Recep Tayip Erdogan nije ni uzrok, ni kreator reislamizacije Turske a ni imperijalnih ambicija Ankare. Turski predsjednik je bio samo dovoljno vješt, lukav i beskrupulozan da iskoristi priliku koja mu se ukazala i „zajaše” panislamizam kao sredstvo za učvršćivanje vlasti i širenje utjecaja Turske.
S druge strane, u korist Erdogana je išao sticaj okolnosti koji je Tursku, u poslednjih 20 godina, učinio nezaobilaznim saveznikom SAD na Euroazijskom kontinentu. Ankara je neophodna Washingtonu protiv sva tri rivala: Rusije, Kine i Irana. Američki strateški ciljevi u suzbijanju širenja utjecaja Rusije u Srednjoj Aziji, na Bliskom istoku, u Africi i na Balkanu, usporavanju kineske ekspanzije u Aziji i Africi i sprječavanju izrastanja Irana u regionalnog lidera, daju toliko veliki značaj Turskoj da nema te stvari koju na kratak ili srednji rok Amerikanci neće oprostiti ili dozvoliti Ankari. U to su se uvjerili i Grci koji su potražili zaštitu od Amerikanaca od sve učestalijih verbalnih prijetnji Erdogana na račun teritorijalnog integriteta i suvereniteta Grčke.
Lukavstvo Erdogana se sastoji u tome što jednom nogom čvrsto stoji u Alijansi i uz Washington a drugom „šara” kada i koliko zatreba. I pored rivalstva koje je često na ivici sukoba, održava dobre a često i prisne odnose ne samo sa Vladimirom Putinom i Xi Jinpingom već i sa drugim liderima konkurentskih zemalja. Zbog svoje diplomatske akrobatike i geopolitičke beskrupuloznosti, Erdogan je zaradio i nadimak „hodača po žici”.
Turgut Ozal, premijer tokom osamdesetih godina prošlog stoljeća i zatim predsjednik Turske, pripremio je pozornicu za Erdogana. Ozal je bio prvi turski vođa koji je doveo u pitanje laičke stubove Turske Kemala Ataturka lansirajući narativ o potrebi „povratka normalnosti”, a to je u njegovim očima značilo: reislamizaciju Turske i panislamizam kao sredstvo za sređivanje unutrašnjeg pitanja Kurda i povratak imperijalne dimenzije Ankare. Turci nisu omiljeni ni među arapskim ni među iranskim narodima, tako da je religija a ne nacionalizam i hegemonija ključ za jačanje turskog uticaja i obnovu sfere interesa od Sinkjanga do Magreba i Bihaća.
Dakle, jedini instrument za povratak uticaja na teritorijama nekadašnje Osmanlijske imperije bio je islam, a da bi on bio kredibilan, neophodno je bilo reislamizirati Tursku. Ozal je bio harizmatičniji vođa i iskreniji islamista od Erdogana, ali se na njegovom tragičnom primjeru pokazalo da nije dovoljna dalekovidost ili sposobnost jednog lidera da promjeni kurs države ako pozornica i međunarodne okolnosti nisu spremne ili naklonjene.
Turski predsjednik Recep Tayip Erdogan je najbolji dokaz da je Napoleon Bonaparta bio u pravu kada je govorio da je bolje imati sretne nego sposobne generale. Svaki put kada Erdoganove pogrešne odluke, pogotovo u ekonomskoj sferi, bace na koljena Tursku i njene građane, na međunarodnom planu se dogode takvi tektonski poremećaji da omoguće Erdoganu ne samo da izađe iz ćorsokaka nego i da postane još jači.
Drugi veliki kvalitet Erdogana, rekao bih fundamentalan, jeste obuzdavanje sujete kada su u pitanju međunarodne relacije i odnosi sa drugim regionalnim i planetarnim liderima. Erdogan zna da zada bolne udarce svojim kolegama, ali i da ih stoički primi i pređe preko njih. O tome svjedoči odnos Erdogana sa ruskim predsednikom Vladimirom Putinom, ali i sa evropskim liderima, od bivše kancelarke Angele Merkel do italijanskog premijera Marija Dragija. Od egipatskog lidera, generala Fateha El Sisija, preko saudijskog prestolonaslednika Muhameda ibn Salmana, do čelnika Izraela.
