti sam zaista razumio mahnitost scene između njih poslije ubistva Polonija, kada Hamlet vrijeđa kraljicu. Sve smo to zajedno pročitali, jer je meni bilo važno što sam, na neki neobično nehamletovski način, mogao računati na to da je ona neko čije emocije i nježnosti povlače moje, a da pri tom nije ništa više do izuzetno majčinska, zaštitnička i ohrabrujuća osoba. Daleko od pomisli da se ogriješila o obaveze prema sinu, osjećao sam da su ta čitanja potvrdila dubinu naše povezanosti; godinama sam čuvao sjećanje na povišeni ton njenog glasa, spokojnu staloženost njenog držanja, blagotvorni, strpljivi obris njenog prisustva, kao na dobra kojih se treba držati po svaku cijenu, ali koja su se sve rijeđe pojavljivala kako se povećavao broj mojih prestupa i kako su me sve više ugrožavale njene destruktivne i uznemirujuće moći.
Kad sam vidio Hamleta u Kući opere, kad sam čuo kako Gielgud izgovara „Svi anđeli, svi sveti, u pomoć“, i kad sam to doživio kao čudesnu potvrdu onog što sam čitao nasamo s majkom, skočio sam sa sejdišta. Treperenje njegovog glasa, tamna, vjetrovita pozornica, svetlucava pojava duha – kao da je sve to oživjelo Fuselijev crtež, koji sam dugo proučavao, i podiglo moje čulno shvatanje do visina koje, čini mi se, više nikad nisam dosegao. Ali su me istovremeno obeshrabrile fizičke razlike između mene i čovjeka čije su zeleno-crvene pripijene pantalone pokazivale zaobljene, savršeno oblikovane listove koji kao da su se rugali mom užasnom držanju, nespretnim pokretima, mršavim i bezobličnim nogama. Sve u vezi s Gielgudom i plavim muškarcem koji je igrao Laerta svjedočilo je o lahkoći i samopouzdanju – oni su, najzad, bili engleski heroji – i svodilo me na nekakvu bubu, a to je znatno umanjilo moju sposobnost uživanja u predstavi. Nekoliko dana kasnije, kad me je moj angloamerički školski drug po imenu Tony Howard pozvao svojoj kući da upoznam Gielguda, uspio sam samo da se mlitavo rukujem sa slavnim glumcem ne prozborivši ni riječ. Gielgud je bio u sivom odjelu i ni on ništa nije rekao; stisnuo je moju malu šaku s olimpskim poluosmjehom. Sigurno su upravo sjećanja na ta davna hamletovska popodneva uticala na to da moja majka tokom posljednje dvije-tri godine života opet žarko poželi da zajedno idemo u pozorište. Najupečatljiviji pozorišni momenat bio je onaj kad je – već znajući da boluje od raka – došla u London iz Bejruta, na putu za Sjedinjene Države, gdje je trebala posjetiti poznatog specijalistu. Sreli smo se na aerodromu i odveo sam je u Brown’s Hotel da tu prespava pre nastavka putovanja. Iako je imala jedva dva sahata da se spremi i pojede ranu večeru, bez premišljanja je rekla „da“ na moj prijedlog da vidimo Vanessu Redgrave i Timothyja Daltona kao Antonija i Kleopatru u pozorištu Haymarket. Začudio sam se vidjevši da je taj dugački komad u skromnoj postavci potpuno zaokupio njenu pažnju. Poslije mnogo godina libanskog rata i izraelske invazije, postala je rasijana, često svadljiva, zabrinuta za svoje zdravlje i nesigurna šta će sa sobom. Ali sve to je nestalo dok smo gledali i slušali Shaekspearove stihove („U očima, na usnama je nama / Vječnost tad bila, a na vjeđama nam / Blaženstvo samo“) kao da nam govore akcentima ratnog Kaira, u našem malom gnjezdu; oboje smo bili vrlo mirni i usredsređeni dok smo posljednji put uživali u jeziku i u prisnoj povezanosti – uprkos razlici u godinama i činjenici da smo majka i sin. Osam mjeseci kasnije počeo je njen definitivni silazak u bolest koja ju je ubila; metastaze su joj razorile svijest; prije nego što su je, dva mjeseca pred smrt, potpuno ućutkale, navodile su je da plašljivo govori o zavjerama u svom okruženju. Posljednja lucidno prisna stvar koju mi je rekla bila je „jadno moje djetence“, izgovorena veoma tužno i malodušno: majka se oprašta od sina. Osamnaest mjeseci kasnije meni je postavljena dijagnoza leukemije. Bolest je sigurno već bila u meni u času kad je ona umrla.
