Piše: Nedžad Latić, thebosniatimes.ba
Na jučerašnji dan je (3. decembra 1906.) osnovana prva politička stranka Bosanski Muslimana – Muslimanska narodna organizacija (MNO). Osnovao ju je Al-beg Fidrus, zemljoposjednik iz Livna. Sa ovom strankom su Bosanski Muslimani prvi put kušali parlamentarni politički život koji je bio kratkog vijeka. Tvrdi se da ja nastala kao eho pokreta za vjersku i kulturnu autonomiju kojeg je inicrao i vodio mostarski muftija Ali Fehmi Džabić. Razne su interpretacije ciljeva ovog pokreta, kao i MNO, ali u biti se radilo o (samo)odbrani Bosanskih Muslimana od evropskog kršćanskog prozelitizma. Jer povod organizairanja Džabićevog pokreta, kao Firdusove stranke bio je slučaj pokrštavanje djevojke Fate Omanović. Zato se može reči da su Džabić i Firdus rodonačelnici bošnjačke nacionalne političke ideje. U svojim knjigama sam tu ideju prikazivao kao ponornicu koja je jedno stoljeće izvirala i ponirala kroz povijest preživljavjući razne režime, od austorugarske monarhije, potom kraljevine Jugoslavije, do komunističke Jugoslavije. Tu ideju preuzeli su Mehmed Spaho, na kojoj je organizirao Jugoslavensku muslimansku organizaciju (JMO), potom Alija Izetbegović koji je organzirao Stranku demokratske akcije (SDA).
OD KRŠĆANSKOG PROZELITIZMA DO GENOCIDA
Nije moguće kompariti same profile, strukturu i programske ciljeve ovih stranaka, kao ni njihove lidere zbog toga što su djelovali u dijamteralno različitim historijskim okolnosti, odnosno režimima. Ali u biti zajednička im je borba za biološki opstanak Bosanskih Muslimana, odnosno borba za indentitet i vjerska i nacionalan prava. Sam Alija Izetbegović se volio uspoređivati sa Mehmedom Spahom, dajući sebi prednost u odnosu na njega jer nije dozvolio da „Bosna šutke padne“. Potom Izetbegovićeva SDA je najduže vladala, a sam Izetbegović je umro prirodnom smrću, za razliku od Spahe kojeg su, kako se sumnja, ubili agenti srpske tajne službe.
Sudeći prema historijskom parlamentarnom iskustvo Bosna i Heregovina se nije bitno promjenila. Naime, Firdusova MNO je za političke protivnike imala hrvataku i srpsku nacionalnu stranku te radničku partiju. Tako da nije binarno usporediti sadašnji odnos političkih snaga sa tim vremenom prvog, da kažem prapolitičkog pliralizma u Bosni i Hercegovini. Skoro da se može reči kako se nije desila nikakva evolucija ili tranzicija ka demokratskim evropskim trendovima i procesima od tada do danas. To naprosto znači da se još Bosanci nisu politički emancipirali za euro-atlanske integracije, kako se politički definiraju strateški ciljevi postkomunističkih stranaka nezavisne države Bosne i Hercegovine.
Pošto je ovdje riječ o nacionalnoj političkoj ideji Bosanskih Muslimana treba se osvrnuti na sadašnje stranače politike i njihov odnos prema toj ideji. Jasno je da je SDA bila preuzela sve prerogative nacionalne bošnjačke političke ideje i sa time je bili ostvarila najvećiu politički uspjeh u rušenju komunizma kao autokratskog režima. Pobjeda SDA nad Socijaldemsoktraskom partijom (SDP) na prvim višestranačkim izborima bio je zaista veliki povijesni događaj, ne samo za Bosnu i Hercegovinu već i za Evropu. Samo su rijetki historičari u taj događaj uvrstili među 100 političkih događaja koji su obilježili prošlo stoljeće. U Evropi su to vidjeli kao buđenje osmanlijskog duha kod Bosanskih Muslimana pa su stoga reagirali komformistički u vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu. Faktički su omogućili Srbima,uz asistenciju Hrvata, da počine genocid nad Bosanskim Muslimanima. Ovo je bio danak ostatka inkvizitorske mržnje prema islamu kojed se Evropa nije oslobodila ni dan danas. Jendostavno Alija Izetbegović nije uspio ubjediti evropske lidere da je „proevropski“ musliman sekularnih političkih opredjeljenja, iako se svim silama trudio. Zapravo se i nije morao truditi, on je zaista takav i bio. Ali zbog njegovih islamističkih vizija koje je iznio u svom djelu „Islamska dekleracija“, na osnovu čega su mu neokomunističke poražene elite, kako srpske i hrvatske, još više sarajevsko-bošnjačke imputirale islamski fundamentalizam i ekstremizam, evroske intelektualne elite, kako desnice tako i ljevice, sumnjale su u njegova politička opredjeljenja.