Nema tog značajnijeg državnika s kojim Erdogan nije direktno ili indirektno razmenjivao otrovne strelice a zatim bi sjedio za istim stolom i dogovarao se o novim poslovima i strategijama, svaki put kada bi to bilo u njegovom interesu koji on, naravno, predstavlja kao turski. Turski reis je toliko fleksibilan u vođenju spoljne politike da nema važnijih pregovora ili kriza na Euroazijskom kontinentu u kojim on nije mirođija: od Sinkjanga u Kini do Bosne i Hercegovine na Balkanu ili Libije i Tunisa u severnoj Africi. Ili oko Ukrajine gdje želi da iskoristi privilegirane personalne veze sa Putinom i Volodimirom Zelenskim kako bi se izdigao u planetarnog lidera, ali i da osigurao što veće profite za Tursku.
Erdoganovo balansiranje između Rusije i Ukrajine, SAD i Rusije, Kine i SAD, Rusije i Kine, Izraela i Irana, pa ako hoćete i između Srba i Bošnjaka ili Srba i Albanaca, spada u dostignuća na kojima bi mu pozavidio i Sarl Moris de Taleran, čovek za sve politike, vladare, kraljeve i revolucije i kontrarevolucije.
Erdoganovi odnosi sa Washingtonom, Moskvom i Pekingom, daju za pravo šefu turske diplomatije Mevlutu Cavusogluu kada govori o svojoj zemlji kao planetarnom faktoru u rangu sa najvećim silama. Potrebna je vještina i puno sreće, koja ne napušta, barem zasada, Erdogana, da sa Rusijom vodi posredne, više ili manje otvorene ratove, u Srednjoj Aziji, na Bliskom istoku, u Ukrajini, na Zapadnom Balkanu, i da ostane u kordijalnim, čak prijateljskim odnosima i da jača biznis i trgovinsku razmjenu.
Rusija i Turska su na suprotnim stranama u zaleđenim ili vrelim konfliktima u Libiji, na Zapadnom Balkanu, u Siriji, Ukrajini, Azerbejdžanu, u cijelom pojasu Srednje Azije naseljenom turkijskim narodima. Sve to Erdoganu nije smetalo da kupi od Putina raketni sistem S-400, da izgradi gasovod i počne izgradnju nuklearnih centrala u ruskom aranžmanu.
Istina, Putina i Erdogana vezuje dubinski animozitet prema liberalnoj Evropi, demokratiji, pravnoj državi, poštovanju ljudskih i manjinskih prava. I jedan i drugi su uvjereni da je prošlo vrijeme Zapada i da je njegova civilizacija nepovratno na silaznoj putanji.
Na sličnim postulatima se zasniva i odnos sa Kinom. Turska je i za Kinu, kao i za Rusiju, privilegiran partner na vratima Evrope. Tursko dizanje glasa oko Sinkjanga i niski udarci koje Ankara i Peking razmjenjuju u Srednjoj Aziji i Africi i ne idu nikada toliko daleko da bi ugrozili strateški cilj Erdogana i Xija da stave tačku na dominaciju Zapada i njegovih vrijednosti na planeti.
Odnosi sa Iranom su najkompliciraniji za Ankaru, ali predstavljaju i klasičnu „koru od banane” na koju bi mogla da se oklizne čitava Erdoganova strategija. Prioritet Amerike na Bliskom i Srednjem istoku je da ne dozvoli da izroni jedna regionalna sila u stanju da dominira tim dijelom planete. U očima Washingtona je Iran taj koji mora biti držan na oku dok je Turska u zavjetrini. Erdogan bi mogao postati žrtva svog uspjeha, odnosno ako Turska postane to što želi, neizbježno će od američkog privilegiranog saveznika postati rival koga treba pod hitno redimenzionirati.
U cijeloj konstelaciji neophodna je cinična pragmatičnost za članstvo u NATO-u i kršenje svih postulata na kojima počiva Sjevernoatlantska alijansa, kako na unutrašnjem, tako i na spoljnjem planu, ali istrajnost da se ne dovede u pitanje nijednog momenta, barem iz Ankare, pripadnost Alijansi.
Turska je ušla u NATO 1952. godine opredjeljujući se za Amerikance jer je bila istraumirana serijom ratnih poraza od Rusije tokom dva i po stoljeća u kojima su ih Rusi bukvalno izbacili sa Balkana, dobrog djela Crnog mora, Kavkaza i Srednje Azije. Ulaznica za Sjevernoatlantsku alijansu je bila slanje trupa u Koreju, rame uz rame sa američkim vojnicima u odbrani demokratije i borbi protiv komunizma.
