Piše: Jan Werner Muller, thebosnaitimes.ba
Pred predsjedničke izbore u Brazilu predsjednik Jair Bolsonaro je izgradio sopstvenu verziju „velike laži“, u stilu bivšeg predsjednika Sjedinjenih Država Donalda Trumpa: da će izbore izgubiti zbog prevare. Predsjednici koji primjenjuju takve taktike mogu odabrati da izborne rezultate ne priznaju čak ni poslije mirne predaje vlasti. U najgorem slučaju mogu podstaći svoje sljedbenike na nasilje.
Nije neobično to što Bolsonaro, poznat i kao „Trump tropskog pojasa“, koristi Trumpovu taktiku. Trump je pokazao da je čak i poslije poraza na biralištima moguće opstati kao moćna – čak i dominantna – politička figura u zemlji. Međutim, prihvatanje izbornih rezultata je jedan od osnovnih elemenata demokratije. Ako poricanje izborne volje postaje novi globalni trend, moramo se zapitati zašto tako veliki broj glasača staje uz lidere koji se neosnovano žale da su „prevareni“.
Bolsonarov protivkandidat je Luiz Inácio Lula da Silva (poznatiji kao Lula), bivši ljevičarski predsjednik koji je još veoma popularan, kao što pokazuje njegova velika i neprekidna prednost u izbornim anketama. Moguće je da će se razlika između kandidata smanjiti, ali svakako se očekuje da će Bolsonarova radikalno desničarska opcija biti poražena. Zato je Bolsonaro pripremio svoje pristalice da ne pristanu na taj ishod.
Najopasnije je to što Bolsonaro podstiče sumnje u elektronski sistem glasanja koji se koristi u Brazilu od 2000. godine i ocijenjen je kao pouzdan i efikasan. Poslije pobune u Washingtonu 6. januara 2021, on je upozoravao: „Ako 2022. ne budemo imali štampane listiće i mogućnost provjere glasova, imat ćemo veće probleme od onih u Americi“. Njegov sin i političar Eduardo Bolsonaro s odobravanjem je komentirao pobunu na Kapitolu, tvrdeći da bi državni udar uspio da su učesnici bili bolje organizirani i naoružani.
Zapravo, populisti koji gube najčešće tvrde da je u pitanju prevara. Njihov glavni politički adut je tvrdnja da oni i samo oni predstavljaju „obične ljude“ (ili „tihu većinu“). Otuda slijedi da su svi ostali pretendenti na vlast korumpirani, kao i da glasači koji ne podržavaju populističke lidere ne pripadaju narodu, pa su njihovi glasovi nelegitimni. Populizam se ne može svesti na kritiku elita (koja je često opravdana). To je u osnovi fundamentalno antipluralistički stav: populisti se pretvaraju da govore jedinstveno autoritativnim glasom homogenog naroda koji su sami izmislili.
Prema toj logici, ako su populisti jedini autentični predstavnici naroda, njihov poraz na izborima može značiti samo to da je neko („liberalne elite“) pronašao način („manipulacija glasovima“) da osujeti volju navodne većine. Na primjer, nakon što mu je partija neočekivano izgubila na izborima 2020, mađarski premijer Viktor Orban je tvrdio da „domovina ne može biti u opoziciji“. Poslije neuspjele kandidature za predsjednika u Meksiku 2006, sadašnji predsednik Andrés Manuel López Obrador, objavio je da je „pobjeda desnice moralno nemoguća“. Pošto je izveo „narod“ (to jest, svoje glasače) na ulice Meksiko Sitija, proglasio se za „legitimnog predsjednika Meksika“.
Važno je imati na umu da populistička retorika urušava demokratsku političku kulturu zemlje čak i ako se izbori ne završe pobunom u stilu šestojanuarskog napada na Kapitol. Populistički političari indoktriniraju pristalice tako da nikada ne vjeruju sistemu i uvijek prvo pretpostave da izbornim rezultatima iza scene manipuliraj razne elite.
To ne znači da su izborni zakoni i procesi savršeni i bez nedostataka. U Sjedinjenim Državama može se kritizirati sve, od propisa koji reguliraju finansiranje kampanja do praktičnih teškoća građana koji pokušavaju da glasaju (mnoge od tih teškoća posljedica su zakona donijetih upravo da bi se otežalo učešće na izborima). Ali postoji velika razlika između kritike nedemokratskih odlika sistema i odbacivanja čitavog procesa kao nedemokratskog samo zato što ste izgubili izbore. Utemeljena kritika osnažuje demokratiju dok je proglašavanje izbornog procesa za prevaru potkopava.
Poricanje izbornih rezultata je naročito vjerovatno ako je izborno tijelo polarizirano, jer se tako otvara prostor za političke preduzetnike kao što su Trump i Bolsonaro (ni jedan ni drugi ne vezuju svoju sudbinu za političke partije). Bolsonaro je prelazio iz jedne partije u drugu, a tokom dvije godine mandata nije pripadao nijednoj partiji. Trump dominira u Republikanskoj stranci, ali nikada joj nije bio lojalan (nekada je bio demokrata). Obojica su stekli mnoštvo vjernih sljedbenika koristeći društvene mreže i tako se oslobodili potrebe za podrškom partijskog aparata koji je nekada bio preduvjet za ozbiljnu političku mobilizaciju.
U odsustvu funkcionalnih partija, ni jedan ni drugi u sopstvenom političkom bloku nemaju nikoga ko bi ih mogao obuzdati; takođe, ni jedan ni drugi nemaju nikakvu filozofiju vođenja države ili konzistentan politički program. Obojica, zapravo, vode osobne kulturne ratove bez kraja; da imaju politički program do kog im je stalo, možda bi bili spremni da se povuku i prepuste vodstvo rivalu iz sopstvenih redova koji ima više izgleda da pobjedi na sljedećim izborima i program sprovede u djelo.
Od takvih figura može se očekivati da će ići na sve ili ništa i uporno poricati poraz iako dobro znaju da su izgubili. Mnogo teže posljedice proizvode reakcije njihovog okruženja. Trump je uspio da prihvaćanje velike laži pretvori u lakmus test za pripadanje Republikanskoj stranci. Otuda mnogi od republikanskih kandidata za visoke funkcije odbijaju da se izjasne da li su se spremni pomiriti sa izbornim porazom u novembru. Bolsonarizam u Brazilu je manjinska pozicija, ali njegov protagonista se trudi pridobiti vojsku, a već uživa široku podršku među pripadnicima policije.
Ono što populisti nazivaju „tihom većinom“ zapravo je grlata manjina, kao u slučaju Trumpovih i Bolsonarovih pristalica. I mada manjine imaju puno pravo da se čuje i njihov glas, stvarna većina nema pravo da šuti pred manjinom koja postaje antidemokratska i nasilna.
(TBT, Project Syndicate)
