Piše: Adam Curtis, thebosniatimes.ba
Glavna misterija našeg vremena sadržana je u slijedećem pitanju: zašto se čini da niko nije u stanju zamisliti alternativu u trenutku kad je cijeli politički i društveni sistem van kontrole i u totalnom haosu? Umjesto da isporuči dobar život koji je obećao, ekonomski sistem stvara haos i siromaštvo za milione ljudi. Oni koji upravljaju sistemom izvlače ogroman profit iz tog haosa i neizvjesnosti. A politička klasa se klanja ekonomskoj teoriji koja je postala besmislena i više ne radi.
Upravo sam završio filmski serijal od 7 epizoda pod naslovom TraumaZone (pun naziv „Rusija 1985-1999 – TraumaZone: Kako je bilo živjeti u kolapsu komunizma i demokratije“) čija je tema drugo razdoblje u kome se događalo nešto slično. Bilo je to u Rusiji 90-ih godina prošlog stoljeća, poslije pada komunizma. Nove vlasti su tu započele eksperiment s idejom stvaranja ekstremnog oblika kapitalizma. Napravio sam te filmove zato što mislim da mi na zapadu ne razumijemo razmjere kataklizme kroz koju je prošla Rusija, pri čemu su uništeni temelji ruskog društva.
Koristio sam jedinstven izvor građe: hiljade sati nemontiranog filmskog materijala koji je u to vrijeme snimalo osoblje BBC-ja u Rusiji. Dobar dio toga dosad nije viđen. To je izvanredna građa zato što su bilježena iskustva ruskih građana na svakom nivou društva dok se njihov svijet raspadao: od unutrašnjosti Kremlja do zaleđenih rudarskih gradova arktičkog kruga, od života u malim selima u ogromnoj stepi do oružanih čarki u šumama i planinama Kavkaza.
Dok sam pregledao snimljeni materijal, shvatio sam da preko njega ne treba da idu ni moj glas ni muzika. Slike su bile tako snažne da bi bilo kakav prateći zvuk bio suvišan. Odlučio sam da se ne mješam, već da prosto pustim gledaoce da doživljavaju ono što se događa jer je upravo iz toga – gnjeva, nasilja, očajanja i sveprisutne korupcije – izronio Vladimir Putin. Dok sam se bavio time, sve veći haos ovde u Britaniji naveo me je da uočavam paralele. Naravno, postoje velike razlike između našeg i ruskog društva od prije 30 godina, ali što više stvari saznajete o tamošnjem ekstremnom ekonomskom eksperimentu i onome što se danas događa ovdje sa sadašnjom vladom, to vam je jasnije da su uzroci te dvije situacije slični i da nemaju nikakve veze ni sa kapitalizmom ni sa komunizmom.
U Rusiji je za nametnuti eksperiment „šok terapije“ bio zadužen Jegor Gajdar, čovjek iz vrha komunističkog režima. Deda mu je bio najpoznatiji dječji pisac u Sovjetskom Savezu, a žena mu je bila ćerka jednog od braće Strugacki, autora naučnofantastičnih romana (po jednom od njihovih romana je snimljen film Stalker). Taj ekonomista koji će postati premijer bacio se na posao uvođenja savršenog kapitalističkog sistema u Rusiji. Po sopstvenim riječima, morao je raditi brzo da bi za sva vremena spriječio povratak komunizma. Preko noći je uklonio kontrolu cijena, a vlada je odustala od svih pokušaja upravljanja sistemom. Po Gajdarovim riječima, cilj je bio stvaranje nove zone potpune slobode u kojoj će sistem, uprkos početnim teškoćama, sam pronaći svoju prirodnu ravnotežu.
Ali ako pogledamo pažljivije, vidjet ćemo da taj plan nije imao mnogo veze sa slobodom. Bila je to zapravo iskrivljena vizija svijeta, nalik mašini koju pokreću pseudonaučne ideje. Gajdar je vjerovao da će slijepe „sile slobodnog tržišta“ djelovati kao „tržišni podsticaji“ koji će automatski uprezati ljude u racionalne obrasce ponašanja. U stvarnosti se to odvijalo kao sirovi i surovi sistem inženjeringa koji je trebalo da ljude prilagodi funkcioniranju novog sistema. Moglo bi se reći da je to bila obrnuta slika sovjetskog plana. Ponašanje ljudi je i dalje bilo kontrolirano, samo na drukčiji način.
Ovaj eksperiment nije uspio i izazvao je potpuni haos.
Trenutna britanska vlada sa Liz Truss na čelu najavljivala je svoj eksperiment sa ekstremnim kapitalizmom. Njene ideje su zasnovane na djelu slavnog austrijsko-britanskog ekonomiste Fridriha Hajeka. Njega i desnica i ljevica vide kao tvorca slobodnog tržišta, onoga što nazivamo „neoliberalizmom“. Ali Hajekove ideje, koje su snažno uticale i na Gajdara, mnogo su složenije i neobičnije.