U vrijeme odrastanja, uvijek sam želio da me ona gleda kako igram nogomet i tenis, ili da samo ona razgovara s mojim nastavnicima ostavivši po strani dužnosti očeve partnerke u zajedničkom programu mog reformiranja i popravljanja. Poslije njene smrti, kad sam joj prestao pisati pismo jednom nedjeljno i da s njom svakog dana razgovaram telefonom, zadržao sam je kao ćutljivog partnera. U detinjstvu je za mene bilo pravo blaženstvo naći se u njenom naručju kad je bila raspoložena da me mazi, ali nikad nisam mogao zahtjevati takvu pažnju. Njena raspoloženja su upravljala mojima i jedan od najvećih duševnih bolova mog djetinjstva i rane mladosti bio je vezan za moje pokušaje da je – bez ičije pomoći i bez izgleda na uspjeh – izmjestim iz njene uloge nadzornice i privolim da mi pokloni odobravanje i podršku. Dobro djelo, pristojna ocjena, lijepo odsviran pasaž na klaviru mogli su izazvati naglu promjenu na njenom licu, dramatično podizanje njenog tona, zanosno širenje ruku i zagrljaj: „Bravo, Edwarde, dragi moj dječače, bravo, bravo. Daj da te poljubim“. Ali najčešće ju je vodilo osjećanje majčinske dužnosti i nadzornika domaćeg života, i iz tih godina najbolje se sjećam glasa koji je izgovarao naređenja: „Vježbaj klavir, Edwarde!“ „Vrati se domaćem zadatku!“ „Ne gubi vrijeme, počni pisati sastav.“ „Jesi li popio mlijeko, sok od paradajza, riblje ulje?“ „Završi ručak.“ „Ko je pojeo čokolade? Nestala je cijela kutija. Edwarde!“ Činilo se da je vrijeme uvijek protiv mene, i ako ne računam kratak jutarnji period, kad sam dan pred sobom doživljavao kao mogućnost, bio sam sapet rasporedom, zadacima, obavezama i nisam imao ni časka za dokono uživanje ili razmišljanje. Dobio sam svoj prvi ručni sat, neugledni Tissot, kad mi je bilo 11 ili 12 godina; nekoliko dana sam očarano zurio u njega, zbunjen nemogućnošću da vidim njegovo kretanje, stalno u strahu da je stao. U početku sam pomišljao da nije sasvim nov jer je na njemu bilo nečeg što je ličilo na iznošenost, ali su me roditelji uvjerili da jeste nov i da je njegovo blago žućkasto lice (s nijansom narandžastog) karakteristično za taj model. Tu se rasprava završila. Ali sat me je opsjedao. Najprije sam ga poredio sa satovima mojih školskih drugova; ako se izuzmu modeli s Mikijem Mausom i Popajem, simbolima Amerike kojoj nisam pripadao, činilo mi se da nisu tako dobri kao moj. U ranom periodu sam eksperimentirao s različitim načinima nošenja sata: licem okrenut ka ruci; na rukavu; ispod rukava; čvrsto zakopčan; hlabavo zakopčan; gurnut naprijed, na sam ručni zglob; na desnoj ruci. Završio je na lijevom ručnom zglobu, gdje mi je dugo pružao nesumnjivo prijatno osjećanje da sam dobro odjeven.
Ali sahat me nikad nije prestao impresionirati svojim neometanim kretanjem naprijed, koje je na skoro sve načine doprinosilo mom osjećanju da zaostajem i da sam u raskoraku sa svojim dužnostima i odgovornostima. Ne sjećam se da sam ikad bio velika spavalica, ali pamtim besprekornu tačnost ranog jutarnjeg buđenja i osjećanja hitnosti udružene sa strijepnjom, koje me je obuzimalo čim bih ustao iz kreveta. Nikad nije bilo vremena za razvlačenje i besciljno tumaranje, mada sam bio sklon i jednom i drugom. Tada je nastala moja trajna navika da vrijeme doživljavam kao rasipanje i da se istovremeno tome opirem sve više radeći nešto što ne treba (krišom čitajući, zureći kroz prozor, posmatrajući nepotrebne predmete kao što su perorez ili jučerašnja košulja) dok se približava nemilosrdni rok. Sahat mi je bio pomoćnik kad mi je pokazivao da imam još slobodnog vremena, ali je češće bdio nad mojim životom kao stražar u službi spoljašnjeg poretka koji su činili roditelji, nastavnici i neodložne obaveze.