Turbulentni odnosi SAD i Turske nisu počeli sa Erdoganom. Nepoverenje između Ankare i Washingtona je započelo 1964. godine kada je tadašnji turski premijer Mustafa Ismet Ineni tražio od američkog predsjednika Lyndona Johnsona da mu pomogne u zaštiti turske manjine na Kipru. Iz Bijele kuće su odgovorili Ineniju da nemaju namjeru pomagati Turcima na Kipru, a da mu ne padne na pamet da nešto uradi bez prethodne konsultacije sa Washingtonom i NATO-om.
Ineni je doživio odgovor Johnsona kao veliko poniženje i tada je izgovorio rečenicu koja je lajtmotiv Erdogana: „Bit će napravljen novi svetski poredak i u njemu će Turska imati mjesto koje joj pripada.”
To je bio momenat u kome je Turska krenula putem na kojem se nalazi i danas. Ineni je pokrenuo strategiju naoružavanja Turske i oslanjanja na vlastite izvore i stvaranje lanca proizvodnje vojnog i ratnog materijala i naoružanja. Danas, gotovo 60 godina poslije Inenijevog proročanstva, Turska proizvodi dvije trećine svog naoružanja, ratnog materijala i tehnike. „Unuci” Inenijeve strateške odluke su i čuveni dronovi „bajraktar” ili skraćeno „TB2″ koje, poslije uspješnih proba u Libiji, na Nagorno Karabahu i u Ukrajini, svi žele.
Deset godina poslije Johnsonovog upozorenja-prijetnje, Turci su uradili upravo ono što im je bilo zabranjeno, izvršili su invaziju na Kipar, okupirali trećinu zemlje, protjerali na stotine hiljade Kiprana Grka i priznali nezavisnost Sjevernog Kipra. Između onoga što je uradila Turska na Kipru i Rusija u Ukrajini suštinski nema velikih razlika, osim dimenzije i proporcije značaja za odnos između velikih sila.
Te 1974. godine kada su Turci okupirali trećinu Kipra i izvršili prvo temeljno etničko čišćenje u Evropi poslije Drugog svjetskog rata, Amerikanci su odgovorili embargom na izvoz oružja Turskoj, potez koji će svaki put povlačiti kada Ankara beskrupulozno krši međunarodno pravo i ljudska prava, uključujući i posljednju zabranu prodaje aviona F16 i izbacivanje iz programa za F35.
Jedan od primarnih ciljeva, ako ne i najvažniji u Erdoganovoj agendi, jeste totalna kontrola istočnog Mediterana i stavljanje hipoteke na sve što se eventualno nalazi ispod morskog dna (gas ili nafta). Samovoljno proglašavanje ekskluzivne ekonomske zone uz flagrantno kršenje međunarodnog prava i ekskluzivnih ekonomskih zona Grčke i Kipra ima ne samo međunarodnu konotaciju već i unutrašnju.
Ove godine se navršava sto godina od grčko-turskog rata i Erdoganovom biračkom tijelu veoma prija kada sultan našeg doba zaprijeti, po ko zna koji put, Kipranima i Grcima da bi se mogli probuditi jednog jutra sa Turcima u svom dvorištu. Tako da ćemo tu retoriku slušati sve češće budući da su predsjednički izbori na programu slijedeće godine.
Međutim, više od grčkih ostrva, Erdogana interesuju nalazišta gasa u istočnom Mediteranu. Ko god bude stavio svoju zastavu na njih postat će, ako ništa drugo, regionalni energetski kolos, što u današnjim vremenima ima i te kakvu specifičnu težinu.
Jedan od Erdoganovih zahtjeva za davanje zelenog svjetla za ulazak Finske i Švedske u NATO bio je i da Amerikanci odustanu od podrške izgradnje gasovoda od Izraela, preko Egipta, do Grčke i Italije, koji je zaobilazio Tursku. Iza otopljavanja i obnavljanja diplomatskih odnosa Ankare i Jerusalema, kao i saradnje na više nivoa uključujući i obavještajne službe, stoji dogovor da gas iz Izraela ide preko Turske u Evropu. Na taj način je Erdogan postao korak bliže ostvarenju cilja da njegova zemlja bude najveći energetski hab u koji se praktično sliva gas iz Rusije, Azerbejdžana, Irana, Katara i Izraela.
U toj optici treba posmatrati i zaokret u politici prema Saudijskoj Arabiji. Erdogan ne samo da više nije šampion i jedini istinski branilac prava Palestinaca, već je zarad nacionalnih interesa, zaboravio sve što je rekao o ubistvu Jamala Khashoggija, kao i svoje savezništvo sa Muslimanskom braćom, smrtnim neprijateljima Saudijaca, i obreo se u Rijadu, došavši na noge Muhamedu ibn Salmanu, saudijskom princu prestolonasljedniku koga je optužio za varvarsko ubistvo novinara u konzulatu Saudijske Arabije u Istanbulu i proganjanje Muslimanske braće.
