Piše: Masha Gessen, thebsniatimes.ba
Rusija tvrdi da je povećala svoju teritoriju. Putin je 30. septembra potpisao dokument kojim su 4 ukrajinske oblasti prihvaćene kao dijelovi Ruske Federacije. Stanovnici tih regiona, rekao je Putin, „zauvijek su postali naši građani“. Dok je on držao govor, ukrajinska vojska je oslobađala te teritorije. To nije bio samo Putinov pokušaj da iz očiglednog vojnog poraza izvuče bar propagandnu pobjedu. On je polagao osnove budućih osvajanja. Desetak dana ranije naredio je vojsci da regrutira na stotine hiljada novih vojnika i zaprijetio upotrebom nuklearnog oružja.
Rusija koja obuhvata dijelove ili čitavu Ukrajinu i nebrojene druge zemlje jeste Ruski svijet, neodređena i ekspanzivna ideja samoproglašenog filozofa Aleksandra Dugina, koju je usvojio i Kremlj. U avgustu je Duginova 32-ogodišnja kćerka Darja, takođe zagovornica imperijalizma, ubijena u eksploziji bombe koja je možda bila namjenjena njemu. Ruski mediji tvrde da su po procjenama američkih obavještajnih službi za napad odgovorni djelovi ukrajinske vlade. To pokazuje koliko ruska vlada snažno vjeruje u moć koncepta Ruskog svijeta.
Putin je u svom govoru opisao i ruski i širi svijet, tako kako ga on vidi. Prema njegovim riječima, zapad je uništio Sovjetski Savez 1991. ali se Rusija vratila, prkosna i jaka. Sada zapad hoće uništiti Rusiju. „Oni vide našu misao i našu filozofiju kao direktnu prijetnju“, rekao je Putin. „Zato ubijaju naše filozofe. Krajnji cilj zapada, konkretno Sjedinjenih Država i Velike Britanije, jeste da potčini ljude širom svijeta i prinudi ih da se odreknu svojih tradicionalnih vrijednosti, da imaju ‘roditelja br. 1’, ‘roditelja br. 2’ i ‘roditelja br. 3’ umjesto majke i oca (potpuno su se izgubili!)“ i da djecu u školama uče da „postoje još neki rodovi osim muškaraca i žena i ponude im operacije promjene pola“. Putin je više puta ponovio da samo Rusija može spasiti svijet od ove pošasti. To je priča o svijetu u kome njegov rat u Ukrajini i mobilizacija, možda i nuklearni udar, imaju smisla.
Ali svijet propagande se urušava u sudaru sa stvarnošću. Tako su 5. oktobra dva video snimka kružila društvenim mrežama na ruskom jeziku. Na snimcima se vidi gomila muškaraca u uniformama. Kažu da ih ima 500 i da su nedavno regrutirani. Žale se da trpe uvjete „nalik životinjskim“, da moraju sami kupovati hranu i pancire, kao i na nedostatak organizacije. „Nismo registrirani u sastav nijednog odreda“, kaže jedan čovjek. „Imamo oružje, ali ono nam nije zvanično izdato“. U međuvremenu, pojedini ruski TV propagandisti priznaju ukrajinske pobjede i pozivaju ruske građane da se pripreme na dugo čekanje do ruske pobjede.
Prerano je za pretpostavke o dubljim posljedicama ovih malih naprslina u zvaničnoj slici rata. Ali nije prerano razmišljati o tome kako bi mogla izgledati vojno poražena Rusija. To radi Aleksej Navaljni, opozicioni političar koji od januara 2021. služi zatvorsku kaznu. Nedavno je list Washington Post objavio tekst Navaljnog koji je prokrijumčario njegov pravni tim, u kome on piše da Rusija zaslužuje da izgubi rat i da treba ponovo da se konstituira kao parlamentarna, a ne kao predsjednička republika. To će, tvrdi on, osigurati da niko više ne može da uzurpira vlast u Rusiji kao Putin.
Tekst Navaljnog nas je podsjetio na Putinov mudar potez držanja svog najvažnijeg političkog protivnika iza rešetaka. On može samo nijemo posmatrati ogromne promjene u Rusiji. Za sedam i po mjeseci otkako je Rusija pokrenula invaziju u punom obimu, na stotine hiljada Rusa napustilo je zemlju. Mnogi od njih su novinari, pisci, pjesnici ili umjetnici koji, zajedno sa onima koji su još uvijek u Rusiji, pišu eseje, pjesme, objavljuju postove na Facebooku i podkaste, dok pokušavaju da se izbore sa činjenicom da su građani zemlje koja vodi genocidni kolonijalni rat. Neke od njihovih ukrajinskih kolega su se podsmijavale ovom užurbanom preispitivanju duše. Ukrajinci zaista imaju veće i neposrednije probleme. Ali oni učvršćuju svoje mjesto u ovom svijetu, dok za ruske građane više ništa nije izvjesno.
Jedan od najranijih primjera ovog stanja svesti je pjesma pisca za djecu Alekseja Olejnikova o bjekstvu iz Rusije sa kućnim ljubimcem ježom. Jedna strofa kaže: „Nećemo oprati ovu sramotu dok ne umremo / Bilo je i gorih vremena, ali nikada ciničnijih“. Objavljena na Facebooku, pjesma je postala viralna u martu. U maju je to postala pjesma glumice i pjesnikinje Ženje Berkovič. Ona govori o mladom Rusu koga posjećuje duh njegovog dede koji se borio u Drugom svjetskom ratu. Duh traži da ga unuk zaboravi, kako sjećanje na njegovu hrabrost ne bi služilo pravdanju rata u Ukrajini. Trenutno je viralna pjesma Ilaja Bar-Jahaloma, izraelskog ruskog Jevrejina, napisana kao dijalog Boga i stanovnika Moskve koji se nada da će se jednog dana vratiti kući. „Neće uskrsnuti Buča, neće se podići Irpin“, kaže Bog misleći na predgrađa Kijeva gde su ruske snage po svemu sudeći počinile ratne zločine. Postoji i nekoliko podkasta na ruskom jeziku posvećenih pitanjima individualne i kolektivne odgovornosti za rat. Linor Goralik, priznata ruska spisateljica rođena u Ukrajini, koja živi u Izraelu, pokrenula je online časopis pod nazivom Roar (Russian Oppositional Arts Review, Revija ruske opozicione umjetnosti; skraćenica znači urlik; prim.prev). Dosad su objavljena 3 broja.
Posljednji put kada se na ruskom pisalo u ovako povišenom, grozničavom tonu bilo je kasnih 1980-ih. Sovjetski građani su se tada suočavali sa svojom prošlošću: staljinističkim terorom. Taj trenutak je Rusiji, između ostalog, dao Memorijal, organizaciju za ljudska prava koja je, zajedno sa ukrajinskim i bjeloruskim aktivistima, početkom oktobra dobila Nobelovu nagradu za mir. Danas se ruski građani suočavaju sa svojom sadašnjicom. Pisci bježe iz zemlje (kao i veći dio rukovodstva Memorijala) i pisanjem tragaju za novom Rusijom. Njihova kreativnost ih nosi daleko od ruske stvarnosti, izvan ruskog ustava, ka svijetu koji je radikalno drugačiji i bolji ne samo od Putinovog revanšističkog Ruskog svijeta, već i od onoga u kome živimo mi ostali.
(TBT, The New Yorker)