Hajek je vjerovao da je ekonomija ključna za budućnost svijeta, jer može zaustaviti pokušaje elita da zamišljaju nove vrste društava. U svojoj knjizi Put u ropstvo on kaže da u novom dobu masâ nije moguće nametnuti viziju budućnosti milionima ljudi, a da se to ne pretvori u užas sličan fašizmu ili komunizmu. Umjesto toga, Hajek predlaže epsku viziju u kojoj će milioni zajedno stvarati stabilan društveni sistem pomoću signala koje šalju jedni drugima. U jezgru je sistem formiranja cijena. Države bi morale da se povuku i da ne kontroliraju cijene – da omoguće „spontani poredak“ bez centralne kontrole. Ljudi, a ne političari, zajedno će stvarati novo društvo kao „ekonomski akteri“.
Do te tačke ekonomija je bila važna političarima, ali samo kao sredstvo koje će im pomoću da izgrade i održe društva kakva su željeli. Ali 1979. Margaret Thathcher je započela eksperiment kojim je uvela ekonomsku logiku u samo jezgro političkog sistema. Njen eksperiment se gotovo odmah oteo kontroli. Ne samo što je izazvao veliku inflaciju, već je bio i jedan od glavnih uzroka deindustrijalizacije britanskog društva. Kao što su priznali njeni saradnici, Thathecher je brzo odustala od ovog eksperimenta i okrenula se bankama. Talas jeftinog novca i kredita uspio je zataškati probleme sve do finansijskog kraha iz 2008.
Velike ideje Gajdara i Hajeka imale su vrlo malo veze s idejama slobodnog tržišta. One su zapravo počivale na snovima o tome da nauka i racionalni sistemi mogu zamjeniti politiku, jer bi se na taj način izbjegle ljudska haotičnost i neizvjesnosti koje neprestano izbacuju politiku iz koloseka. U stvari, sovjetski sistem koji je Gajdar želio da zamjeni i sam je bio ukorjenjen u pseudonaučnim snovima i nije imao mnogo veze s komunizmom.
Tridesetih godina 20. veka, u Sovjetskom Savezu sa Staljinom na čelu, stara ideologija je bila zamjenjena džinovskim eksperimentom. Ljudska bića su postala šrafovi sistema kojim se može upravljati na racionalan način, s predvidljivim ishodima. Te ideje su 30-ih godina cvjetale i u Americi i masovni pokret „tehnokratije“ doživio je veliki uspon. Muškarci i žene odjeveni „racionalno“ u siva odjela putovali su po Sjedinjenim Državama propagirajući ono što su nazivali „Tehnat“ – novu vrstu društva kojim će racionalno upravljati inženjeri. Jedan od njihovih uglednih članova bio je deda Ilona Muska.
Svi ti pokreti bili su u stvari proizvod naopake, pogrešne ambicije nauke da prigrabi i naseli područje politike. U stvarnosti su ti eksperimenti uvijek propadali. Bilo u Sovjetskom Savezu ili u Britaniji 80-ih godina, ili pod Gajdarevom šok terapijom, a sad sa Liz Truss, oni nikada ne isporučuju racionalan sistem. Zapravo stvaraju upravo suprotno: sistem sve veće nejednakosti koji malobrojnoj eliti omogućuje da eksploatira sve ostale. Pri tome se ukidaju sve političke poluge koje bi mogle zaustaviti ovaj proces.
Tako se u Rusiji sa zastrašujućom brzinom otvorio jaz između bogatih i siromašnih. Ljudi nisu imali za hranu i grijanje, a zdravstveni sistem se urušio. U Moskvi je vladala nestašica krompira dok je nova elita priređivala balove po uzoru na one iz 18. stoljeća u starim dvorcima nadomak Sankt Peterburga.
Iz snimljenog materija se vidi kako menadžeri i gangsteri bezobzirno ostvaruju sopstvene interese kroz nove načine pljačkanja države koja propada, kako mašine u „bankama“ oligarha neprestano broje milione banknota prije nego što ih sklone u ofšor zone. I niko ih u političkom sistemu ne može zaustaviti. U središtu svega toga bio je sve pijaniji predsjednik Boris Jeljcin, koji je sjedio u Kremlju zureći u zid i onda rekao svom telohranitelju: „Pljačkaju Rusiju“.
I u Britaniji kvantitativno popuštanje i njegova posljedica – ekstremni rast cijena deonica i svih vrsta imovine – uništavaju živote miliona ljudi na isti način na koji su to činili oligarsi u Rusiji 90-ih godina prošlog stoljeća. Sloboda koju nudi ta vrsta tehnata uvijek je vrlo ograničena: ljudi su samo šrafovi sistema, slobodni da rade šta hoće, ali samo u granicama ekonomske logike gvozdenog kaveza pseudonaučnih ekonomija – svijeta u kome plešu, ali uvijek u lancima.
U ovo vrijeme ekonomskog haosa, veoma je važno razmisliti o svemu kroz šta su prošli zapad i Rusija u poslednjih 50 godina. Možda nisu bili pogrešni ni komunizam ni slobodno tržište, već tehnat. Ekonomiju treba osloboditi od pseudonauke koja drži političare u samrtnoj klopci – i pogledati i kapitalizam i komunizam iz ugla vrijednosti i težnji koje sadrže. Takav pristup bi mogao uroditi novim alternativnim vizijama budućnosti.
Russia 1985-1999 TraumaZone: What It Felt Like to Live Through the Collapse of Communism and Democracy je na iPlayeru od 13. oktobra.
(TBT, The Guardian)
