ANALIZA
Danas smo daleko od uspostavljanja trajnog mira kakav uživa
zapadna Evropa. Sukob je moguć u narednih 20 godina ukoliko se ne primjeni
zapadnoevropski model pomirenja
FOTO: (public)
Piše: Anthony Monckton
„Ovaj srpsko-hrvatski problem ugrožava samo postojanje
Jugoslavije. Onog dana kada se Hrvati i Slovenci odcijepe, Jugoslavija će
nestati s geografske karte.“ Tako je 1935. pisao Anri Pozi, državljanin
Britanije i Francuske, u knjizi „Crna ruka iznad Evrope“. Pozi, koji je tvrdio
da radi i za francusku i za britansku obavještajnu službu, jasno je vidjeo
30-ih godina prošlog vijeka ono što se nakratko dogodilo za vrijeme Drugog
svjetskog rata i što je kulminiralo u savremenom raspadu Jugoslavije 1991; u
sukobu koji je zbunio mnoge Evropljane koji su osamdesetih godina uživali u
svojim paket-aranžmanima na jadranskoj obali.
Bivša Jugoslavija je za mnoge posmatrače neobjašnjiva u onom
smislu riječi da prkosi svakoj logici. Kada je izbio rat u Bosni, musliman
oženjen Srpkinjom pristupio je Hrvatskom veću odbrane, oružanim snagama
bosanskih Hrvata, a ne armiji Bošnjaka. Smatrao je da su oni bolje opremljeni
da odbrane bihaćki džep od Srba. Poslije rata, sjedio je i pio u kafani u Bihaću
kada je na njega pucao i paralizovao ga sugrađanin musliman zato što se borio s
Hrvatima, a ne sa muslimanima. Prošle godine, prema pisanju austrijskog lista
Kurir, muslimanski tjelohranitelj generala Ratka Mladića zatražio je azil u
Austriji. Postoje hiljade ovakvih ličnih priča u kojima etnička pripadnost ne
podrazumijeva osnovni identitet, što samo zbunjuje umjesto da objašnjava.
Prošle godine mladi bosanski filmski stvaralac postavio je
na Youtube kratak film „Jugoslavija“. Film počinje tako što mlada lijepa žena
odjevena u crvenu suknju i bijelu bluzu, s plavom trakom u kosi i crvenom
petokrakom oko vrata, bere šest crvenih ruža i vezuje ih crveno-bijelo-plavom
mašnom, ujedinjujući šest jugoslovenskih republika u prelijep buket. Ona
pozdravlja dvoje male djece, a zatim nastaje mrak i čuju se eksplozije bombi.
Mlada žena, okrvavljena i zbunjena, kleči ispred streljačkog voda sačinjenog od
šestorice vojnika sa povezom preko očiju. Na svakom povezu ispisane su riječi:
zabluda, novac, korupcija, nacionalizam, religija i moć. Oni pucaju u djevojku,
a zatim joj prilazi nacionalizam i ispaljuje posljednji hitac, koji ubija
Jugoslaviju. Dvoje djece sve to posmatra, a zatim prilaze vojnicima i skidaju
im poveze s očiju kako bi vidjeli ljepotu koju su ubili. Deca zatim uzimaju
ruže i sade svaku zasebno.
Ovaj jugonostalgični video ostavlja snažan utisak i
postavlja brojna pitanja. Koliko je savršena bila Jugoslavija u stvarnosti? Šta
je bio uzrok razaranja zemlje? U jednom komentaru ispod video-snimka ističe se
da međunarodna zajednica treba da bude jedan od članova streljačkog voda.
Naslućuje se implikacija da bi te republike trebalo ponovo da se ujedine, čime
se nameće pitanje: da li je „evroslavija“, kako je neki nazivaju, rješenje za
budućnost?
Nedavni izbori u Srbiji pozdravljeni su kao glas za
nastavljanje reformi ka Evropskoj uniji, ali ponašanje srpskih radikala
pokazuje da postoji čvrsto jezgro otpora tom putu. Evropa i Zapad treba da
podrže ono što će ih spasti gubitka života „makar ijednog pomeranskog vojnika“,
kako se izrazio Bizmark u 19. vijeku, u budućnosti ovog eksplozivnog regiona.
Da bi male različite susjedne države živjele u harmoniji, neophodna je jedna
suprastruktura. Za zapadni Balkan to je trenutno Evropska unija. Na mnogo
načina zapadni Balkan, s obzirom na izazove s kojima se suočava, predstavlja svijet
u malom: klimatske promjene prouzrokuju razorne poplave; korupcija je
sveprisutna; nacionalizam je u usponu; vjerska napetost i dalje postoji; mediji
su pristrasni; migranti nadolaze; organizovani kriminal cvjeta; birači ne
vjeruju političarima; nadmeću se sfere uticaja Saudijske Arabije, Turske,
Irana, SAD, Rusije i, naravno, Evrope. Međutim, bilo bi pogrešno naslikati
potpuno mračnu sliku. Države zapadnog Balkana ne razlikuju se od mnogih kontinentalnih
susjeda ili ostalih evropskih zemalja. „Zašto nam onda ne date u Evropu?“,
upitao je jedan srpski zvaničnik prošle godine, „kada smo bolji od Bugarske ili
Portugala?“ Narodi Balkana su izuzetno darežljivi i imaju mnogo smisla za humor
(mada, kada se Jugoslavija raspala, govorilo se da su Hrvati dobili obalu, a
Srbi humor); ljudi su prirodno inteligentni i žele da budu dobro obrazovani
(mnogi to i jesu); imaju razvijenu poljoprivredu, prelijepe planine, ravnice i
more; posjeduju i stvarna prirodna bogatstva koja treba njegovati i
eksploatisati. Mnogo toga lijepog može da se kaže o zapadnom Balkanu. Šta je
dovelo do sadašnje situacije političkog ćorsokaka 20 godina nakon što je
Dejtonski sporazum donio primirje, ako ne i trajan mir, Bosni i Hercegovini?
