Velika nova studija je pokazala da američke vojne intervencije “sve više” ciljaju na Bliski istok i Afriku, čineći više od četvrtine kampanja te zemlje kroz njenu historiju.
Od svog osnivanja 1776. do 2019. godine, SAD su poduzele skoro 400 vojnih intervencija, od čega se više od četvrtine dogodilo u periodu nakon hladnog rata, također se navodi u izvještaju.
Prva velika studija te vrste, pod nazivom Uvođenje projekta vojne intervencije: novi skup podataka o američkim vojnim intervencijama, 1776–2019, također je otkrila da je era nakon 11. septembra rezultirala “većim nivoom neprijateljstva”, a američke vojne avanture su postale ” pretežno uobičajeno”.
“Kumulativni utjecaj onoga što smo otkrili u prikupljanju podataka je zaista bio iznenađujući”, rekla je Sidita Kushi, docent na Bridgewater State University u Massachusettsu i jedan od autora studije. “Nismo očekivali da će i količina i snaga američkih vojnih intervencija biti toliki kao što je otkriveno u podacima”, rekao je Kushi za Middle East Eye.
Nakon raspada Sovjetskog Saveza 1991. godine, SAD su se pojavile kao dominantna vojna sila u svijetu. Međutim, to nije dovelo do smanjenja vojnih intervencija.
“Era nakon Hladnog rata proizvela je manje sukoba velikih sila i slučajeva u kojima su se branili vitalni interesi SAD, ali se američke vojne intervencije nastavljaju velikom brzinom i većim neprijateljstvima”, zaključuje se u izvještaju. “Ovaj militaristički obrazac opstaje u vrijeme relativnog mira, jedne od vjerovatno manje direktnih prijetnji američkoj domovini i sigurnosti.”
‘Globalni rat protiv terorizma’
Nakon završetka Hladnog rata, američke humanitarne vojne intervencije sve više su opravdavane pod zastavom zaštite ljudskih prava.
Tokom američkog “Globalnog rata protiv terorizma” (GWOT) nakon 11. septembra, ne bi trebalo biti iznenađujuće što je Washington odlučio koristiti vojnu silu da “riješi svoje probleme”, rekla je Monica Duffy Toft, profesor međunarodne politike na Fletcher School Univerziteta Tufts, također u Massachusettsu.
“GWOT je, zapravo, simbol načina na koji su SAD došle da rješavaju probleme u ovom periodu: rat”, rekao je Toft, koautor studije, za MEE.
Studija je pokazala da je kraj Hladnog rata oslobodio globalne ambicije američke vojske. Čak i kada su američki rivali smanjili svoju vojnu intervenciju, Washington je “počeo eskalirati svoja neprijateljstva”, što je rezultiralo “proširenjem jaza između američkih akcija u odnosu na njegove protivnike”.
Danas Međunarodni institut za istraživanje mira u Stockholmu procjenjuje troškove američke vojske na više od 800 milijardi dolara godišnje, što čini gotovo 40 posto globalne vojne potrošnje.
“SAD nastavlja da dramatično daje prioritet financiranju svog Ministarstva obrane dok ograničava finansiranje i uloge svog Stejt departmenta”, rekao je Toft, dodajući da “trenutno Sjedinjene Države imaju američke specijalne snage raspoređene u više zemalja nego što imaju ambasadora u njima”.
Američke vojne intervencije su također postale nejasnije. Prošlo je vrijeme kada je Washington bacio svu moć svoje vojske u sukob, kao što je to učinio u Iraku i Afganistanu. Danas udaljene vojne baze, kao što je aerodrom Agadez vrijedan 110 miliona dolara u Nigeru, izvode udare dronovima daleko od očiju javnosti u velikom dijelu Sahela.
Ranije ove godine, Bidenova administracija proširila je američko vojno prisustvo u Africi poništivši odluku bivšeg američkog predsjednika Donalda Trumpa da povuče trupe iz Somalije, čime je uspostavila stalnu vojnu bazu u zemlji.
‘Nasilje ima tendenciju da rađa nasilje’
Američki globalni vojni otisci “mogao bi biti iznenađujući za Amerikance. Nažalost, teško da su iznenađujući za ostatak svijeta”, rekao je Kushi za MEE, dodajući da je “legitimitet SAD-a ozbiljno patio, uglavnom kao rezultat njihovog sada višedecenijskog hiper- intervencionistički stav”.
Dok su SAD tokom većeg dela svoje istorije na svoju upotrebu vojne sile gledale kao na krajnje sredstvo, poslednje decenije preokrenule su tu tradiciju, upozorava Kushi, a sa njom i “veliko poštovanje prema Sjedinjenim Državama, čak i među našim saveznicima” .
Autori brzo primećuju da je u nekim slučajevima američka moć bila sila dobra, kao što je intervencija na Kosovu predvođena SAD, koja je sprečila potencijalni genocid. U širem smislu, međutim, studija “služi kao upozorenje” da kontinuirane američke vojne intervencije imaju manje nego pozitivan utjecaj na američku nacionalnu sigurnost i svijet.
Brza korekcija kursa od strane američke elite, koja je postala uslovljena da vidi vojno rješenje za toliki dio percipiranih globalnih problema zemlje, malo je vjerovatna barem u bliskoj budućnosti, rekao je Toft.
„Nasilje ima tendenciju da proizvede nasilje, pa čak i pametan povratak ka višefaktorskoj vanjskoj politici – vanjska politika koja se oslanja na mudrost saveznika, koja prvo uključuje diplomatiju, trgovinu i pomoć, a silu na kraju – može potrajati godinama da urodi plodom, “ dodao je Toft.
S obzirom na to da su i američki protivnici navikli na američke vojne intervencije, može im se “oprostiti njihov skepticizam” i nevjerovanje da bi vanjskopolitička elita zemlje mogla promijeniti mišljenje. Barem što se tiče spoljne politike, Demokratska i Republikanska stranka su uglavnom držale dosljednu liniju, što je manje-više unaprijedilo američke vojne intervencije u inostranstvu.
“S obzirom na trenutni krajolik intervencija i inerciju, očekujemo nastavak uzlaznog trenda američkih intervencija u MENA i podsaharskoj Africi”, upozorio je Toft.
(TBT, MEE)