U ranoj mladosti trpio sam čvrst stisak, istovremeno prijatan i neprijatan, vremena koje prolazi kao niz rokova – iskustvo koje će uvijek ostati sa mnom. Ključne tačke u mom danu postavljene su veoma rano i nisu se mjenjale. Vrijeme za ustajanje je pola sedam (ili u slučajevima velikog pritiska šest – još govorim, „Ustat ću u šest da to završim“); u pola osam hronometar je počinjao otkucavati, što znači da sam ulazio u strogi režim sati i polusati kojim su upravljali školski časovi, crkva, privatni časovi, domaći zadaci, vježbanje klavira, sportovi – i tako do odlaska na spavanje. Taj doživljaj dana podjeljenog u periode rada i obaveza nikad me nije napustio; naprotiv, postao je intenzivniji. U jedanaest prije podne još me obuzima osjećanje krivice što je jutro prošlo, a ja nisam obavio dovoljno zadataka – sad, dok pišem ove riječi, tačno je 11 sati i 20 minuta – a devet uveče i dalje predstavlja „kasno“, onaj trenutak koji označava kraj dana, sve veću potrebu da se razmišlja o lijeganju u krevet, kad bi bilo šta raditi značilo raditi to u pogrešno vrijeme, kad se na čovjeka sručuju umor i osjećanje neuspjeha, vrijeme koje polahko izlazi iz pravovremenosti, „kasno“ u svakom smislu te riječi.
Moj sahat je postavio temeljni motiv za bezličnu disciplinu na kojoj je počivao cijeli sistem. Dokolica nije bila dostupna. Neobično jasno pamtim očeve rane opomene protiv ostajanja u pidžami i kućnom kaputu poslije ranih jutarnjih časova; papuče su bile posebno prezrene. Ni danas ne mogu da se razvlačim u kućnom kaputu: obuzima me složeno osjećanje krivice zbog gubljenja vremena i nedoličnog ljenčarenja. Život je činila prihvatljivim bolest (nekad odglumljena, nekad preuveličana) kao način izvrdavanja discipline. Postao sam predmet porodičnih šala zato što sam rado prihvatao, čak zahtjevao, nepotreban zavoj na prstu, koljenu ili podlaktici. A sad mi je nekakva đavolska ironija dodjelila neumoljivu, pogubnu leukemiju koju, poput noja, nastojim da prognam iz svijesti tako što nastavljam – s priličnim uspjehom – da živim u svom sistemu vremena radeći, osjećajući kašnjenje i rokove, kao i nezadovoljstvo rezultatom, koje sam otkrio prije 50 godina i tako izvrsno internalizirao. Ali zahvaljujući drugom čudnom obrtu, potajno sam se u sebi pitao može li me sistem dužnosti i rokova sada spasti iako sam znao da moja bolest neprimjetno napreduje, tajnije i podmuklije od vremena na licu mog prvog sahata, uglavnom nošenog bez svijesti o tome da on otkucava moju smrtnost, podjeljenu u savršene, nepromjenljive intervale loše iskorištenog vremena koji se nastavljaju unedogled.
Početkom septembra 1991, uoči Madridske mirovne konferencije i 40 godina nakon što sam se s Bliskog istoka preselio u Sjedinjene Države, bio sam u Londonu, na seminaru na kom sam okupio palestinske intelektualce i aktiviste. Poslije Zalivskog rata i kobne podrške palestinskog rukovodstva Saddamu Husseinu, naša pregovaračka pozicija je bila slaba. Konferencija je bila zamišljena kao pokušaj da se artikulira zajednički skup tema koji bi nam pomogao u napredovanju ka samoopredjeljenju. Dolazili smo sa svih strana raspršenog palestinskog svijeta – sa Zapadne obale, iz Gaze, iz palestinske dijaspore u arapskim, evropskim i sjevernoameričkim zemljama. Seminar je donio strašno razočarenje: beskrajno ponavljanje argumenata koje su već i vrapci znali, nesposobnost da se ustanovi zajednički cilj, želja da ne slušamo druge već samo sebe. Ukratko, taj skup je urodio samo sablasnim predosjećanjem palestinskog fijaska u Oslu.