Uticaj fizičke geografije
Godine 1910. Hari de Vint, britanski putopisac i član
Kraljevskog geografskog društva, napisao je knjigu „Kroz divlju Evropu“. Prvo
poglavlje počinje ovako: „’Zašto divlja Evropa?’, upitao me je prijatelj koji
je nedavno došao da me isprati na putovanje ka Bliskom istoku. ‘Zato’,
odgovorio sam mu, ‘što taj izraz tačno opisuje zemlje divljine i bezakonja
između Jadranskog i Crnog mora.’“ Danas su one svakako mnogo manje divlje i u
njima ima mnogo manje bezakonja, ali zapadni Balkan ostaje neriješena evropska
zagonetka, a za našeg života njegovi stanovnici su ispoljili pravo divljaštvo.
Godine 1992. lord Oven, nekadašnji britanski sekretar vanjskih poslova, boravio
je u Ženevi kao mirovni pregovarač u jugoslovenskoj krizi. Od jugoslovenskih
akademika dobio je knjigu s mapama regiona kroz historiju. Na kraju se nalazila
prazna geografska karta sa uputstvom: „Nacrtajte svoju.“ Ako okrenete kartu
Evrope, bez granica, naopačke, videćete da je Balkan ključni dio Evrope i dio
lijevka koji vodi do prosperitetnijeg Zapada.
U eri savremenih putovanja i instant komunikacija, lako je
potcijeniti uticaj geografije. Na zapadnom Balkanu fizičke granice dijele
klanove i plemena hiljadama godina. One su sprečavale vojske da proširuju
imperije i doprinese su nastanku okorjelih razbojnika i bogatih seljaka. Iznad
svega, one su (do 2015) ograničavale masovne seobe naroda, ali oni koji su ipak
migrirali nastanjivali su se u selima i dolinama u kojima su jedva osiguravali
osnovnu egzistenciju i živjeli bez ikakvog obrazovanja ili uz minimalno
obrazovanje. Renesansa i industrijska revolucija uglavnom su ih zaobišle. Ali
vojske nisu. Mi podcjenjujemo dubok kulturološki i bihevioralni trag koji
geografska lokacija ostavlja u genima naroda. Granice su vještačke tvorevine.
Pa ipak, lokalno stanovništvo se trudi da zaobiđe tu vrstu diktata. Daleke
prijestolnice imaju rivalske pretenzije na region. U prošlosti, to su bili Beč
i Istanbul, a danas Brisel i Moskva. Geografija je onemogućavala mobilnost i
stvarala mikrokulture i jezičke razlike. Na topografskoj mapi Balkana današnje
granice se ne podudaraju uvijek s geografski prirodnim međama. Granice na
političkoj mapi određene su mnoštvom različitih faktora, od kojih topografija i
jezik igraju svoju ulogu, ali je neophodno ljudsko djelovanje da bi se stvarala
historija.
Istorija
Voren Kristofer, američki državni sekretar u vrijeme
sklapanja Dejtonskog sporazuma, konstatovao je nekoliko godina kasnije:““Kada
govorimo o sadašnjim događajima na Balkanu, priča rijetko može da počne onim
što se dešava danas. Vraćanje u historiju preduslov je da se dođe do tačke na
kojoj nešto savremeno može da se opiše. Dejtonska mirovna konferencija nije
izuzetak; prošlost predstavlja obavezan prolog.“ Dvadeset godina poslije Dejtonskog
sporazuma, i sama ta konferencija postala je sastavni dio historije.
Nedavna osuda izrečena u Haškom tribunalu Radovanu
Karadžiću, vođi bosanskih Srba, i oslobađajuća presuda srpskom radikalu
Vojislavu Šešelju ponovo su probudile regionalna neprijateljstva i istorijska
stanovišta. Ljudima sa strane često je teško da shvate psihu balkanskih
političara. „Šta se, dakle, krije iza zapadne satanizacije Srba? Djelimičan
razlog je sposobnost jugoslovenskog predsjednika Miloševića da raspiri srpski
nacionalizam do borbenog žara, ali on to ne bi mogao da uradi, a da pritom nije
bio svjestan da postoji nešto u srpskoj psihi što nikada neće ustuknuti od
borbe uz istovremeno naslađivanje ulogom žrtve.“ (Prentis, 2000). Jedan
ministar britanskog Forin ofisa je, nakon što su mu objašnjene nijanse srpskog
mučeništva, rekao: „Srbi ne bi trebalo da razmišljaju na takav način.“ Bio je u
pravu, ali nije shvatio poentu. Na Balkanu historija i mit su tijesno
ispreplitani. Britanija voli sljedeće godine: 1066, 1314, 1815. i 1966. U
Srbiji postoji samo jedna godina: 1389. – Kosovska bitka. To je datum na koji
se pozivaju nacionalisti. To je izgubljen boj, urezan u srpsku dušu, koji ih
zauvijek prikazuje kao žrtve. Koja druga zemlja bi jedan katastrofalan poraz
pretvorila u nacionalnu vrlinu? Srbe su za vrijeme cara Lazara pokorili Turci,
a ipak ta bitka se slavi kao svijetao trenutak u historiji nacije. O tome
govori srpski film „Boj na Kosovu“ iz 1989, prepun hrišćanske simbolike. On
prikazuje cara Lazara kao Isusa, a Vuka Brankovića kao Judu. Na samom početku
filma jedan putnik pita kaluđera: „Da li ovaj put vodi za Kosovo?“ Kaluđer
odgovara: „Da, i onaj tamo, i onaj odakle si došao. Što se čudiš? Svi putevi
vode tamo. Nema drugog puta danas u Srbiji do puta koji vodi za Kosovo i sa
Kosova.“ Slobodan Milošević je 1989, 600 godina poslije ove odsudne bitke, u
čuvenom govoru (sa posljedicama koje možda nije imao na umu) naglasio značaj
srpskog jedinstva, priznajući konstitutivne narode i Srbije i Jugoslavije.
