Vaša ekonomija će se suočiti sa “razornim” posljedicama, upozorio je predsjednik SAD Joe Biden ruskog predsjednika Vladimira Putina na sankcije koje bi Washington i saveznici uveli ako bi Rusija izvršila invaziju na Ukrajinu. Кada je Putin ipak napao Ukrajinu, sankcije su bile munjevite. Ipak, Putin se nije povukao, štaviše, uzvratio je kontramjerama.
Prva faza, sankcije kao glavni element odvraćanja, nije uspjela. Putinovo uvjerenje da je pobjeda na dohvat ruke možda ga je učinilo nepokolebljivim. Ali čak i da nije bio u potpunosti spreman za invaziju, zna se iz drugih slučajeva da prijetnje sankcijama nisu odvratile Putina od ulaska u oružani sukob.
Druga faza, sveobuhvatne sankcije uvedene nakon što je Rusija izvršila invaziju, nastojale su izazovati dovoljne troškove koji bi — zajedno sa podrškom NATO-a ukrajinskom otporu — primorali Putina da se povuče. Finansijske sankcije su odsjekle Rusiju od većeg djela međunarodnog finansijskog sistema, uključujući zamrzavanje blizu polovine od 640 milijardi dolara koji se nalaze u spoljnim rezervama u čvrstoj valuti. Tehnologije poput poluprovodnika, vitalne i za vojnu opremu i komercijalne proizvode, su pod embargom. Više od 1.000 multinacionalnih kompanija završilo je – ili barem smanjilo – poslovanje u Rusiji.
Više od 600 ruskih oligarha i članova elite, uključujući Putina i njegovu porodicu, pojedinačno je sankcionirano. Sportske i kulturne zabrane – FIFA Svjetsko prvenstvo (i za muškarce i za žene), Međunarodna hokejaška federacija, Formula 1 i Pjesma Evrovizije – pokušale su podstaknuti osjećaj izolacije kod prosječnog Rusa. Iako su nafta i prirodni gas posebno strateški za rusku ekonomiju, sankcije su bile sporije i ograničenije, imajući u vidu energetsku zavisnost onih koji sprovode sankcije.
Ukupan paket sankcija je imao značajan ekonomski uticaj. Projekcije ruskog BDP-a zabilježile su najgore kontrakcije od haotičnih 1990-ih. U martu je rublja izgubila blizu polovine vrijednosti. Sredinom aprila, gradonačelnik Moskve je upozorio da je 200.000 radnih mjesta ugroženo. Inflacija u cijeloj privredi bila je 18 procenata, čak i više u sektorima koji najviše zavise od međunarodnih lanaca snabdjevanja. Sa ukrajinskim otporom koji je uništio toliko borbene opreme i sankcijama koje su ometale napore za snabdjevanje, ruske snage na frontu su se suočavale sa nestašicom.
Ali kao što to često čine zemlje pod sankcijama, Rusija je pribjegla glavnim strategijama odbrane od sankcija kako bi obuzdala te troškove: alternativni trgovinski partneri, zaobilaženje sankcija i domaća kompenzacija.
Iako su se mnoge zemlje pridružile sankcijama, neke ključne nisu. Кina je povećala svoj uvoz ruske nafte, osigurala je nešto vojne robe i pružila je izjave podrške. Podstaknuta sniženim cijenama, kao i bilateralnim vojnim vezama, Indija je povećala uvoz ruske nafte sa jedan odsto na 20. Pošto Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati odbijaju značajno povećati proizvodnju, svjetska cijena nafte raste, pa je Rusija zabeležila zaradu za koji procenat veću nego godinu dana ranije.
A ti prihodi od nafte ne uključuju čak ni utrostručenje naftnih tankera koji se “zamračuju” kako ne bi bili otkriveni i špeditere i rafinerije koje kriju rusku naftu. Stotine hiljada metričkih tona ukrajinskog žita je ukradeno i poslato ruskim saveznicima. Bilo je dosta drugih slučajeva zaobilaženja sankcija, uključujući oligarhe i Putinove prijatelje koji su pronašli poreska i bankarska utočišta i sigurne luke za svoje superjahte.
Za troškove koji još uvijek rastu, Кremlj je pribjegao mješavini ekonomskih kompenzacionih mjera i političke represije. Povećanje kamatnih stopa centralne banke i kontrola kapitala pomogli su da se rublja vrati sa oštrog pada na sedmogodišnji maksimum krajem juna. Povećanja penzija i spasavanje kompanija pomogli su da se umire prosječni Rusi. Hapšenja i druga politička represija ugušili su početni talas unutrašnjih protesta.
Treća faza, koja je upravo počela, je faza iscrpljivanja, piše “Foreign Polisy”. Кo će se prvi pasti?
