Piše: Skye C Cleary, thebosniatimes.ba
Zaza Lacoin je zadobila teške opekotine noge kad joj se zapalila haljina dok je kuhala krompir na otvorenom plamenu. Ali, po svemu sudeći, mlada djevojka je bila borac. Poslije godinu dana oporavka, svom snagom se bacila u život. Jahala je bez sedla kroz borove šume Landa. Dobro je svirala klavir i violinu. Kasnije, dok je studirala na Sorboni, upoznala se s Mauriceom Merleau-Pontyjem, koji je postao najugledniji fenomenolog tog vremena, zaljubila se u njega i planirala se udati. Ali Zazini roditelji – militantni katolici i društveni snobovi – sabotirali su vjeridbu. Nedugo poslije toga Zaza je umrla; imala je 21 godinu. Možda je uzrok bio encefalitis ili meningitis. A možda se, iscrpljena i slomljenog srca, prestala boriti za svoj život, kao što je vjerovala Simone de Beauvoir.
Zaza je bila najbolja drugarica Simone de Beauvoir. Upoznale su se kad su imale 9 godina. Sjedile su jedna do druge u školi i tako se zbližile da ih je učiteljica zvala „nerazdvojne“ – upravo tako je Simone de Beauvoir naslovila svoju novelu o prijateljstvu, koja je objavljena poslije njene smrti, 2020. godine (engleski prevodi su objavljeni 2021). Tom prijateljstvu posvećen je veliki dio prvog toma njene autobiografije Memoari lijepo vaspitane djevojke (1958), a ono se pominje i u drugim njenim tekstovima. Posebno je zanimljivo to što je Simone de Beauvoir, po sopstvenom priznanju, cijelu svoju filozofiju prijateljstva zasnovala na prijateljstvu sa Zazom.
Beauvoir nam saopćava 3 važne stvari o autentičnom prijateljstvu: da ono ne mora biti simetrično; da je granica između prijateljstva i ljubavi često nejasna na našu štetu; i da je autentično prijateljstvo osnova svih etičkih odnosa.
Prijateljstvo Simone de Beauvoir i Zaze Lacoin bilo je asimetrično. Zaza je smatrala Simone svojom prijateljicom, ali je bila zaokupljena vanškolskim životom (porodica, obaveze, časovi muzike, mladići) i donekle nemarna prema njoj. Kasnije je priznala da je bila iznenađena kad je shvatila koliko je Simone držala do njihovog prijateljstva.
Mora li neko biti mazohista da bi održavao prijateljstvo s osobom koja ne dijeli ista osjećanja? Ne nužno. Roditelji Simone de Beauvoir često su bili suviše strogi i kritički nastrojeni, i većinu onog što bi njihova ćerka rekla odbacivali su kao besmislice. Zaza je pak za Simone bila kaleidoskop u kome se ogleda mnoštvo mogućnosti; Zaza ju je podsticala da sagleda svoje biće, svoju budućnost i svoju pamet iz novih, uzbudljivih uglova; Zaza ju je oslobodila od načina na koji se njena porodica ponašala prema njoj i omogućila joj da shvati da postoje drukčiji odnosi i da osjeti da je vrijedna takva kakva jeste. Zahvaljujući njihovom prijateljstvu, Beauvoir je pronašla gejzir sreće, snage i samopouzdanja.
Beauvoir je bila svjesna da između njih dvije postoji velika razlika u osjećanjima i percepciji, ali to nije narušavalo njihovo prijateljstvo. „Nisam tražila od Zaze da osjeća prema meni ono što sam je osjećala prema njoj: bilo mi je dovoljno da budem njena najbolja drugarica“, kaže Beauvoir. „Ljubav nije zavist. Nisam mogla zamisliti ništa bolje od toga da budem ja i da volim Zazu“. Ipak, ponekad su razlike boljele. Zaza je čuvala tajne koje su mučile Beauvoir dugo poslije smrti njene prijateljice – a jedna od njih, ne najmanja, bila je zašto se rastala od Merleau-Pontyja.
Beauvoir je kasnije napisala: „Da bi bilo autentično, prijateljstvo prije svega mora biti slobodno“. Naravno, mora postojati neka vrsta uzajamnosti, ali se ona često ispoljava kao neravnoteža. Skloni smo da olahko zamišljamo prijateljstvo kao simetrično iako ono to veći dio vremena nije – i ne mora biti sve dok je zasnovano na intersubjektivnosti.