Navodna posljedica bilo je ponovno buđenje nacionalizma, a ne socijalističke
idile. „On je obećao da će se poslije ovoga stvari promijeniti. Srbi više neće
biti ničije sluge. Nije isključio mogućnost novih srpskih bitaka, ako to bude
potrebno“. (Tomašević, 2008) Korišćenje historije da bi se opravdalo savremeno
političko djelovanje podrazumijeva izdvajanje onih dijelova historije koji
odgovaraju vašim ciljevima. Uoči izbora u Hrvatskoj 1996, Hrvati iz Knina,
glavnog grada Krajine u Hrvatskoj, koju su nekada naseljavali Srbi, ali su
protjerani u operaciji „Oluja“ 1995, tvrdili su da Hrvati imaju hiljadugodišnje
pravo na kraljevinu zbog kralja Tomislava iz Knina iz 10. vijeka. Naravno, na
isti način možemo da tvrdimo da Italija ima pravo staro 2.000 godina da bude
država nasljednica Rimskog carstva. Srpski predsjednik Milošević, hrvatski
predsjednik Tuđman, bosanski predsjednik Izetbegović i ostali iskoristili su
historiju da bi promovisali svoje ciljeve i zajedno su uspeli da dovedu zemlju
za koju su mnogi vjerovali da je 1989. bila najspremnija od svih bivših
komunističkih država za evropsku budućnost do razornih balkanskih ratova
devedesetih godina.
Mnogi Srbi su smatrali, i danas smatraju, da imaju
hegemonističko pravo da upravljaju Kosovom pošto je upravo tamo Sveti Sava
uspostavio autokefalnu Srpsku pravoslavnu crkvu u 13. vijeku. „Fizički dokazi dubokih
srpskih korijena postoje u mnogim manastirima, u Pećkoj patrijaršiji i Visokim
Dečanima, između ostalih.“ (Judah, 1997)
Za Srpsku pravoslavnu crkvu priznavanje nezavisnosti Kosova
naizgled je nemoguće. Kada su devedesetih godina članovi jugoslovenskog
rukovodstva počeli da uništavaju „ljepak“ bratstva i jedinstva koji je Tito
nametnuo zemlji, oni su iskoristili i geografiju i historiju da bi potkrijepili
svoje pretenzije.
Godine 1991, baš kao i danas, međunarodna pažnja bila je
usredsređena na Bliski istok, prije svega zbog invazije Iraka na Kuvajt, ali i
zbog političkih previranja u Moskvi. Prema tome, kada su prvi hici bili
ispaljeni u Jugoslaviji, prevladalo je uvjerenje da je riječ o nebitnim
lokalnim čarkama. Zapadna logika je još uvijek vidjela veliki potencijal u
Jugoslaviji, dok su balkanske emocije raspirivale nacionalizam koji se ispoljio
u 20. vijeku, poslije više od 500 godina otomanske vladavine nad većim dijelom
regiona.