Negdje oko polovine seminara, za vrijeme jedne od predviđenih pauza, telefonirao sam svojoj ženi Mariam, koja je ostala u New Yorku, i upitao je da li su mi dobri rezultati krvi na redovnom godišnjem testu. Brinuo me je holesterol, ali ne, rekla je ona, sve je dobro na tom frontu, a onda je oprezno dodala: „Charles Hazzi“ – naš ljekar – „kaže da mora popričati s tobom kad se vratiš“. Po nečem u njenom glasu zaključio sam da nije sve u redu, pa sam odmah pozvao Charlesovu kancelariju: „Nema mjesta panici“, rekao je. „Razgovarat ćemo u New Yorku“. Uporno odbijanje da mi kaže šta nije u redu izazvalo je moje nestrpljenje. „Moraš mi kazati, Charlese. Nisam dijete i imam pravo da znam“. Poslije mnogo okolišenja i zatezanja – nije ozbiljno, hematolog će ti lako odrediti terapiju, ipak je to hronična bolest – rekao mi je da imam hroničnu limfocitnu leukemiju (CLL). Bilo mi je bilo potrebno nedjelju dana da apsorbujem prvobitno dejstvo dijagnoze. Nisam imao simptome i bile su potrebne prefinjene dijagnostičke tehnike da bi se potvrdio prvobitni nalaz. Prošlo je još mjesec dana prije nego što sam shvatio koliko me je potresao taj „Damoklov mač“ nad mojom glavom – tako je to nazvao jedan ljekar – i još šest mjeseci prije nego što sam našao izvanrednog doktora Kantija Raija, koji brine o meni od juna 1992.
Mjesec dana poslije dijagnoze zatekao sam sebe kako pišem pismo majci, koja je tada bila mrtva više od godinu i po dana. Potreba da s njom komuniciram je nekako nadvladala činjeničnu stvarnost njene smrti i ostavila me pomalo dezorijentiranog, čak zbunjenog. U meni se krčkao maglovit narativni poriv, ali sam bio suviše zaokupljen strahovima i nervozom života s CLL-om da bih na njega obraćao pažnju. Tokom tog perioda 1993. razmišljao sam o nekoliko promjena u životu, koji će, shvatio sam bez straha, sad biti teži i kraći. Pomišljao sam na preseljenje u Boston, grad u kom sam živio i uživao kao student, ali ubrzo sam priznao sebi da zapravo tražim mjesto u kom ću umrijeti – Boston je, naime, miran u poređenju s New Yorkom. Odustao sam od te ideje.
Mnogo osvrtanja unazad, pokušaja da se vratim djelićima života i ljudima koji više nisu tu – to je bio i ostao moj odgovor na sve veće teškoće izazvane bolešću. Godine 1992. otišao sam sa ženom i djecom u Palestinu, prvi put poslije 45 godina. U julu 1993. otišao sam sâm u Kairo da bih, usred novinarskog zadatka, obišao stara mjesta. Sve vrijeme sam bio pod nadzorom doktora Raija, bez tretmana, mada me je on povremeno podsjećao da će mi u nekom trenutku biti potrebna hemioterapija. U martu 1994, kad sam započeo liječenje, shvatio sam da sam konačno ušao ako ne u posljednju fazu života, ono svakako u period iz kog više nema povratka na staro – tako je valjda bilo Adamu i Evi poslije izgona iz Raja. U maju te godine započeo sam memoare koje sada pišem.
Te pojedinosti su važne kao način da objasnim samom sebi i svojoj čitateljki da je vreme memoara tijesno skopčano s vremenom, fazama, usponima i padovima, varijacijama moje bolesti. Kako sam bivao sve slabiji i kako se povećavao broj infekcija i neželjenih dejstava, memoari su sve više bili moj način da konstruiram nešto u prozi dok se u fizičkom i emocionalnom životu rvem sa strahovima i bolovima propadanja. Oba zadatka su se razložila u detalje: pisati znači ići od riječi do riječi, trpjeti bolest znači prelaziti infinitezimalnim koracima iz jednog stanja u drugo. S drugim vrstama rada – eseji, predavanja, nastava, novinarstvo – prolazio sam kroz bolest gotovo prinudno ucrtavajući u nju rokove i cikluse početka, sredine i kraja: kroz ove memoare pronijele su me epizode terapije, boravaka u bolnici, fizičkog bola i mentalne strepnje; one su diktirale kako, koliko i gdje ću pisati. Periodi putovanja često su bili produktivni pošto sam sa sobom nosio svoj rukopis (zaista pisan rukom) kud god sam išao i koristio svaku sobu u kojoj sam odsjeo ili kuću prijatelja čije gostoprimstvo sam uživao. Zato sam rijetko žurio da završim neki odjeljak mada sam imao sasvim jasnu ideju o tome šta će se u njemu naći. Začudo, memoari i faze moje bolesti dele sasvim isto vrijeme, mada su iz priče o mom ranom životu tragovi bolesti izbrisani. Taj zapis o životu i tok bolesti su jedno isto, moglo bi se reći; isto, ali namjerno različito.
