Piše: Alexandra Pringle, thebosniatimes.ba
Annie Ernaux je prva francuska književnica koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost. Ona je također tek 17. žena bilo koje nacionalnosti koja ju je osvojila. Švedska akademija joj je dodijelila nagradu “za hrabrost i kritičku oštrinu s kojom otkriva korijene, otuđenja i kolektivna ograničenja ličnog sjećanja”.
Zanimljivo je da su u tri godine koje su osvojile nagradu ona i pjesnikinja Louise Gluck, žene koje su književne ustanove i književne nagrade dosljedno previđale.
Prije dvije godine Ernaux je rekao: “Književnost je muški svijet. Sve nagrade, sve kontroliraju muškarci. Sada ljudi kažu da imam legitimitet, ali morala sam čekati da napunim 50.”
Ćerka trgovaca u malom gradu u Normandiji, 82-godišnja Ernaux piše već pola stoljeća. Napisala je više od 20 knjiga koje istražuju život obilježen velikim nejednakostima u oblastima klase, roda i jezika.
Iako svoj rad opisuje kao fikciju, bila je rana praktičarka onoga što se danas naziva “autofikcija”.
Možda je njen najraniji prethodnik britanska romanopisac Dorothy Richardson, čiji je niz od 13 romana, Hodočašće, objavljen između 1915. i 1967., bio prvi koji je istraživao važnost ženskog iskustva kroz autobiografsku fikciju.
Za razliku od većine pisaca autofikcije, poput njene heroine Simone de Beauvoir, Ernauxovo ispitivanje ženskog iskustva je politički čin, njena misija da otkrije društvenu nejednakost.
‘Brutalno direktna’
Ernaux je započela svoj radni vijek kao nastavnica u školi, a sada predaje u Francuskoj. Njena prva knjiga, Očišćeno(Les armoires vides), objavljena 1974., govorila je o njenom ilegalnom pobačaju 1963. Nastavila je pisati o svom poreklu iz radničke klase u poslijeratnoj Francuskoj, o poremećajima u ishrani tinejdžera, o spuštanju njene majke u Alchajmerova bolest, smrt njenih roditelja i iskustvo raka dojke.
Dvije njene knjige govore o kompulzivnoj i opsesivnoj seksualnoj vezi. Jednostavna strast (Passion simple), objavljena 1991. godine, a njena najnovija knjiga Getting Lost (Se perdre), objavljena prošlog mjeseca, opisuje njenu aferu sa mnogo mlađim oženjenim sovjetskim diplomatom. Približavalase 50-toj godini života, a čovjek sa ukusom za luksuzne automobile koji je imao odvratne političke stavove, imao je trideset godina.
Ernaux je osvojila mnoge francuske nagrade, uključujući nagradu Marguerite Duras. Ali tek 2019. godine kada je njen roman Godine (Les Années) ušao u uži izbor za Međunarodnu Bookerovu nagradu, dobila je međunarodno priznanje. Narativ Godine počinje 1940. godine, u godini autoričinog rođenja, a završava se sedam decenija kasnije.
Iako je to prikaz autoričinog života, ispričan u trećem licu, njegova središnja briga je društveni, politički i kulturni pejzaž kroz koji se kretala. To je knjiga koja kombinira lokalno i intimno sa sjajnim, kolektivnim zamahom istorije, a slična je neopolitanskom kvartetu Elene Ferante. Nazvana je “prvom kolektivnom autobiografijom” i općenito se smatra njenim remek-djelom.
Ernaux je poznata po svom odbacivanju francuske brige za izvrstan, dobro stiliziran jezik. Ona je sebe opisala kako koristi riječi poput “nož”; koristi minimalistički stil koji opisuje kao ravno pisanje, “écriture plate”. Ona kaže da je njen jezik “brutalno direktan, radničke klase i ponekad opscen”. Ili kako je to rekao Nobelov komitet, “beskompromisno i napisano jednostavnim jezikom, očišćeno”.