Veoma je teško, posebno za lokalno stanovništvo, pronaći
istinski objektivan prikaz balkanske historije ili prikaz u kom činjenice ne bi
mogle da se protumače na hiljadu načina. Međutim, podsjećanje na skoriju
historiju neophodno je da bi se shvatilo koliko toga mora da se uradi da bi se
u budućnosti sačuvao mir. Današnje aktuelno pitanje jeste pitanje evropskih
vrijednosti i „realpolitika“ etničkih manjina. Lako se zaboravlja da raspad
Jugoslavije nije počeo u Sarajevu. Sloveniju je činilo 97 posto Slovenaca, sa
zasebnim jezikom. Nekoliko hitaca i opkoljenih kasarni i Milošević je dozvolio
Slovencima da se odcijepe za deset dana. Hrvatska je, s druge strane, bila samo
78 posto hrvatska. Srpska manjina činila je većinu u četiri područja: Istočnoj
i Zapadnoj Slavoniji i dva dijela Krajine. Hrvatski predsjednik Franjo Tuđman
se hvalisao time da je historičar i imao je teoriju da država može da izdrži sa
pet posto manjinskog stanovništva. Prema tome, trebalo je da protjera Srbe,
Bošnjake, Slovence i Rome preko hrvatske granice. Nasuprot tome, Srbi u
Hrvatskoj željeli su ili da budu dio velike Srbije ili da dobiju veliku
autonomiju. Dok su Ujedinjene nacije bile zauzete posljedicama prvog Zaljevskog
rata i slanjem mirovnjaka u Hrvatsku, Bosna i Hercegovina je počela da se
urušava. Moramo se podsjetiti kompleksnog etničkog sastava Bosne, gdje ni
geografija ni linije na geografskoj karti ne formiraju jasne granice. Postoji
pitanje koje može da postavi bilo koja grupa naroda i koje je postavio i Čarls
Kroford, bivši britanski ambasador u Bosni, a kasnije i Srbiji: „Zašto bismo mi
bili vaša manjina kada vi možete da budete naša manjina?“ Upravo to pitanje
manjina nalazi se u srcu svakog potencijalnog sukoba u budućnosti. Da li Srbin
sa Kosova, Hrvat iz Bosne, Albanac iz Makedonije, Mađar iz Srbije, Rom iz
Makedonije ili Grk iz Albanije imaju osjećaj pripadnosti, predstavništva koje
im uliva povjerenje da ne postoji diskriminacija ili da će porodične tradicije
biti poštovane? Da li im je do toga stalo? Šta određuje njihov identitet ili
životne prioritete? Za koga glasaju? Da li je njihov glas bitan? Ako nije, šta
im je činiti? Ako se pobune i počnu da pucaju ili zaprijete da će da se
odcijepe, kako većina reaguje? Previše često, pošto ne mogu da pobjede u
moralnoj raspravi, odgovor je upotreba sile.
Suprotstavljanje agresiji
Pitanje koje danas odzvanja glasi kako međunarodna zajednica
reaguje kada dođe do nasilja u nekoj zemlji. Razaranje istočnoslavonskog grada
Vukovara 1991. donijelo je na naše zapadne ekrane sav užas predstojeće
humanitarne katastrofe. Časne izjave zapadnih političara o potrebi za mirom,
koji bi poštovale sve strane, navode političare da pomisle da čine pravu stvar,
ali se borci na terenu na njih ne osvrću. Zaraćeni političari moraju da primaju
specijalne međunarodne predstavnike, kao što su bili bivši britanski sekretari
vanjskih poslova lord Karington i Dejvid Oven i bivši američki državni sekretar
Sajrus Vens, ali oni samo koriste te sastanke da bi iznijeli svoje pozicije, a
ne da bi zatražili posredovanje. Jedan bivši američki funkcioner se sjeća:
„Dobro pamtim period 1990, 1991. i 1992. i mogu da kažem sa stoprocentnom
sigurnošću, pošto sam bio dio užeg kruga koji je radio na tim pitanjima, da
NIKO u bilo kojoj zapadnoj vladi nije bio spreman čak ni da razmotri primjenu
vojne sile, iako su se prognoze koje je nekoliko godina prije toga dala
Centralna obavještajna agencija (CIA) (to je jedini dokument za koji ja znam da
je objavljen) pokazale kao tačne. Za mene je fascinantno da je u ovom slučaju
naša obavještajna agencija, djelujući potpuno samostalno, vrlo precizno predvidjela
šta će se dogoditi, a pritom je bila potpuno ignorisana. S druge strane, u
slučaju Iraka naše agencije su bile izložene pritisku da pronađu obavještajne
podatke za koje se ispostavilo da su bili pogrešni i nepouzdani, a ipak su
upotrebljeni da bi opravdali našu intervenciju. Ubijeđen sam da je Zapad, prije
nego što su počele borbe, imao šansu, ma koliko malu, da ih spreči da je
energično pokazao spremnost da primjeni silu ukoliko bilo koja strana pribjegne
nasilju.
Šta je, dakle, ubjedljiv proporcionalni odgovor na primjenu
sile? Da li bi bilo kakva demonstracija sile Zapada 1991. predstavljala
dovoljno jako odvraćanje za paravojne grupe i političare? Činjenica je da
isuviše često mi u međunarodnoj zajednici ne pokazujemo značajnu, jedinstvenu i
kolektivnu odlučnost. Naši političari se dvoume na međunarodnim forumima,
postavljaju specijalne međunarodne predstavnike, nameću sankcije, ali u suštini
ne prijete bilo kakvim uvjerljivim odgovorom. Međutim, tako je lako pisati sve
ovo naknadno, koristiti kontračinjenice ili hipotetičke pretpostavke da bi se
iznijelo alternativno rješenje. U proteklih 30 godina bilo je intervencija u
nekoliko država. Neke su bile uspješne, druge opet nisu. Britanski premijer
Toni Bler je (u opoziciji) posmatrao kako se uspostavlja mir u Bosni
zahvaljujući vazdušnoj kampanji bez ikakvih vojnih gubitaka, a zatim je kao
premijer gledao kako se Srbi povlače sa Kosova. Godine 2000. britanski vojnici
su uspješno primijenili silu u Sijera Leoneu. Da li onda iznenađuje što je
kasnije primjenio isti model na Irak, Avganistan i Libiju? Brendan Sims u
svojoj knjizi „Najsramniji trenutak“ („Unfinest Hour“) tvrdi da su dobronamerno
britansko odugovlačenje i opstrukcija spriječili ranije razrješenje bosanske
krize. Nikada nećemo znati šta je moglo da se desi da smo intervenisali ranije,
ali je na kraju krajeva intervencija u Bosni, a kasnije na Kosovu dovela do
prekida vatre. Ono što smo naučili jeste da jedan model intervencije ne
odgovara svima. Također znamo da je svakoj intervenciji neophodno bolje
planiranje za period poslije nje. U tom pogledu na Balkanu nismo bili baš
potpuno uspješni.