Što se više razvijala ta veza i što mi je važnija postajala, to je moje pamćenje – potpomognuto samo usredsređenim razmišljanjem o vrlo dalekoj i zapravo neodgonetljivoj prošlosti i čeprkanjem po njoj – izgledalo gostoljubivije i velikodušnije prema mojim često prinudnim skretanjima. Uprkos mučnoj bolesti i ograničenjima koja su mi nametnuta napuštanjem mjestâ moje mladosti, mogu da kažem s pjesnikom: „I nije da u ovoj sjenici, malom zaklonu u hladu lipe, nisam vidio mnogo šta što me je umirilo“. Bilo je trenutaka kad mi je bilo nepodnošljivo da mislim o svojoj prošlosti, pogotovo o Kairu i Jerusalemu, koji mi, iz dvije grupe različitih razloga, više nisu bili dostupni: drugi je bio zamjenjen Izraelom, a prvi je, zbog jedne od onih surovih koincidencija, za mene bio zatvoren iz pravnih razloga. Punih 15 godina, od 1960. do 1975, lišen mogućnosti da otputujem u Egipat, koristio sam rana sjećanja na tamošnji život (prilično isprekidana, ispunjena toplinom i prijatnošću, za razliku od grubog otuđenja koje sam osjećao u svom njujorškom životu) kao sredstvo za uspavljivanje – doduše, sve manje efikasno jer je vrijeme raspršilo auru blaženstva oko mog ranog života i dopustilo da mi se on pojavi kao složeniji i teži period. Da bih ga tačnije prizvao, morao sam biti sasvim pažljiv, budan, da izbjegavam snenu pospanost. Zapravo, mislim da je u celim mojim memoarima riječ o nesanici, o tišini budnosti i o potrebi za svjesnim sjećanjem i artikulacijom kao zamjenama za spavanje. Ne samo za spavanje, već i za dane odmora i opuštanja, sve ono što važi za „dokolicu“ srednje i više klase, a čemu sam prije 10 godina nesvjesno okrenuo leđa. U memoarima, kao jednoj od glavnih reakcija na moju bolest, našao sam novu vrstu izazova: ne samo novu vrstu budnosti, već jedan projekat koji je onoliko udaljen od mog profesionalnog i političkog života koliko je to za mene moguće.
Motivi su mi bili, s jedne strane, pojavljivanje jednog novog Ja koje je dugo bilo pokopano ispod površine društvenih karakteristika, često znalački stečenih i korištenih, ispod onog Ja koje su moji roditelji pokušavali da konstruiraju, onog „Edwarda“ o kom sporadično govorim; a s druge strane, razumjevanje načina na koje je izvanredan broj odlazaka remetio moj život od samih njegovih početaka. Ništa iz kasnijih godina ne karakterizira moj život tako bolno i paradoksalno kao mnoga izmještanja iz zemalja, gradova, boravištâ, jezikâ, sredinâ koja su me održavala u pokretu svih tih godina. Prije 12 godina napisao sam u knjizi Poslije poslednjeg neba da uvijek nosim suviše stvari sa sobom kad putujem i da čak i odlazak do centra grada iziskuje nošenje aktentašne u koju je natrpano previše stvari, nesrazmjerno stvarnom trajanju putovanja. Analizirao sam tu potrebu i zaključio da imam skriveni, ali neiskorenjivi strah da se neću vratiti. U međuvremenu sam otkrio i to da uprkos strahu iznalazim povode za odlaske i namjerno se izlažem strahovanju. I jedno i drugo je apsolutno neophodno ritmu mog života i dramatično se povećalo tokom bolesti. Kažem sebi: ako ne kreneš na taj put, ako ne dokažeš svoju pokretljivost i ne prepustiš se strahu da ćeš se izgubiti, ako sad ne prekineš normalne ritmove domaćeg života, u bliskoj budućnosti to sigurno nećeš moći učiniti. Doživljavam i anksioznu hirovitost putovanja (la mélancolie des paquebots, kao što kaže Flaubert ili, na njemačkom, Bahnhofstimmung) zajedno sa zavišću prema onima koji ostaju i koje ću vidjeti kad se vratim, prema onima na čijim licima neće počivati sjenka izmještanja ili prinudne mobilnosti, prema onima koji su srećni u svojim porodicama, odjeveni u udobno odjelo i kišni mantil, koji su tu gdje ih svi mogu vidjeti. Nešto u vezi s nevidljivošću onog koji je otišao, s osjećanjem da mu nešto nedostaje i da on možda nedostaje, pored intenzivnog, repetitivnog i predvidljivog osjećanja prognanosti koja ga otrže od svega poznatog i utješnog, čini da osjećaš potrebu da odeš poniklu iz neke ranije logike koju si sam stvorio, kao i iz osjećanja ushićenosti. Ali uvijek postoji veliki strah da je odlazak stanje napuštenosti iako si ti onaj koji odlazi.