Intersubjektivnost znači priznati da uvijek postoji rizik antagonizma između ljudi, ali odnosi zasnovani na slobodi su i mogući i uzbudljivi. Intersubjektivnost nas poziva da pronalazimo načine da kanaliziramo neprijateljstvo u simpatiju. Kad shvatimo da je svako od nas subjekt za sebe i objekt za druge – drugim riječima, kad obje strane slobodno uzajamno priznaju da su drugi životi jednako stvarni i važni kao njihov – onda može da procvjeta autentično prijateljstvo. Za Beauvoir se autentično prijateljstvo rađa iz cerebralne bliskosti podignute na visoki nivo.
***
Često se smatra da je prijateljstvo vrijedno, ali nije tako uzbudljivo i glamurozno kao ljubav, niti tako sveto kao odnos između roditelja i djece. Ali osjećanja Simone de Beauvoir prema Zazi Lacoin nisu bila sasvim jednostavna. U Drugom polu (1949) Beauvoir pravi razliku između duhovne i tjelesne želje. Duhovna želja je intelektualna ekstaza koja se pojavljuje kad su prijatelji ranjivi; na primjer, kad djele tajne i dnevnike, pokazuju nježnost i razmjenjuju strasna pisma. Ponekad duhovna i tjelesna želja mogu biti pomješane – što je ideal romantične ljubavi. Ali ponekad, posebno u prijateljstvu među djevojkama duhovnu strast zbunjuje tjelesna želja i ta osjećanja se stapaju u zaljubljenost.
Beauvoir kaže da „kult ženstvenosti“ uči djevojke da sebe i druge žene vide kao objekte želje i da to može poremjetiti ravnotežu u njihovim prijateljstvima. Ponekad jedna strana koristi neku prednost i sadistički eksploatizira drugu prekidajuću na taj način intersubjektivnost i ubijajući autentično prijateljstvo.
Kad je Beauvoir poklonila Zazi za rođendan svilenu tašnicu koju je s velikim trudom napravila od plave, crvene i zlatne svile postavljene na osnovu od slame i obrubljene satenom, Zaza se iznenadila i pocrvenjela. Beauvoir nije tražila od Zaze simetrična osjećanja, ali ni Zaza nije zloupotrebljavala osjećanja svoje prijateljice koja joj je taj poklon otkrio.
Beauvoir je možda – njena majka je u to svakako vjerovala – bila na granici zaljubljenosti u Zazu. U svojim memoarima, ona piše: „Dopustila sam sebi da me ponese onaj talas radosti koji je rastao u meni, žestok i svjež kao vodopad, ogoljen i divan kao granitna litica“. Ali Beauvoir je rekla i to da za nju nema smisla „ona vrsta ljubavi u kojoj se podrazumjeva ljubljenje“.
Beauvoir i Zaza nisu bile fizički bliske. Uzajamno su bile na vi, a s drugim prijateljima su koristile neformalno ti. Ali bile su intelektualno bliske. Vodile su žive razgovore o „temama za odrasle“ kao što su pravda, Napoleon, putovanja, i o klasičnim knjigama kao što su Don Kihote (1605-15) Miguela de Cervantesa i priča o Tristanu i Izoldi. Upoznavale su jedna drugu sa prokazanim knjigama toga doba i dovodile u pitanje svoja saznanja i vjerovanja: da li Bog postoji, da li je brak iz interesa jedna vrsta prostitucije, da li je rađanje djeteta slično pisanju knjige i kako možemo biti sigurni da će nas neko voljeti do kraja života. Ismijavale su nastavnike i žalile se jedna drugoj na roditeljsku tiraniju. Djelile su tajne, nesigurnosti i mehanizme snalaženja. Zaza je povjerila drugarici da je posjekla stopalo sjekirom kako bi izbjegla obaveze, da je ujutru pila bijelo vino – ponekad pomješano s kafom – i da se redovno molila da umre.