Sankcije
Kada negdje izbije rat, prvo što međunarodna zajednica uradi
jeste da uvede, a zatim pojača sankcije. Ima primera gdje su sankcije bile
djelotvorne, ali i onih gdje nisu dale rezultata. Ako uvedete sankcije
siromašnim zemljama, one imaju uticaja, ali ne mogu da ubijede vlade da sjednu
za pregovarački sto. Države se okreću ka unutra, ka sebi, da bi se zaštitile, a
stanovništvo ne ustaje protiv svojih vođa. U suštini, sankcije stvaraju
kriminalne države. Države odobravaju i podržavaju krijumčarenje nafte, cigareta
i hrane i same u tome učestvuju. Organizovani kriminal cvjeta, a država zatvara
oči. To traje iz godine u godinu, a onda kada je Zapad prisiljen da primjeni
silu ili se konačno pronađe miroljubivo rješenje političkog problema, očekujemo
da nova vlada i civilno društvo bez korupcije odjednom, kao nekim čudom,
izrone, i to ne iz pepela, već iz čvrstog kriminalnog temelja. Kriminal i
hajdučija nisu ništa novo na Balkanu. Plemenske strukture Albanije i Crne Gore
vijekovima su stvarale ubjeđenje da zakon ne igra nikakvu ulogu u životu
plemena. Pleme je iznad svega. Političari su ili na platnom spisku kriminalnih
grupa ili tim kriminalnim grupama nešto duguju. O Crnoj Gori se možda najviše
pisalo kada su gliseri počeli da prelaze Jadran natovareni cigaretama. Da,
kršili su međunarodno pravo, ali kako je drugačije mogla da opstane privreda
koja je već bila dotakla dno? A na Zapadu naši političari i diplomate govore
onima kojima su uveli sankcije: „Priznajte da ste pogriješili, sjedite za
pregovarački sto i mi ćemo vam ukinuti sankcije ukoliko ispunite naše
zahtjeve.“ Sankcije često navode zapadne političare da povjeruju da nešto čine
u vezi sa problemom i da političari, biznismeni ili oligarsi bivaju kažnjeni.
Uprkos tome, oni ostaju na vlasti, a narod trpi. Kada se sankcije ukinu,
zapadne institucije umjesto njih postavljaju stroge uslove za investicije, što
sa svoje strane dovodi do neuspjeha „liberalnog imperijalizma“.
Liberalni imperijalizam
Proteklih decenija Zapad je ispoljio želju da interveniše da
bi promijenio političke sisteme u drugim zemljama ili zaustavio sukob, ali
nevoljno u potpunosti nameće te promjene iz straha da će biti optužen za kolonijalizam.
Stoga na samom početku postoji odbijanje da se primjeni sila (zato što niko ne
želi da ide u rat), a zatim kada se sila upotrebi i mir nametne, prave se
pretpostavke. Skloni smo da pretpostavimo da narodi neke zemlje žele da žive po
ugledu na Zapad i da će automatski shvatiti šta se od njih očekuje, bez
neophodnosti da međunarodna zajednica uloži vrijeme, sredstva i trud da bi
nastala promjena postala trajna.
Zašto su zapadni političari i komentatori iznenađeni kada se
njihovi razumni i pravični mirovni prijedlozi odbacuju? Zašto su iznenađeni
kada stanovništva biraju nacionalističke i/ili korumpirane političare? U
Nemačkoj poslije Drugog svjetskog rata prvi izbori održani su četiri godine
poslije završetka rata i postojala su jasna ograničenja ko može da se kandiduje
na njima. Međutim, na Balkanu su i pokušaji da se sprovedu mirovni planovi i
održe izbori poslije sukoba ostavili Zapad nemoćnim, a lokalni političari ne
uspevaju da oforme djelotvornu izvršnu vlast. To ne znači da ne postoje političari
s vizijom koji su spremni da rade u ime viših ciljeva, ali njih sputavaju okovi
historije, korupcije i nedovoljnog broja sposobnih političara i državnih
službenika koji bi mogli da sprovedu neophodne korjenite reforme. U Bosni, u
kancelariji visokog predstavnika, međunarodna kontakt-grupa dala je sebi
ovlaštenja da interveniše ali, sa izuzetkom Pedija Ešdauna, malo je bilo onih
koji su ispoljili vodstvo i autoritet koji bi bili u interesu zemlje. Sadašnji
predstavnik za Bosnu i Hercegovinu Valentin Incko izgleda kao poslovični „car
bez odjela“. On posjeduje ogromno znanje, ali nema apsolutno nikakvo ovlaštenje
da ispolji strateško vodstvo. Samo deset mjeseci poslije Dejtona u Bosni su
održani izbori koji su učvrstili nacionalne podjele i doveli do današnjeg
„demokratskog“ ćorsokaka. Kako ljudi za samo nekoliko mjeseci mogu da prihvate
implikacije demokratije poslije decenija komunizma koje su kulminirale godinama
sukoba?
