Piše: Drago Pilsel, thebosniatimes.ba
Na dan izbora u Bosni i Hercegovini umirovljeni vrhbosanski nadbiskup, kardinal Vinko Puljić, bio je prilično daleko od svog izbornog mjesta: u mjestu rođenja i smrti zagrebačkog nadbiskupa i kardinala Alojzija Stepinca. U nedjelju, 2. listopada, u župnoj crkvi Presvetog Trojstva u Krašiću predvodio je svečanu koncelebriranu misu u povodu 24. obljetnice proglašenja kardinala Alojzija Stepinca blaženim. Budimo precizni i kažimo da papa sveti Ivan Pavao II. Stepinca nije proglasio blaženikom 2. oktobra, već 3. oktobra 1998. u Mariji Bistrici. Kako god bilo, okupilo se društvo – i zbog Stepinca, ali i zbog predstavljanja zbornika radova “Tragovima sveca” u čast mons. dr. sc. Jurja Batelje, pak u prigodi tridesete obljetnice njegova rada kao postulatora Stepinčeve kauze. O tome ćemo drugom prilikom. Ne bih Batelji kvario slavlje.
Kanim se osvrnuti na neke ne baš lijepe stvari koje je u propovijedi izgovorio kardinal Puljić, a koje mi se čine da su diskurs koji nije tolerantan i koji u sebi nema ni riječi milosrđa ni mira. Nakon iskaza divljenja Alojziju Stepincu i čestitke postulatoru na upornosti u radu, kardinal Puljić se, iz neba pa ravno u rebra, osvrnuo na “objede i laži koje dolaze s istoka”. To bi, valjda, trebao biti Beograd ili neka crkvena adresa “s istoka”? Kardinal je, čitamo u izvještaju IKA-e, a prenosilo se na katoličkom Laudato TV-u, spomenuo poslovicu “ako nećeš raditi kako misliš, onda počneš misliti kako radiš i stvaraš teorije kao opravdanje onoga što radiš”. Upozorio je, čitamo dalje, na one koji su se “uvukli u Crkvu i zatrovali odnose” tako da “ne znamo vrednovati vrijednosti utkane u našu povijest”.
“Danas to rade perfidnije, kroz neke medije i politike. Nismo uspjeli formirati političko mišljenje koje brani kršćanska načela, dostojanstvo čovjeka, ljudska i građanska prava. Nažalost, danas vlada interes, korist – što se uvlači i u obitelj. Taj mentalni sklop koji se danas nameće nije lako promijeniti, nije se lako tu probiti s istinom”, rekao je Puljić. Zatim je “zahvalio kardinalu Stepincu koji mu svojim zagovorom pomaže da se ne prepadne prljave harange koja u javnosti vlada, bez obzira na to zvala se ona velika sila ili mala politika”.
Zaključio je da “mi, Hrvati, moramo naučiti vrednovati velikane koji su utkali svoje u živote u našu povijest, ne dati je negirati. Znajmo svoje voljeti, svoje braniti i za svoje svjedočiti. Nemojmo se bojati, Božja je zadnja! Unatoč nametanju nekih ideologija i mitologija, tolika stoljeća kršćanstva utkana su u našu povijest i mi smo odgovorni za to kakve ćemo vrednote namrijeti budućim pokoljenjima…”
Tko se to “uvukao u Crkvu”? Tko to u njoj “truje odnose”? Je li moguće da jedan kardinal ne zna ekleziologiju ni katekizam, to jest teologiju sakramenata? U Crkvu, brate, ulaziš krštenjem, pa to potvrdiš sakramentom potvrde, ispovijedanjem vjere na vrlo različite načine itd. Možda, zaista, u Crkvi kakvom je percipira Puljić ima špijuna, krštenika koji rovare protiv njena jedinstva ili govore, štajaznam, da je papa Franjo lud, da se dao izmanipulirati – ili još gore, da je antiKrist. Hm, da, ne bi bilo loše prisjetiti se rečenice pokojnog ličkog biskupa Mile Bogovića, još jednog koji je viđao uljeze, i konfabulacije protiv čestitih Hrvata da je “napad pape Franje na Hrvate (skidanje kanonizacije Alojzija Stepinca s dnevnog reda, pojašnjeno tijekom presice u zrakoplovu na povratku iz Skoplja u Rim, op. D.P.) poput srpske bombe” te da ga ne treba pozivati u Hrvatsku.
Lijepo je, nema što, kada kardinal Puljić govori o “prljavoj harangi”. Kakvoj? Čijoj? Premda “haranga” (franc. harangue, kasnolat. harenge, od germ. harihring što znači zborovanje u krugu) prvotno označava svečani govor pred nekim skupom, nemam dvojbe oko toga da Puljić tu riječ koristi kao što se ona koristi danas: huškački govor, huškanje, podbadanje, hajka… Tko se to “uvukao u Crkvu” tako da “huška”, “vodi harangu”? Baš me zanima. Ili, pak, zar neko “harangira” Puljića? Je li nam što promaklo? Zar je otišao iz glasačkog mjesta kako bi iz Krašića tužakao neku “veliku silu” ili “malu politiku”? Ako je pak “mala”, je li zaista opasna?
Nije kardinal Puljić rekao “mi, kršćani” ili “mi, katolici”, ne, rekao je ono čuveno, ono magijsko “mi, Hrvati”. Bože mi oprosti, kao da je na stadionu i vitla šalom. On u crkvi deklamira: “Mi, Hrvati!“ Jesu li to oni katolički odgojeni mladi navijači koji dižu desnicu u zrak? Majko mila i sveta! Mislim da je u ovomu problem: “Nismo uspjeli formirati političko mišljenje koje brani kršćanska načela, dostojanstvo čovjeka, ljudska prava, građanska…” I da ga sljedeće muči: prošlo je vrijeme, odsvirao je fajrunt, nema više grljenja s Draganom Čovićem za oltarom u predizbornoj kampanji. Neće kardinalu šef HDZ-a više poklanjati i držati pastirski štap.
Kada se bude pisala povijest uprave Vinka Puljića Vrhbosanskom nadbiskupijom, a koju možemo uokviriti između dvaju emblematskih momenata – njegove nespremnosti da se (premda su to od njega tražili provincijal fra Petar Anđelović, Ivo Komšić, Ivan Lovrenović, Ivan Markešić, Mile Stojić i drugi BiH patrioti) 1992. jasno suprotstavi politici Franje Tuđmana prema Bosni i Hercegovini te one sarajevske mise u povodu 75. godišnjice “bleiburške tragedije”, kada nije izrazio sućut umorenima od ustaša – bojim se da bi moglo biti presudno znamo li ili ne znamo čitati one prevažne Kristove riječi (Mt 25, 45): “Što god učiniste jednom od ove moje najmanje braće, meni učiniste!”
(TBT, Nacional)