Dolazeći sa ranih linija feminizma, moderne feministkinje su je mogle smatrati zastarjelom. Ne plašeći se da otkrije one odvratne i ponižavajuće aspekte veze sa oženjenim muškarcem – beskrajno čekanje uz telefon, trpi neprijatan politički stav, koristi se na sve moguće načine – nije u skladu s novim oblikom političke korektnosti. Pa ipak, kao i njena heroina, Simone de Beauvoir, ona je duboko i radikalno feministkinja.
Bez straha od rizika
U Simple Passion je napisala: “Naravno da se ne stidim pisati ove stvari zbog vremena koje dijeli trenutak kada su napisane – kada ih samo ja mogu vidjeti – od trenutka kada će ih pročitati drugi ljudi, trenutak za koji osjećam da nikada neće doći.
“Do tada sam već mogao doživjeti nesreću ili umrijeti; mogao je izbiti rat ili revolucija. Ova odgoda omogućuje mi da danas pišem, na isti način na koji sam ležala na užarenom suncu cijeli dan sa 16 godina, ili voditi ljubav bez kontracepcije sa 20 godina: bez razmišljanja o posljedicama.”
Ernauxova Nobelova nagrada za književnost nije samo trijumf za feminizam, već i za malo nezavisno izdavaštvo. U SAD-u Ernaux izdaje Seven Stories Press. Bila je jedna od njihovih prvih sedam pisaca po kojima su nazvali svoju novinu.
U Ujedinjenom Kraljevstvu je izdaje Fitzcarraldo Editions, koji objavljuju tri od posljednjih osam dobitnika Nobelove nagrade za književnost. Možda je najznačajnije to što su sve tri žene: Olga Tokarczuk, Elfriede Jelinek i Svetlana Alexievich.
Nalazimo se u vremenu kada je nakladnički krajolik s obje strane Atlantika sve korporativniji i stidljiviji. Izdavači vjeruju da je teško objavljivati ”srednju listu” ili male knjige.
Oni su oprezni kada su u pitanju pisci i podupiru svoj talent tokom duljeg razdoblja, vole stjecati debitante na dražbama, rutinski odbacujući pisce usred karijere.
Bilo bi dobro primijetiti da su uži izbori za nagrade ispunjeni malim publikacijama koje vode urednici koji se ne boje rizika, spremni podržati svoj ukus, za dugi rok autorova spisateljskog života. Fitzcarraldo Editions je sjajan primjer toga.
Kada je čuo vijest o nagradi, francuski predsjednik Emmanuel Macron je tweetao: “Annie Ernaux je 50 godina pisala roman kolektivnog i intimnog sjećanja naše zemlje. Njen glas je glas ženske slobode i zaboravljenog stoljeća.”
Filozof i sociolog Didier Eribon rekao je: “Divim joj se, ne samo kao spisateljici, već i zbog njezinog aktivizma.”
‘Oslobađajuća snaga pisanja’
Ernauxov aktivizam uključivao je podršku pokretu Žutih prsluka, koji je prosvjedovao protiv rasta cijena goriva u Francuskoj i pada životnog standarda, te podršku politici BDS-a protiv Izraela. Legalizirani abortus još je jedan razlog blizak njenom srcu i kaže da će se “boriti do posljednjeg daha da žene mogu izabrati biti ili ne biti majka”.
Tvrdi da joj Nobelova nagrada neće promijeniti život, ali da će joj pomoći u borbi “za žene i potlačene”.
Anders Olsson, predsjednik Nobelovog odbora, napisao je: “Annie Ernaux očito vjeruje u oslobađajuću snagu pisanja… I kada s velikom hrabrošću i kliničkom oštroumnošću otkriva agoniju iskustva klase, opisujući sram, poniženje, ljubomoru ili nesposobnost vidi ko si ti, postigla je nešto vrijedno divljenja i trajno.”
(TBT, MEE)