Slabe institucije
Jednostavna činjenica glasi da na zapadnom Balkanu nema
dovoljno sposobnih ljudi s neophodnim vještinama i mentalnim sklopom koji bi im
omogućili da upravljaju lokalnim administracijama, a kamoli centralnom vladom.
To znači da čak i ako se premijer oslanja na rukovodioca reformatora, on ili
ona teško mogu da sprovedu promjene. Postoji latentan komunistički gen koji je
izgleda svojstven državnim službenicima ne samo zapadnog Balkana nego i istočne
Evrope uopšte. Odgovornost se rijetko delegira. Čak i najbeznačajnija odluka
donosi se sa samog vrha. A opet ne postoji polaganje računa. Previše je ljudi
na zapadnom Balkanu koji čekaju da im se kaže šta da rade, a kao direktna
posljedica akutnog odliva mozgova u regionu nedovoljno je kompetentnih ljudi
koji bi mogli da im kažu šta da rade, između ostalog i zato što je darovitim
ljudima teško da se probiju u političku administraciju. Ali ako su lokalne
institucije slabe, slabe su i međunarodne institucije. Međunarodna zajednica je
protratila milijarde dolara i evra za proteklih 25 godina. Naglasak se previše
stavlja na ulaganja, a premalo na rezultate.
Kolektivni posttraumatski stresni poremećaj
U društvima koja pokušavaju da se obnove poslije rata
relativnost iskustva igra značajnu ulogu. Ljudi često ne priznaju da život
poslije rata može da bude podjednako težak i bolan kao što je bio za vrijeme
rata. Mnogi Srbi danas vide samo Srbiju kao žrtvu agresije NATO 1999, a za svoj
neuspeh optužuju ono što eufemistički nazivaju „spoljnim faktorima“. Ako ste
Srbin u Beogradu i niste bili u sastavu jugoslovenske armije ili neke paravojne
grupe, vaše najtraumatičnije iskustvo iz rata bile su krstareće rakete NATO
koje uništavaju infrastrukturu i odabrane ciljeve. Uprkos relativno maloj
kolateralnoj šteti, bilo je civilnih žrtava, od djece do novinara. U slučaju
takvih napada, kao i u slučaju sankcija, stanovništvo se okreće ka unutra da se
zaštiti. Jedan bosanski Srbin koji radi za međunarodnu zajednicu u Banjaluci
rekao mi je ujutro prvog dana NATO bombardovanja 1999: „Preko noći sam od
multinacionaliste postao nacionalista“; i to mi je rekao neko koga je mjesec
dana prije toga kelner u kafani nazvao „međunarodnom kurvom“. Običan čovjek u
trenucima straha ne može racionalno da razmišlja i kaže: „NATO nas bombarduje
zato što smo se međusobno ubijali ili se međusobno ubijamo.“ Propaganda koja im
se servira njihova je stvarnost. Kako su zapadni stručnjaci očekivali da ljudi
glasaju neposredno nakon što su iskusili pakao bombardovanja? Šta im je bilo u
sjećanju? To svakako nije bila ljepota Jugoslavije, niti zapadne ideje o
civilnom društvu.
Zbrka s identitetom
U trenucima stresa ljudska bića postaju introvertna i nalaze
pribježište u jednom identitetu. Nasilje u bivšoj Jugoslaviji izbilo je jer su
ljudi morali da štite ovaj ili onaj identitet. Identitete koji su se formirali
na osnovu krvave prošlosti njihovih roditelja i njihovih deda i baba.
Identitete kompleksnog porekla koji su bili pojednostavljeni kako bi ljudi
mogli da opstanu, ali koje su lideri probudili eksploatišući medije i poluge
države dozvoljavajući emocijama da nadvladaju logiku. Bilo je također i bolnih
procesa stjecanja novih i za mnoge u bivšoj Jugoslaviji nedobrodošlih i
neželjenih identiteta.
Evropska budućnost
Dok se zapadni Balkan suočava sa nedavno formiranim
identitetima, stara Evropa se suočava sa svojom vlastitom krizom identiteta. Pa
ipak, Evropska komisija i neke države članice smatraju da je zajednički
evropski identitet istih vrijednosti najbolja nada za budućnost. Evropska unija
bez zapadnog Balkana je nepotpuna.
Sadašnji pristup po principu „idemo dalje bez plana“ može da
se rezimira na sljedeći način: trenutno se nigdje ne vode borbe; političari
govore da žele da se pridruže Evropi; proces pridruživanja Evropi je težak i
kupuje vrijeme. Stabilna nestabilnost je u redu, nasilna nestabilnost je
moguća, ali ne i vjerovatna. Ovakav pristup nema pravu viziju. To je pristup
zasnovan na ograničenim resursima i nadi. On se ne zasniva na poukama
historije, već polazi od pretpostavke da će se situacija na Balkanu nekako
srediti sama od sebe. Moglo bi da se kaže da kako koja godina protiče bez
ozbiljnog sukoba, ovakav pristup funkcioniše. Međutim, ako se Balkan nalazi na
geografski trusnom rasjedu, također znamo da se on nalazi i na geopolitički
trusnom rasjedu. Kao i sa zemljotresima, prognoziranje lokacije i jačine bilo
kog budućeg političkog potresa nije lak zadatak. Poenta je da mi imamo mogućnost
da spriječimo geopolitičke zemljotrese, ali samo ako se za njih pripremimo.
