Piše: Yanis Varoufakis, tehbosniatimes.ba
Teško podnosim nasumično nasilje, ali ponekad mi nasumična pohvala pada još teže. Atinski taksista, simpatizer nacista, nedavno mi je rekao: „Glasam za Zlatnu zoru, ali vama se divim“. Bolje bi mi bilo da me je udario u stomak. Istu mučninu sam osjetio prije neki dan dok sam čitao prijedloge mađarskog premijera Viktora Orbána za postizanje mira u Ukrajini – slične onima koje predlažem od početka Putinove invazije. Osjećao sam se bijedno, kao da me je Orbán osobno pohvalio.
Godinama trpim veliku nelagodu kada se ljudi čije se analize djelimično poklapaju sa mojima ispostave kao fašistički antisemiti, nereformirani staljinisti, maloumni libertarijanci ili Trumpovi obožavaoci. Dobre analize bankarskih prevara tu prerastaju u podle napade na Jevreje, kritika zlatnog doba ranog finansijaliziranog kapitalizma u slavopojke Sjedinjenim Državama, a forenzička analiza sklonosti centralnih banaka da se kockaju s našim novcem završava se ludačkim prijedlozima o uvođenju neke kripto valute, u skladu sa opasnom libertarijanskom idejom o apolitičnom novcu. Tu se sasvim razumne kritike liberalnog imperijalizma i prezira liberalnog establišmenta prema radnicima pretvaraju u prijedloge o podizanju zidova na granicama, lov na obojene ljude ili upadanje u Kongres.
Svetu dužnost razotkrivanja prelaza humanizma u mizantropiju sjajno je ispunio Sergei Eisenstein u filmu „Krstarica Potemkin“ iz 1925. Za vrijeme žestokih demonstracija protiv brutalnosti carske vojske, Eisenstein prikazuje agitatora koji pokušava okrenuti gnjev demonstranata protiv Jevreja – ali ga oni složno nadglasaju i ućutkaju. Kada bi to u životu bilo tako lahko!
Godine 2011. uvjerio sam se u to. Za vrijeme veličanstvenih demonstracija u Atini, kada su se desetine hiljada grčkih građana okupljale na Sintagmi tokom 72 večeri da bi protestirale protiv siromašenja Grčke nametnutog od strane zloglasne Trojke (Evropska komisija, Evropska centralna banka i Međunarodni monetarni fond), među nama su se šunjali fašisti. Poput provokatora u Eisensteinovom filmu, oni su huškali gomilu pozivanjem na vješanje članova parlamenta i prikazivanjem Angele Merkel u nacističkoj uniformi.
Mada se ljevica distancirala od fašista okupljanjem na donjem dijelu Sintagme, žao mi je što se nikada nismo pozabavili fašistima odlučno, kao demonstranti u Eisensteinovom filmu. Još gore, uzastopni porazi koje lijeva internacionala trpi decenijama učinili su da mnogi ljevičari prigrle odvratnu logiku da je neprijatelj moga neprijatelja moj prijatelj.
Godine 1981. učestvovao sam na malim londonskim demonstracijama protiv Saddama Husseina, tadašnjeg miljenika zapada, čiji je režim izvršio invaziju Irana. Nakon kratkog pritvora dočekala me je kritika mojih prijatelja sa ljevice. Rekli su mi da sam naivan jer ne uviđam da je podrška Iraku, koji se jedini u regionu suprotstavlja Izraelu, sastavni dio naše podrške Palestincima. Dvadeset dvije godine kasnije, poslije protesta protiv invazije Iraka od strane Sjedinjenih Država, druga grupa ljevičara me je kritizirala zato što se protivim invaziji. Za njih nije bilo moguće istovremeno osuditi i krvoločnog Saddama i katastrofalnu invaziju.
Raspad Jugoslavije doveo me je u sličan procjep. Godine 1999. tokom rata na Kosovu ljevica se podijelila na dva tabora, meni podjednako odbojna. Neki su upali u zamku podrške režimu Slobodana Miloševića kao posljednjoj brani pred američkim imperijalizmom i njemačkim ekonomskim ekspanzionizmom na Balkanu. Drugi su NATO bombardiranje SRJ shvatali kao liberalnu intervenciju, neophodnu za uvođenje demokratije na Balkan. Bili su to usamljenički dani za one koji su se sa istim žarom suprotstavljali Miloševićevom fašizmu i nelegalnom NATO bombardiranju srpskih civila.
Meni najteži takav trenutak nastupio je 2001, za vrijeme sastanka fakultetskog odbora na Atinskom univerzitetu, kada se na dnevnom redu našao prijedlog da se Vladimiru Putinu dodjeli počasni doktorat, u zamjenu za sličnu čast koju bi Moskovski državni univerzitet dodijelio našem predsjedniku. Jedini sam glasao protiv, uz argument da Putin na svojim rukama ima krv 200.000 Čečena. Učene kolege sa ljevice kasnije su me prekorevale zbog toga što ne shvatam da je podrška autokratskom pseudo-caru u Rusiji mala cijena za zaustavljanje širenja američke moći u istočnoj Evropi. Danas me moji istočnoevropski drugovi nazivaju Putinovim korisnim idiotom zato što ne vjerujem da će beskrajni rat dovesti do demokratizacije Rusije.
Godinama očajavam zbog ovih slijepih mrlja međunarodne ljevice koja zbog toga gubi dragocjeno vrijeme. Tako je bilo dosad. Ali nova iranska revolucija pruža nam novu šansu. Žene, studenti i radnici koji se bune širom Irana su nesalomivi: ne nasjedaju na fašizam koji stoji iza pokušaja režima da se predstavi kao antiimperijalistički, ne izručuju svoju zemlju hegemoniji Sjedinjenih Država, ni svoju ekonomiju finansijaliziranom kapitalu. Oni na težak način uče kako da odbiju pogrešne binarne suprotnosti (neoliberalizam-etatizam, imperijalizam-autokratija, patrijarhat-konzumerizam). Nadam se i vjerujem da će tome naučiti i nas. Još jedan razlog da podržimo njihovu borbu.
TBT, Project Syndicate)