Nejasna granica koju svako od nas povlači između duhovne i tjelesne želje navodi nas da preispitujemo svoje razumjevanje prijateljstva. Gdje prestaje prijateljstvo i počinje senzualnost? Možemo li se nekoj osobi strasno diviti a da ne poželimo tjelesni odnos s njom? Mada nas naša osjećanja mogu zbuniti, odgovor je izvjesno potvrdan. Možemo voljeti nečiji duh bez potrebe da odnos s tom osobom podredimo tjelesnoj želji. Ograničavamo sopstvene mogućnosti i osiromašujemo sami sebe ako prihvatimo krute definicije prijateljstva.
Dok nas tjelesna želja ukorjenjuje u imanenciji i prikiva za našu životinjsku prirodu, duhovna želja može prevazići činjenice tjelesnosti. Ako je i osjećala tjelesnu želju, Beauvoir nije postala njen rob i nije pokušavala navesti Zazu da je zavoli na isti način. Reklo bi se da je Beauvoir prevazišla senzualnost, poštovala Zazino viđenje njihovog odnosa i postavila slobodu kao svoj prioritet. Tako su dvije djevojke stvorile prostor koji se napajao intelektualnom strašću i u kome je mogla cvjetati intersubjektivnost.
***
Jean Paul-Sartre, životni partner Simone de Beauvoir, pročitao je nacrt njenog romana Nerazdvojne i nije bio oduševljen. Činilo mu se da je ta priča suviše tužna. Ili je možda bio ljubomoran. Intersubjektivna poruka romana izvjesno se nije slagala sa Sartreovom ranom filozofijom. Sartre je, naime, smatrao da nikada ne možemo u potpunosti vjerovati drugoj osobi, što znači da ne postoji osnov na kome se možemo istinski povezati s drugima i razumjeti ih.
Beauvoir je, međutim, mislila da je drugost suštinska za priznanje sopstvene, ali i egzistencije drugih ljudi, koji su odvojeni od mene ali su u istom položaju: ljudska bića bačena na Zemlju, koja pokušavaju da se snađu u životu baš kao i ja. Mi smo jedni drugima kontekst egzistencije. Za Beauvoir su naše singularnosti „metafizička činjenica“, ali „tragedija nesretne svijesti počinje kad svijest poželi da samu sebe postavi kao suverenog subjekta“.
Beauvoir je mislila da je prijateljstvo način da se prevlada tragedija radikalne ljudske razdvojenosti. Prijateljstvo je ključ konkretne potvrde naše slobode i izgradnje etičkih veza sa drugima. U svojim memoarima Beauvoir je pripisala taj optimistički stav prijateljstvu sa Zazom. Kada odustanemo od pokušaja da dominiramo drugima i kada se odreknemo ideje o sopstvenoj nadmoći, otvara se mogućnost da prevladamo antagonizam i zaputimo se ka „autentično moralnom stavu“. Beauvoir je, očigledno, u to ubjedila i Sartrea. U posthumno objavljenoj svesci, Sartre je pisao o vrlini velikodušnosti i definirao „istinske prijatelje“ kao „saborce koji zajedno, na sopstveni način, grade kontekst intersubjektivnosti“.
Tokom 12 godina dugog prijateljstva Beauvoir i Zaza su to izgradile. Zaza je napisala da joj je Beauvoir pomogla da se na fakultetu ne osjeća izgubljenom i usamljenom. Kada se njena veza s Merleau-Pontyjem prekinula, Zaza je napisala: „Nikad te nisam voljela kao sada, draga Simone, i uvijek sam s tobom, svom dušom“. U samrtnom delirijumu, Zaza je izvikivala šta najviše voli u životu: „moju violinu [Merleau-Ponty], Simone, šampanjac“.
Građenje autentičnog prijateljstva nije lahko. To je beskrajan proces u koma ni simetrija ni uspjeh nisu zagarantirani. Ranjivost nas uvijek dovodi u opasnost. Mogućnost asimetrije izaziva osjećanje strepnje. Ali moramo pokušavati. Strepnja je cijena neizmerne radosti povezivanja sa drugom osobom u sferi autentičnog prijateljstva. A pošto je za Beauvoir prijateljski stav prema drugima osnova moralnih odnosa, ta strepnja je i cijena potvrđivanja sopstvene egzistencije, kao i našeg ljudskog bogatstva i napredovanja.
(TBT, Aeon)