Na mnogo načina Jugoslavija, kao labav federalni koncept,
nije nudila mnogo drugačije rješenje od rješenja kakvo nudi Evropa, i pokazalo
se neuspješnim. Postoji potreba za sveobuhvatnim sistemom upravljanja da bi se
izbjegao budući sukob. Ima izvesne ironije u tome što sve zapadnobalkanske
zemlje govore o pridruživanju Evropi, ali napetost i podjele nastale raspadom
Jugoslavije lebde negdje ispod površine. Punopravno članstvo u Evropskoj uniji
znači slobodu kretanja, a samim tim i rušenje vještačkih granica koje su
nastale raspadom Jugoslavije. Shodno tome, da li je Kosovo dio Srbije ili
nezavisno trebalo bi, u teoriji, da je sasvim irelevantno. Obe zemlje priznaju
ekonomsku neophodnost članstva, ali ne i stvarnu političku korist.
Postoji naravno i kontraargument. Ima onih koji smatraju da
teško izvojevanu nezavisnost treba sačuvati s ponosom i da Evropa nije
rješenje. Postoji slovenska i vjerska povezanost Srba sa Moskvom. Putinova
popularnost u Srbiji veća je od popularnosti Angele Merkel. Religiozni Bošnjaci
naginju ka Turskoj ili Saudijskoj Arabiji, dok oni sekularniji pokušavaju da se
identifikuju sa Evropom. Prema tome, s obzirom na etničke grupacije koje čine
ovaj region, postoje različiti pristupi, zbog čega je političarima teško da
formulišu koherentnu politiku, bilo regionalnu, bilo međunarodnu. Evropa nudi
mehanizam za uspostavljanje zajedničkih standarda na planu reformi i dobrog
upravljanja. Vašington bi trebalo da podstakne Evropu da bar jednom sama riješi
svoje probleme. Za samu Evropu izbjeglička kriza (i odgovoran pristup, na
primer, srpske vlade prema njoj) ukazala je na značaj zapadnog Balkana za našu
sigurnost. U interesu Evrope je da stvori takve kapacitete, prilike i vladavinu
zakona koji bi podrazumijevali da članstvo ne bude rizik, već koherentan spoj
idealnih vrijednosti. Međutim, čak i lokalno stanovništvo može da izgubi veru i
strpljenje.
Ublažavanje neprijateljstva
Da bi se održao trajan mir, neophodno je društveno
pomirenje. Nije dovoljno da lideri sjednu za pregovarački sto zajedno sa
predstavnicima EU. Trenutno se zapaža uspon jugonostalgije, ali je ona okrenuta
ka prošlosti, na koju se gleda kroz ružičaste naočare, a ne ka budućnosti i
onome što nas spaja u Evropi 21. vijeka. Napori da se sačini zajednička
historija u Bosni i Hercegovini traju od 2003. Mitovi se stvaraju u vezi sa
nedavnim ratom, a kamoli sa bitkama vođenim prije 600 godina. Jedan pametni
Srbin izjavio je prošle godine da je masakr u Srebrenici međunarodna
izmišljotina. Međunarodna zajednica ne može da nametne „istinu i pomirenje“,
ali nije ni od kakve pomoći kada prilikom sastavljanja rezolucija u UN vodi
računa o jeziku, a ne o praktičnim pristupima. Neće biti trajnog pomirenja dok
god se nacionalne strategije sigurnosti usredsređuju na uska regionalna
neprijateljstva.
Izgradnja institucija i borba protiv korupcije
Pošto „kolonijalna“ administracija nije moguća i pošto ne
postoje dovoljni lokalni kapaciteti, potreban nam je metodičniji pristup obuci
i usavršavanju državnih službenika. Nimalo ne iznenađuje što je srpski premijer
zatražio pomoć saradnika Tonija Blera da bi se usredsredio na ispunjenje
obećanja ili što Evropska unija finansira višemilionske inicijative za borbu
protiv korupcije. To je pokušaj da se podstakne funkcionisanje vlasti.
Prilikom dodjele fondova za regionalni razvoj Evropska unija
treba da vodi računa o tome da prioritet ima zapadni Balkan, a ne drugi dijelovi
svijeta ili susjedne zemlje. Usredsređivanje na blisko inostranstvo ojačat će
evropsku kolektivnu sigurnost.
Neophodni su mnogo odlučniji napori za borbu protiv
korupcije. U nekim slučajevima ona je sveprisutna, od osiguravanja ljekarske
terapije ili dobrih ocjena za dijete u školi, preko registrovanja imovine, do
kazni za prekoračenje brzine u saobraćaju. Treba primjeniti izvjesnu formu
amnestije za slučajeve sitne korupcije do 500 evra, a zatim treba početi iz
početka kada se svi ti sitni slučajevi korupcije iskorijene i žigošu
kažnjavanjem. Ozbiljnija korupcija zahtjeva strože presude. Postoji potreba za
prekogranični antikorupcijski sudski sistem u kom bi evropski ili međunarodni
sudija objektivno rješavao sporove.
Studiranje na engleskom
Jedna od najvećih prepreka uspješnom pomirenju i evropskoj
integraciji jeste jezik; ne samo jezičke razlike srpskog, hrvatskog, bosanskog
i crnogorskog već i makedonskog, albanskog, grčkog i mađarskog. Pitanje manjina
nikada neće biti u potpunosti riješeno bez neutralnog jezika. S vremenom
univerziteti na Balkanu treba da prihvate holandski model i predaju studentima
na engleskom, priznajući tako da jezik ograničenog uticaja onemogućava globalno
angažovanje.
