Denis Bećirović pokazuje agilnost u kampanji za osvajanje mandata bošnjačkog člana Predsjedništva. I to mu je do sada jedina odlika za koju mu se dati prolazna ocjena izborne kampanje. Dakle, sa brojem održanih skupova i posjeta gradovima Bećirović dobro „drži za dres“ neumornog Bakira Izetbegovića, koji je vjerovatno već oborio sve rekorde. Ne pamti se da je jedan stranački lider učestvovao na toliko stranačkih skupova i imao toliko medijskih nastupa kao Izetbegović ovog ljeta. Zapravo, od ramazanskih iftara do stranačkih tribina i sijela tokom cijelog ljeta on ne patiše. Navodno se zbog korone bio uželio takvih stranačkih druženje.
IGROKAZ PARANOJE I STRAHA
Svakako da nije stvar u tome, već u onome što je sam priznao na tribini u Konjicu da je „na sceni postupak uklanjanja SDA sa političke scene“. A tu paranoju i strah od gubitka vlasti polahko širi i na mase. “Ljudi osjećaju da se nešto dešava i da trebamo biti na okupu“, ustvrdio je Izetbegović. On zapravo tako pravi igrokaz od svoje kampanje što će sigurno polučiti efekte ukoliko mu se ne bude oponiralo na način da je on taj koji svojom ratnohuškačkom retorikom proizvodi stahove i paranoje kod Bošnjaka.
Izetbegoviću uopće nije nova ova situacija jer je sigurno bio sudionik prvih poslijeratnih izbora kada je njegov otac izvodio bošnjačke mase na stadione tokom izborne kampanje. Tad je Alija Izetbegović bio pod pritiskom međunarodnih faktora da odstupi sa trona i da liderstvo prepusti umjerenijim bošnjačkim liderima poput Harisa Silajdžića i(li) Zlatka Lagumdžije koji nisu „okrvavili ruke“ u ratu. Na skupovima je tada pola svijeta bilo u uniformama, kako još aktivnih vojnika tako i bivših boraca koji nisu imali drugu, civilnu odjeću.
Tako da se stiče dojam da je Izetbegovićev koncept izborne kampanje podređen dojmu i porukama strancima više nego rivalima iz opozicije. On sa fotografijama koje objavljuje na društvenim mrežama šalje poruku sa tribina međunarodnoj zajednici kako je narod uz njega i da ga stoga ne smiju smjeniti, niti sankcionirati.
Po svemu sudeći njemu nije problem sam Bećirović i sve se manje osvrće na njega i njegovu kampanju. Mnogo više pažnje posvećuje „SDA-ovim derivatima“, prije svega lideru NiP-a Elmedinu Konakoviću, nego ljevici.
NAROD HOĆE GLADIJATORE
Ako se uzme sve u obzir iz onoga šta je opozicija pripremila za kampanju, od slogana do nekakvih himni, te koje teme forsira kroz nemušta saopćenja ili tribine, Izetbegović se uopće nema razloga plašiti ovakvih rivala.
Neki portali špekuliraju da je za ovogodišnju kampanju Izetbegović navodno unajmio poznatog hrvatskog marketing maga, specijaliziranog za političke kampanje Borisa Malaševića. Upućeni kažu da je o aktivnostima Malaševića upoznat sami vrh SDA, koji tvrdi da već vidi ‘rezultate’. Da bogda da je ovo istina, ali nije. Zato što su bošnjački stranački lideri mahom egomanijaci i „ne daju sebi ništa reći“. Da je bogdo Bećirović sebi uzeo „spin doktora“, a nije niti će. Zato se na tribinama ponaša kao umišljeni provincijski profesor koji u ozbiljnim političkim temama i problemima iskazuje ozbiljnu dozu infantilnosti. Tako on, na primjer, na tribini u Kaknju ustvrdi da ga prati hiljade režimskih botova, kako bi ga ocrnilo kod masa, a on im poručuje da su mu simpatični. Tako ulickani profesor demonstrira da ne želi voditi prljavu kampanju. Narod će reći „rodila ga majka, baš je fin“ i glasat će za njega. Ma, malo morgen!
Još je uočljiv problem da se Bećirović „dovezao“ samo Izetbegovića, dok apsolutno ignorira pojavu Željka Komšića kao svog protivkandidata. Osim što je to paradoks i politički nonsens, to je vrlo indikativno i sumnjivo ponašanje. Zar Bećirović misli da treba jurišati na glasačko tijelo koje je tradicionalno sklono Izetbegovićima i koje uvijek podržavalo bošnjačke nacionaliste, a prepustiti Komšiću prograđanski orijentirane mase sklone ljevici?! Zar zaista Bećirović vjeruje da će neko drugi osim lijevih glasača, primarno SDP-ovih, glasati za Komšića?! Toga je naravno svjestan Komšić pa se zato pritajio i ne želi ulaziti u klinč sa Bećirovićem. Kao što je svjestan da mu jedino pozicija ekvidistance između bošnjačke ljevice i desnice omogućava prolaz u Predsjedništvo. Ako Bećirović nije toga svjestan, trebao bi mu na to ukazati neki SDP-ov „marketinški mag“ i stručnjak, ako ga ima. Slučaj Vojina Mijatovića koji je završio kampanju prije nego je i počeo, najbolje pokazuje da SDP-u fale takvi stručnjaci. Njega je Nermin Nikšić prepustio visprenom tandemu Izetbegovića i Komšiću koji su ga bestijalno zloupotrijebili i odbacili kao „ikebanu“, pa je umuknuo kad je saznao koliko se malo Bošnjaka u dijaspori prijavilo za glasanje. Bećirović sigurno neće umuknuti kao Mijatović, ali neće ni uspjeti ukoliko ne promjeni svoju spoznaju o politici da izborna kampanja nije katedra, već brutalna arena gdje mase hoće fajtere, da ne kažemo gladijatore! Kad ovakva opozicija (iz)gubi izbore, onda krivi narod koji glasa na nacionaliste, ili opće ne glasa.
(TBT, Tim za analitiku)
