ANALIZA
Muslimani teritoriju RS-a doživljavaju kao svoju državu, zemlju, domovinu. I svi Bošnjaci u RS-u, bez obzira na njihov socijalni, ekonomski ili trenutni politički status, imaju (najmanje jednu) državu iza sebe. To se ne bi moglo reći za sve Srbe u RS-u. Možda upravo zato što je svi Srbi ne smatraju domovinom
FOTO: Dodik, Vuković (Agencije)
Bilo bi skoro nemoguće pronaći Bošnjaka koji bi izgovorio puno ime Republike Srpske. Pa ipak, Republika Srpska danas je adresa prebivališta za 172.000 Bošnjaka, pokazali su sporni, nedavno objavljeni rezultati popisa iz 2013. godine. Agencija Ujedinjenih nacija za izbjeglice i raseljena lica (UNHCR) u izvještaju od septembra 2011. godine navodi broj od 160.000 Bošnjaka koji su se vratili u Republiku Srpsku.
Nezadovoljni su vraćanjem imovine, mogućnostima zaposlenja, budžetskom podrškom, jezikom koji govore i najviše komšijama. Tvrde da su ugroženi, zanemareni, da nemaju pravo glasa, da im Republika Srpska otežava povratak. Statistika je, ipak, dosta drugačija. Stopa bošnjačkog povratka u Srpsku je od 35 do 38 posto. Skoro 20 miliona maraka izdvojeno je iz republičkog budžeta samo po pozicijama kapitalnih grantova i doznaka za finansiranje povratka u Republiku Srpsku u posljednjih pet godina. Do jula ove godine 27.000 porodica podnijelo je prijavu za obnovu imovine u Republici Srpskoj. Obnovljeno je više od 70.000 stambenih jedinica. Od 160.000 podnesenih zahtjeva za povrat imovine riješeno je 158.500. Među ovim željama za povratkom daleko je najviše bošnjačkih.
Rezultati popisa iz 2013. godine, koje je nedavno objavila Agencija za statistiku BiH, pokazuju udio bošnjačkog stanovništva u ukupnoj populaciji Republike Srpske od oko 14 posto.
Svakako je to značajna razlika u odnosu na 400.000 do 500.000 muslimana koji su na teritoriji današnje Republike Srpske živjeli prije rata. Međutim, nedavno objavljeni podaci ilustruju izuzetno značajno prisustvo bošnjačkog stanovništva, prije svega u gradovima Republike Srpske. Tako u Doboju danas živi više od 15.000 Bošnjaka, u Bijeljini 13.000, Prijedoru 29.000, u Zvorniku skoro 20.000. Također, tu su i opštine Gradiška, Kotor Varoš, Kozarska Dubica, Modriča, Milići, Novi Grad, Osmaci, Prnjavor, Teslić, Ugljevik i Vlasenica u kojim živi ukupno skoro 50.000 Bošnjaka.
Ambicije Bošnjaka daleko su veće. Plan postoji i provodi se. Prvi pravi signal bošnjačkog jedinstva bila je upravo koordinisana prijava prebivališta u Republici Srpskoj pred popis 2013. godine. Potpuno ujedinjen nastup stranaka s bošnjačkim predznakom na izborima u Republici Srpskoj na posljednjim izborima, te vrlo koordinisan i besprijekorno jedinstven nastup „Domovine“ u političkom djelovanju i blokadama u Republici Srpskoj samo je logičan nastavak. Bošnjački predstavnici u Republici Srpskoj o svemu tome sasvim otvoreno govore.
Pored Doboja u kojem bošnjački krugovi ratnim grijehovima na kratkom lancu drže opštinsku vlast koja je za još malo slobode (i vlasti) spremna da proda Doboj i u Zajednicu opština turskog svijeta, Prijedora iz kojeg zbog muslimana dio republičke vladajuće koalicije obara zakone u Skupštini Republike, Zvornika u kojem se naporan rad na suživotu možda i isplati, te svih ostalih gradova koji suživot grade s mnogo većim izazovima, tu je svakako i Srebrenica koja, uprkos najavljenom zajedničkom kandidatu, polako izlazi iz radara srpske politike. Tamo živi više Bošnjaka nego Srba, a Republika Srpska i Srbija nakon toliko izvinjenja i novca, još nisu uspjele da proguraju srpskog načelnika, a odnedavno je njihova poniznost i zvanično nepoželjna u toj opštini Republike Srpske.
Vraćena imovina, svi sigurnosni preduslovi, obnovljene džamije, grantovi za povratak iz budžeta Republike, te iz budžeta BiH, turskih banaka, UAE i drugih izvora, kvote u Vladi, u javnim institucijama, fondovima, preduzećima… Sve su to olakšavajuće okolnosti, ali nisu razlozi zbog kojih je dobro biti Bošnjak i/ili musliman u Republici Srpskoj. Muslimani teritoriju Republike Srpske doživljavaju kao svoju državu, zemlju, domovinu. I svi Bošnjaci u Republici Srpskoj, bez obzira na njihov socijalni, ekonomski ili trenutni politički status, imaju (najmanje jednu) državu iza sebe. To se ne bi moglo reći za sve Srbe u Republici Srpskoj. Možda upravo zato što je svi Srbi ne smatraju domovinom.
(The Bosnia Times, Nedeljnik, Autor Andrea Vuković)