Tokom nekoliko posljednjih mjeseci svog života majka mi je, žalosno i često, govorila o muci svojih pokušaja da zaspi. Ona je bila u Vashingtonu, ja u New Yorku, i stalno smo razgovarali, a viđali smo se jednom mjesečno. Znao sam da se njen rak širi. Odbila je hemioterapiju: „Ma biddee at’adthab“, „Ne želim to mučenje“, govorila je. Godinama kasnije ja ću proživeti 4 godine neuspješne hemioterapije; ona se, međutim, nikad nije pokolebala, nije pristala uprkos nagovorima svog ljekara. Ali noću nije mogla spavati. Sedativi, pilule za spavanje, napici za smirenje, savjeti prijatelja i rođaka, čitanje, molitve: ništa nije vrijedilo. „Pomozi mi da zaspim, Edwarde“, rekla mi je jednom s tužnim podrhtavanjem u glasu koje mogu da čujem i dok ovo pišem. Ali onda se bolest raširila na mozak i posljednjih 6 nedjelja je sve vrijeme spavala. Sjedenje pored njenog kreveta s mojom sestrom Grace, čekanje da se ona probudi bilo je za mene najmučniji i najparadoksalniji doživljaj s njom.
Sad slutim da je moja nesposobnost da zaspim možda posljednja stvar koju mi je zavještala, protivteža njenoj borbi za san. Za mene je spavanje nešto što treba obaviti što brže. Mogu da odem na spavanje tek vrlo kasno, a ustajem u zoru. Kao ni ona, ne znam tajnu dugog spavanja, mada sam, za razliku od nje, stigao dotle da to više i ne želim. Za mene je spavanje smrt, kao i svako drugo smanjenje svijesti. Tokom posljednjeg tretmana – noćne more koja je trajala 12 nedjelja – najviše su me uznemiravali lijekovi za otklanjanje groznice i napada drhtavice, kao i osjećaj da sam infantiliziran, ona bespomoćnost koju sam, prije mnogo godina, kao dijete, prepustio majci i na drugi način ocu. Ogorčeno sam se borio protiv svih lijekova za smirenje, kao da moj identitet zavisi od tog čina otpora.
Nesanica je moje omiljeno stanje, koje treba željeti bezmalo po svaku cijenu; najviše me obodri rano jutarnje otresanje mutne polusvjesti koju je izazvao prekid tokom noći, ponovno upoznavanje s onim što sam možda prije nekoliko sati bio potpuno izgubio. Ponekad sebe doživljavam kao grupu pokretnih struja, što mi je draže od ideje o čvrstom Ja, identitetu kom mnogi pridaju veliki značaj. Te struje, kao teme nečijeg života, kreću se tokom budnih sati, i u najboljem izdanju ne zahtjevaju nikakvo mirenje, nikakvo usklađivanje. Možda nisu sasvim kako treba, ali su bar uvijek u kretanju, u vremenu, u prostoru, u obliku čudnih kombinacija koje se pomjeraju, ne nužno naprijed, jedna protiv druge, kontrapunktski, a ipak bez centralne teme. Neka vrsta slobode, volio bih da mislim, mada sam daleko od potpune uvjerenosti da je tako. Skepticizam je takođe nešto što posebno želim zadržati. S toliko disonanci u svom životu, naučio sam da više volim da ne budem sasvim u pravu, da ne budem sasvim na mjestu.
(TBT, London Review of Books)