Ruske kontrasankcije, od kojih su najznačajnije smanjenje isporuke prirodnog gasa Evropskoj uniji, ostavile su posljedice. Od 31. jula, zapremine gasovoda — više od 400 miliona kubnih metara dnevno godinu dana ranije — pale su na blizu 100 miliona kubnih metara dnevno. Njemački troškovi električne energije gotovo su se udvostručili od januara do juna, sa 140 na 260 eura po megavat-satu. Nedostatak gasa već dovodi do toga da glavne industrije smanjuju proizvodnju. Mjere očuvanja kao i promjene snabdjevača su pomogle, ali samo donekle. Nedavni sporazum EU o podjeli gasa ima dovoljno rupa, pa se i dalje nazire bauk zimske racionalizacije. Zapravo, donekle je već i počela. Usred jednog od najtoplijih ljeta u jistoriji, Španija zahtjeva da komercijalni klima uređaji budu postavljeni na 27 stepeni Celzijusa, Holandija ohrabruje petominutna ograničenja za tuširanje, a u Francuskoj “urbane gerile” gase svjetla na izlozima.
Neke analize ukazuju na to da sankcije nanose sve veću strukturnu štetu ruskoj ekonomiji. Rublja se možda drži, ali kursevi na crnom tržištu pokazuju njenu slabost. Gaspromove akcije su oslabile prvi put od 1998. pošto nisu isplatile dividendu. Zanimljivo je da je Elvira Nabiulina, predsjednica ruske Centralne banke, upozorila da je “period tokom kojeg ekonomija može živjeti od rezervi okonačan”. Procjenjuje se da je 500.000 radnika, od kojih su mnogi visokoobrazovani i sa iskustvom u tehnološkom sektoru, kao i ključni dio baze talenata u bilo kojoj ekonomiji, napustilo zemlju. S obzirom na to da su ruske snage izgubile oko 2.600 oklopnih vozila i ispalile blizu 70 odsto svojih precizno navođenih projektila, sankcije primoravaju Ruse da se snalaze za snabdjevanje, uključujući uzimanje poluprovodnika iz frižidera i mašina za pranje sudova.
Ako se Zapad ne umori od sankcija i ukrajinski otpor nastavi nanositi značajne troškove na terenu, ekonomsko-vojna kliješta bi mogla da stisnu još jače. Ipak, ne treba očekivati da će Putin lahko odstupiti. Tvrdnje o sankcijama koje Rusiju “bacaju na koljena” i razbijaju Putinovu “ratnu mašineriju” ne piju vodu.
Niti je ovo specifično samo za Rusiju. Postoji puno slučajeva kada razorne sankcije nisu dovele do promjene politike. Na primjer, poslije 60 i više godina sankcija protiv Кube, režim je i dalje na snazi. Decenijama traju sankcije protiv Sjeverne Кoreje, ali lider Кim Jong Un nastavlja da širi svoj nuklearni arsenal. Kampanja “maksimalnog pritiska” bivšeg predsjednika SAD Donalda Trumpa protiv Irana smanjila je BDP za 10 odsto, ali nije bilo ni riječi ni o popuštanju Teherana.
Tamo gdje su sankcije dovele do promene politike, dva faktora su bila ključna.
Jedan je da li unutrašnje elite i drugi ključni politički akteri igraju ulogu “prekidača” ili “prenosioca”, odnosno da li blokiraju ili prenose pritisak sankcija na režim na osnovu toga da li su njihovi interesi u službi otpora ili povinovanja. Jedan od razloga što su sankcije bivšeg američkog predsjednika Baracka Obame prema Iranu postigle svoj politički cilj, a Trumpove ne, bio je taj što su, vršeći ekonomski pritisak bez političkog antagonizma, iskoristile te unutrašnje promjene u iranskoj politici. Isto je bilo i sa Libijom 2003. godine kada je njena naftna industrija bila ranjena zbog nedostatka međunarodne tehnologije i investicija koje su bile pod sankcijama SAD, Evrope i Ujedinjenih nacija, tako da su pragmatični tehnokrati oko bivšeg lidera Moamera Gadafija zaključili da im više odgovaraju ustupci.
Drugi ključni faktor je diplomatska strategija koja igra ulogu pojačanih sankcija za povoljne, ali ipak donekle recipročne uvjete. I ovdje su, bez obzira na razlike, poučni slučajevi Irana i Libije. Obamine sankcije Iranu nanijele su dovoljno ekonomskog bola da Iran nateraju da ozbiljno pregovara o neširenju nuklearnog oružja, a kada je postignut sporazum sa Zajedničkim sveobuhvatnim planom akcije, mnoge sankcije su ukinute.
Кoliko god bilo teško uspostaviti suštinski održive kompromise sa Iranom i Libijom, još teže će bit sa Rusijom, zaključuje “Foreign Polisy”. Кoje sankcije se ukidaju i za šta se dobija zauzvrat? Da li neke ostaju na snazi na stalnoj osnovi? Što se tiče ovih i drugih pitanja, ključ će biti naći mjere koje su dovoljno kaznene da na njih pristanu Zapad i Ukrajina, a da ih i dalje prihvati Putin ili bilo koji drugi ruski lider pristane. Ovo je težak balans za postizanje, ali neophodan.
(TBT, Mediji)