Evropska unija nastavlja plaćati Erdoganu svake godine šest milijardi eura za „čuvanje” jugoistočne granice od migranata. Indikativno je da turski predsjednik, čim EU zakasni sa isplatom rate, napravi neki incident sa migrantima na granici sa Grčkom, ali se uopće ne uzbuđuje što su dijelovi migrantskog dogovora vezani za viznu liberalizaciju, oživljavanje pregovora o članstvu Turske u EU ili o carinskoj uniji sa EU.
Migranti su najbolja karta koju Erdogan ima za ucjenjivanje EU. Riječ je ne samo o geografskom položaju Turske već i o činjenici koja najbolje pokazuje koliko je EU geopolitički tigar od papira koji je dozvolio da Turska i Rusija diktiraju agendu u Libiji, strateški važnoj zemlji, ne samo na energetskom planu već prije svega u kontekstu preventivnog delovanja sprječavanja migrantskih talasa.
Blizu četiri miliona, uglavnom arapskih izbjeglica iz Sirije, nisu samo polisa osiguranja za Erdogana sa godišnjom premijom od šest milijardi eura u odnosima vis-a-vis sa EU već i neophodna karta za realizaciju plana etničkog čišćenja Kurda sa južnih granica Turske.
Erdogan želi iskoristiti rusku invaziju na Ukrajinu kao paravan da u Siriji uradi više-manje istu ako ne i goru stvar od one koju je Putin spremio za Ukrajinu. Podsjetimo, turske vojne snage su već okupirale trideset kilometara sirijske teritorije od granice pod izgovorom stvaranja sigurnosne zone. To očigledno nije dovoljno Erdoganu, pa je služeći se istim opravdanjima Putina za invaziju na Ukrajinu, razlika je samo u tome što Putin naziva Ukrajince nacistima a Erdogan sirijske Kurde teroristima, spremio novu invaziju i etničko čišćenje Kurda, na čije bi mjesto naselio izbjeglice na ime kojih je zaradio već od EU preko 30 milijardi eura.
Zvuči cinično, ali nije daleko od istine: Erdogan sa evropskim novcem i uz ćutanje i čak podršku SAD i EU zbog rata u Ukrajini, priprema novi pogrom jednog naroda, malo više od sto godina poslije genocida nad Jermenima. Ne treba zaboraviti da je tzv. Islamska država, sa kojom je Erdoganov režim trgovao i logistički je podržavao, poražena zahvaljujući borcima sirijsko-kurdske Narodne zaštitne jedinice (YPG).
Istovremeno, SAD, NATO, EU ne rade ništa da oslobode ili bar pomognu Selahatinu Demirtasu, jedinom proevropskom, prozapadnom lideru u Turskoj, koji je već šest godina u zatvoru samo zato što je Kurd i jer je njegova Demokratska partija naroda na izborima 2014. godine osvojila gotovo 10 odsto glasova na kampanji koja se suprotstavljala nacionalizmima, turskom i kurdskom, propagirajući evropske vrijednosti.
Niko se nije mnogo unervozio u Bruxellessu i Washingtonu ni kada je Erdoganov režim uhapsio i ekspresno osudio na dugogodišnju kaznu zatvora Canan Kaftancoglu, koja je slovila kao najopasniji Erdoganov protivkandidat kemalističke Narodne republikanske partije (CHP) na slijedećim predsjedničkim izborima, jer je navodno uvrijedila predsjednika i državu a i tvitovala je o genocidu nad Jermenima i o ubijanju Kurda.
Rjetko ko se pita više kako zemlja koja je na 149. mjestu po slobodi medija, na 103. po poštovanju demokratije i 96. na listi korumpiranih država, može bit članica NATO-a koji promovira pravnu državu, demokratiju, zaštitu ljudskih prava i prava manjina.
Prošlo je osamdeset godina od kada je Summer Wells, najslušaniji spoljnopolitički savjetnik predsjednika Franklina Roosevelta, konstatiao u Ovalnoj sobi: „Somosa (Anastasio Garsija Somosa, predsjednik Nikaragve) je kopile!” A Roosevelt mu je uzvratio: „Jeste, ali je naše kopile.” U američkoj spoljnoj politici se nije mnogo toga promjenilo, problem nastane kada shvate da nije njihovo kopile, već tuđe ili je jednostavno kopile.
(TBT, Nedeljnik, Autor: Željko Pantelić)