DVIJE KOBNE GREŠKE ALIJE IZETBEGOVIĆA
Alija Izetbegović kao državnik i kao nacionalni vođa pravio je mnogo grešaka i donio mnoge štetne političke odluke, a dvije se mogu uzeti kao neoprostive kad je u pitanju nacionalna bošnjačka političaka ideja koja ga je lansirala kao lidera. Jedna takva nepoprstiva odluka je odsutajanja od ubjeđivanja evropskih lidera da promjene svoju islamofobičnu politiku prema Bosanskim Muslimanima, te se stoga uputio u islamski svijet, konkretno u Saudijsku Arabiju, i zatražio podršku od tadašnjeg kralja Fahda bin Abdulaziza Al Sauda. Tek njegovom podrškom Amerikanci se odlučuju vojno intervenirati u Bosni i Hercegovini mimo volje većine evropskih lidera. Ovo je bila svojevrsna Izetbegovićeva osveta Evropljanima, posebno Fracuzima i Englezima, koji su u to vrijeme činili osovinu EU. Međutim, ovaj Izetbegovićev potez se može smatrati i svojevrsnom izdajom, jer je „prodao vjeru za večeru“ na način da je širom otvorio vrata selefističkom utjecaju na Bosanske Muslimane. Navodno je kralj Fahd bio obećao da će reformirati svoj obrazovni sistem kako bi suzbio ekstremizam koji je metastazirao u takvoj mjeri da je pogodovao nastanku terorističkih islamističkih organizacija poput Al Qaide i ISIL-a. Nažalost nijedan od njih nije doživio taj momenat i vejrsko-obrazovni sistem u Saudijskoj Arabiji nije reformiran.
Druga velika greška Alije Izetbegovića jeste da nije uvjetovao svoga sina Bakira da ne smije preuzeti njegovu stranku, jer time uvodi dinastički princip vladanja koji je u suprotnosti sa demokratakim pricipimana kojima je osnovana stranka. I ne samo to, Izetbegović je morao znati nezajažljivu narav snahe Sebije koja je imala presudan utjecaj na Bakira da se usudi politički angažirati. Nije ovdje problem samo i karakternim profilima Sebije i Bakira, već njihovog inteletualnog habitusa koji nije mogao korespondirati sa nacionalanom bošnjačkom političkom idejom. Osim što su neuki, kako sa ideološkog tako i političkog aspekta, oni su vjerski konvertiti.
Tako da su ovedvije greške Alije Izetbegovića porodile vjerski ekstremizam i koruptivni nepotizam, koje su kao dvije „zmije otvrovnice“ zadavile tu zdravu nacionalni političku ideju. Samim tim su i dovele do poraza samog Bakira Izetbegovića, odnosno njegove stranke koja nakon 30 godina vladanja odlazi u opoziciju. I nema ništa na vidiku što bi ukazivalo na to da je neko u SDA-u svjestan „smrti“ ideje, kao što se ne prepoznaje osoba unutar bošnjačkog korpusa koja bi mogla artikulirati tu ideju na način kako ju je artikulirao sam Alija Izetbegović.
Ako pak sad imamo situaciju u kojoj osam opozicionih stranka tvore vlast, te Denisa Bećirovića kao lijevog sekularistu, koji će u svojstvu bošnjačkog člana Predsjedništva predstavljati Bosanske Muslimane na svjetskoj sceni, a ne nekoga ko je nosilac ili poklonik bošnjačke nacionalne političke ideje, opravdano je pitanje hoće li Bosanski Muslimani pravilno biti iskomunicirani i shvaćeni od strane ostalih evropskih političkih opcija i ideja koje egzistiraju unutar kršćanskih evropskih naroda. Pošto „Osmorka“ uživa podršku od strane zapadnog dijela međunarodne zajednIce, znači li to da su Bosanski Muslimani morali platiti politički danak na način da su morali izabrati „bezbojnog“ ljevičara koji je dovoljno sekuraliziran, to jeste deislamiziran, da bi ih on mogao uvesti u Evropsku uniju?! Samo politički slijepci iz simbolike EU, od zastave sa 12 zvijezdica koja simbolizira dijademu Marije, majke Isusove, ne mogu iščitati duhovne i kulturne vrijednosti Evrospke unije. Nema toga nacionalno svjesnog Bosanskog Muslimana kome neće na um pasti Fata Omanović pri pomisli na značenje oficijelnih simbola EU. Toga je itekako bio svjestan Alija Izetbegović, i s tog aspketa on nije izdao nacionalnu bošnjačku političku ideju. Iskreno vjerujem da Izetbegović nije izdao ni državu, već da su njega izdali, prevarili i nasmarili svjetski moćnici. On je prevaren u Daytonu od strane Richarda Holbrookea, koji je bio ospjednut amabicijom da će zbog potpisivanjem mirovnog sporazuma dobiti Nobelovu nagradu za mir, pa je (iz)vršio pritisak na Izetbegovića da prizna ime Republike Srpske, a da će za uzvrat sve zemlje potpisnice Pariško-Deytonskog sporazuma (Amerika, Francuska, Engleska Njemačkai Rusija, odnosno Hrvatska i Srbija kao supotpisnice) raditi na tome i primiti Bosnu i Hercegovinu u euroatslnske integracije, to jeste u EU i NATO! Dakle to je njihova obaveza i stoga ne mogu uvjetovati Bosanske Muslimane ničim, posebno ne odricanjem ili reduciranjem nacionalnog i vjerskog indentiteta.
Sa tim iskustvom prevarenog Alije Izetbegovića svaki bošnjački politički subjekt treba nastupati prema svima,posebno prema zapadnim akterima međunarodne zajednicekoji su dužni ispoštovati obećanja data Bosanskim Muslimanima u Daytonu!
(TBT)