Piše: Gideon Lev, thebosniatimes.ba
Kamera je polahko prelazila preko nogometnih igrača. Gledali smo ih jednog za drugim, dok je krupni plan pokazivao isti odlučan izraz lica. Nijedan mišić se nije pokrenuo, usne su im bile stisnute. Deset mladića u crvenim dresovima i jedan u plavom stajali su rame uz rame u velikom trenutku.
Teško je znati šta se odvijalo u njihovim glavama. Još je teže znati kako je do toga došlo: kada su se dogovorili, da li su se svi odmah složili, ko je inicirao, ko ih je pokušao odvratiti i da li je neko prvo odbio? Intonirana je himna njihove zemlje, Islamske Republike Iran, a njihove usne su ostale nepomične. U Dohi se dogodio odlučujući trenutak i njihovo ćutanje je nadglasalo buku na stadionu. Svi su ćutali kao jedan i to ćutanje je odjeknulo cijelom planetom.
Ne znamo šta će biti sa ovim nogometašima kada se vrate, ako se vrate, u svoju zemlju. Vjerovatno više nikada neće igrati za Iran. Rizik koji su preuzeli je ogroman i zato su dobili veliko uvažavanje cijelog sveta. Čak smo i mi u Izraelu bili zadivljeni. Ovdje znamo cijeniti hrabrost, ali samo kada se radi o protivnicima režima u drugim zemljama. Ono što se dogodilo u Dohi nikada se neće desiti sa reprezentacijom Izraela i to ne zato što se vjerovatno nećemo plasirati na Mundijal.
Arapski igrači u našoj reprezentaciji, naizgled zbog riječi u tekstu koje im smetaju, ne pjevaju našu himnu. Ali razlog je mnogo dublji: i oni su protivnici režima koji promovira jevrejsku nadmoć dok pjeva kako „jevrejska duša čezne“ u zemlji u kojoj žive dva naroda. Rizik koji oni preuzimaju na sebe time što ne pjevaju himnu nije veliki. Niko ih neće izbaciti iz tima, a o hapšenju nema ni govora. Pritom, ne treba preuveličavati razlike između režima u Iranu i ovog u Izraelu. Kod nas se u zadnjem dvorištu odvija totalitarna diktatura poput iranske dok se u prednjem, u kojem žive i arapski igrači nogometne reprezentacije, odvija takozvani slobodan život.
Kada Bibras Nacho ne pjeva himnu „HaTikva“ nikom od njegovih jevrejskih saigrača neće pasti na pamet da pokaže solidarnost i pridruži se njegovoj borbi. Kada je Munas Dabur tokom vojne operacije u Gazi „Čuvari zidina“ citirao iz Kurana: „Nemojte misliti da Alah zatvara oči pred počiniocima nedjela“, za kaznu je udaljen iz reprezentacije. Niko nije stao u njegovu odbranu. Još uvijek se nije rodio jevrejski nogometaš koji bi se identificirao sa potlačenom manjinom. Jevrejski igrači u reprezentaciji, kao i većina osoblja i navijača, takmiče se u tome ko će pokazati više rodoljublja protiv protivnika našeg režima.
U Iranu su disidenti junaci, kod nas izdajice. Kod nas svi, od Ajela Berkovica do Erana Zahavija, smatraju da kapiten reprezentacije ne može biti neko ko ne pjeva himnu. Da imamo samo malo bolje jevrejske igrače imali bismo tim čiji svi članovi horski pjevaju himnu i cijelu reprezentaciju bi činili samo Jevreji, kako i dolikuje jevrejskoj državi.
Oni koji su zasuzili na nastup iranske reprezentacije u Dohi treba da izraze poštovanje i prema Nachou i Daburu. Oni koji se dive iranskim igračima trebaju biti iskreni prema sebi i priznati da u jevrejskom Izraelu nema tako hrabrog protesta i da nema solidarnosti sa potlačenima. Ajatolasi ne postoje samo u Iranu, a brutalan režim koji tlači, lišava prava i ubija nenaoružane i nevine demonstrante ne postoji samo na ulicama Teherana. Ne moramo imati ajatolahe da bismo se pobunili – i život u vojnoj diktaturi je dovoljan razlog za protest.
U Dohi smo vidjeli šta znači hrabrost. Ali u Izraelu nemamo samo problem nedostatka hrabrosti, već je u pitanju nešto mnogo gore. Većina igrača reprezentacije, kao i većina Izraelaca, uopće ne shvata zašto bi se bunila. Život je sjajan i Izrael je jedina demokratija u regionu. Zar ovdje neko ubija protestante? Jeste li poludjeli? Arapi treba da su zahvalni zato što im se dopušta da igraju za nas. Neka Iranci protestiraju, a mi ćemo ih bodriti iz publike.
(TBT, Haaretz)