Valjano planiranje za širu Evropu
Migrantska kriza pokazala je da je Balkan i geografski i
politički dio Evrope. Međutim, Evropska unija sastavljena od 34 zemlje, bez daljih
reformi, neće efikasno funkcionisati. Sa migrantima, Ukrajinom, kontinuiranom
dužničkom krizom i opasnošću od „bregzita“, Evropa ima dovoljno problema u
bliskoj budućnosti. Evropa je naučila da proces pristupanja ne sme da se
požuruje i da nema zgodnih političkih rješenja. Ipak, Evropa nudi stvarnu nadu
u trajne promjene ušančenim balkanskim kulturama predočavajući jasne procese
reformi s ciljem da političari ne djeluju rukovodeći se uskim ličnim interesima
ili ograničenim etničkim interesom, već u širem interesu svog stanovništva i
Evrope. Ako želimo da izbjegnemo još jedan balkanski geopolitički zemljotres,
evropski omotač mora da bude na svom mjestu.
Kao zaključak možemo da kažemo da smo 20 godina poslije
Dejtona daleko od uspostavljanja trajnog mira kakav uživa zapadna Evropa.
Pristup u skladu s kojim dopuštamo političarima i narodima zapadnog Balkana da
sami određuju svoju budućnost ne doprinosi promjenama u onoj mjeri u kojoj je
to potrebno. Sukob će biti moguć u narednih 20 godina ukoliko se ne primjeni
zapadnoevropski model pomirenja kakav je primjenjen u slučaju Nemačke i
Francuske poslije Drugog svjetskog rata, s tim da nacionalne karakteristike tih
zemalja nisu bile narušene evropskim projektom. Nacionalni interesi mogu da
cvjetaju unutar Evrope, ali da bi zapadni Balkan zaista bio dio evropskog
projekta, neophodan je aktivan pristup obuci lidera budućnosti da bi se
uspostavilo pomirenje usredsređivanjem na ono što je zajedničko, a ne na ono
što djieli. Zar ne bi bilo dobro da srpski premijer može da kaže: „Srbija i
Kosovo dijele zajedničku evropsku sudbinu koja priznaje potrebu da se gradi
miroljubiva budućnost uz koegzistenciju. Srpska baština na Kosovu najbolje je
zaštićena uzajamnim poštovanjem i slobodom kretanja naroda i robe, a ne
primenom sile. Onog dana kada i Kosovo i Srbija dobiju članstvo u EU, tada će
Srbija priznati nezavisnost Kosova.“ Zar ne bi bilo dobro da lideri bosanskih
stranaka djeluju u interesu svojih naroda i kažu: „Više od 20 godina poslije
Dejtona moramo da ostavimo iza nas užase rata i uzajamna optuživanja. Sada ćemo
nastojati da poboljšamo živote običnih građana Bosne na taj način što ćemo
aktivno težiti evropskom idealu koji će omogućiti svim ljudima, bilo kog
porekla, da žive u sigurnom okviru i vladavini zakona. Počet ćemo od usvajanja
zajedničkog nastavnog plana za historiju (…)“ Ovo je ogroman izazov za
Evropu, ali nam prijeti opasnost, da pozajmim frazu, da hodajući u snu
skliznemo u novi balkanski sukob u budućnosti.
Još jedan kongres?
Britanija je 23. juna izglasala izlazak iz EU. Do
postignutog dogovora o novim uslovima za ostanak Britanije u EU došlo se
posredstvom sporadične šatl diplomatije i nekoliko dugih noći na trodnevnom
evropskom samitu. Bečki kongres 1815, kojim je utrt put ka evropskom miru u
postnapoleonovoj eri, trajao je devet mjeseci. Berlinski kongres 1878, kojim je
uspostavljena ravnoteža u Evropi poslije rusko-turskog rata, trajao je mjesec
dana. Dva svjetska rata i raspad Jugoslavije u 20. vijeku pokazali su da napori
da se uspostavi trajan mir rijetko traju jednu generaciju. Pa ipak, Evropa je
(sa izuzetkom Jugoslavije i Ukrajine) opstala u miru punih 70 godina. Da bi se
to postiglo, nacionalni interesi su bili sublimisani u internacionalne (a da
pritom nisu izgubljeni nacionalni stereotipi ili identiteti). Mnogo je
neriješenih pitanja u Evropi. Istorija pokazuje da ništa nije vječno. Ako je u
Evropi sada došao trenutak za ponovno uspostavljanje diplomatske ravnoteže,
onda bi model kongresa iz 19. vijeka mogao da doprinese dijalogu koji bi uslovio
100 godina mira u zapadnoj Evropi i 50 godina mira u zemljama zapadnog Balkana.
Evropa posebnih identiteta, ali zajedničkih vrijednosti i pristupa dobrom
upravljanju, nudi više nade u trajan mir nego bilo koja od nacionalističkih
opcija. Bilo da ste glasali za to da Britanija ostane u Evropskoj uniji ili
protiv toga, Britanija ne može da prenapregne nestabilnost kontinentalne
Evrope. Šta mislite o Beogradskom kongresu 2017? Ima li zainteresovanih?
/Autor ovog teksta Anthony Monckton je bivši britanski diplomata
i osnivač „ViennEast“, savjetodavne grupe za procjenu rizika sa sjedištem u
Londonu i Beču/
(The Bosnia Times)