FELJTON
Američka delegacija je predložila
predsjedniku Aliji Izetbegoviću, odvojivši ga iz društva i komunicirajući s
njim nasamo, da se odrekne predsjedavanja državom Bosnom i Hercegovinom u
korist tadašnjeg premijera u njezinoj vladi, dr. Harisa Silajdžića
FOTO: Hasanejn, Izetbegović (public)
Bili smo u Hrvatskoj sa poštovanim bratom
Alijom Izetbegovićem u službenoj posjeti kod Franje Tuđmana. Trebalo je da sa
njim raspravimo nekoliko spornih tačaka između Bosne i Hrvatske. Poznato je da
je Tuđman žestoko mrzio Bosnu i njezine muslimane i da je on pripremio jednog
Hrvata iz Hercegovine da bude izvor pljačke i haosa te groznih zločina nad
muslimanima u tom dijelu Bosne. Taj Hrvat zvao se Mate Boban. On je od Tuđmana
dobio zapovijed da svoju najprljaviju igru dokraja odigra. I kada je to Boban
izvršio tako što je više puta oštetio budžet Vlade Bosne i Hercegovine i oduzeo
njezino naoružanje i kada je Vlada odlučila da prekine ovo njegovo djelovanje,
raširile su se glasine da je on umro, ali mi tvrdo vjerujemo da je on samo
podvrgnut vještačkoj operaciji kojom mu je na lice stavljena posebna maska, a
on je i danas živ i obavlja svoj posao za druge.
Tuđman je dao ovlasti najgorim elementima
da ruše veze između Bosne i Hrvatske. Upravo su ti „elementi“ nosili najgoru
zlobu i mržnju protiv bosanskih muslimana. Ovdje mislim na Gojka Šuška,
ministra odbrane u tadašnjoj Vladi Republike Hrvatske, i Zagorca, koji je imao
status nekog vojnog zapovjednika, kao i na njihove pomoćnike: svi su oni
uzimali procent od svih roba koje su prolazile iz Hrvatske za Bosnu. Ustvari,
Hrvatska je bila jedini otvoreni put preko koga se moglo pomoći Bosni, a
spomenute persone su uzimale procent od tih roba svake vrste, i to u iznosu od
60 do 80 %, a na novac koga su sa sobom nosili Arapi koji su tada kretali za
Bosnu kako bi joj pomogli uzimali su isti toliki procent, pa ko bi od tih
vakifa odbio da im da toliki iznos, bio bi podvrgnut hapšenju, torturi i
mučenju, a neke su čak i ubili.
Na spomenutom sastanku američka delegacija
je predložila predsjedniku Aliji Izetbegoviću, odvojivši ga iz društva i
komunicirajući s njim nasamo, da se odrekne predsjedavanja državom Bosnom i
Hercegovinom u korist tadašnjeg premijera u njezinoj vladi, dr. Harisa
Silajdžića. Rekli su da je Haris miljenik i favorit Zapada, da govori nekoliko
svjetskih jezika, da ima zapadnjačke manire, da je integrisan u evropski i
američki stil življenja, da mu ne smetaju neki zapadnjački poroci i
užici…Njegov otac, hadži Kjamil-ef., bio je hafiz Kur'ana, a njegova sestra Sadžida
je bila ambasadorica Bosne u Turskoj, a ranije u Pakistanu.
Predsjednik Alija Izetbegović nas je
iznenadio svojim prijedlogom koga je dao Amerikancima da on ustupa svoje mjesto
Harisu Silajdžiću. Kada smo ga upitali zašto to čini i kakav je bio njegov
odgovor, on je rekao da je Amerikancima rekao da će o tome razmisliti. Mi smo
mu na to rekli da im na prvom sastanku s njima kaže da ih on obavještava da je
on saglasan sa tim prijedlogom, ali
pošto se oni u Bosni zalažu za demokraciju, tj. evro-američki put, za
koga je i dr. Silajdžić, neka im kaže da dr. Silajdžić, u čijoj je to
nadležnosti, raspiše referendum o tome pa neka narod izabere svoj put. „Zar to
nije demokracija kojoj nas vi podučavate?“
Predsjednik nas je obavijestio da su se
oni, kada su se naredni put sreli i kada je počeo razgovor o ovom prijedlogu,
složili sa prvim dijelom, a zašutili su na drugom dijelu, kome nisu pridali
nikakvu važnost. Ali ta vijest se proširila i stigla do jednog našeg dragog
brata koji je odan islamskoj stvari. Kada je on izišao iz zatvora, otišao je u
Ameriku i zatražio politički azil, koga je vrlo lahko isposlovao zato što je on
morao da liječi svoju kćer koja je, dok je on bio u zatvoru, doživjela nesreću
i slomila nogu u kuku, i pošto taj lom nije na pravi način tretiran, dobila je
upalu kostiju, zatim imala nekoliko operacija na slomljenoj nozi, tako da joj
je ta noga najednom postala kraća od druge. On je zbog toga imao jako dobro
mišljenje o Amerikancima, ali i o ovom njihovom prijedlogu. Na nas je to ostavilo
dubok dojam. Za to je saznao brat Alija Izetbegović koji je, nakon toga, od
mene zatražio da zatražim pomoć od direktora Obavještajnih službi koje su
konstruirale ovu priču. Direktor tih službi je bio moj učenik, i tako je
krenula saradnja između nas kako bismo tog našeg brata vratili pod naše
okrilje, brinuli o ovom bračnom paru i tako stvar preoteli od Amerikanaca. Kada
smo se odlučili za ovaj plan, primijetili smo da se on i njegova žena zanimaju
horoskopom, koji je svakodnevno izlazio u dnevnim novinama. On je u horoskopu
bio vodolija, a čini mi se da vodolija pada u mjesec januar ili februar.
Nazvali smo glavne urednike triju najvećih dnevnih novina i zamolili ih da mi
objavimo horoskop koga smo izradili za znak vodolije. Mi, na primjer, u tom
proračunavanju i predskazivanju napišemo da će onoga koji je rođen pod tim
znakom posjetiti jedan stari prijatelj, i zaista uredimo tako da jedan od naših
prvoboraca ode i posjeti ga. Zatim mu napišemo da će jedan prijatelj iz „prve
medrese“ (tj.zatvora) njemu poslati poruku, a da će mu neki slijedeći ahbab
poslati hediju u vidu zbirke priča koje on voli ili zbirke nekih starih priča
kojih više nigdje nema, i mi mu zaista nađemo takvu zbirku u nekoj staroj
biblioteci i pošaljemo mu je. No, nismo zaboravili navesti i neku lošu vijest,
a ta je bila da mu je jedan dragi ahbab bolestan, a drugi da je napustio zemlju
i otišao vani. Naravno, izvršili smo sve što smo mu obećali u tom horoskopu.
Vidi belaja, on i njegova žena se obenđijaju ovom našom umotvorinom i počnu svakom
pričati da im se očevidno desilo sve što im je predskazano u vodoliji. Kopiraju
mnogo tih objavljenih horoskopa u dnevnim listovima, i mi tada shvatimo da je
ovaj naš dragi brat u potpunosti upao u našu zamku. Onda smo isplanirali novi,
prikladniji i realniji korak u rješavanju ovog problema tako što ćemo
pripremiti navodnu saobraćajnu nesreću. Tražili smo mjesto u kome se klanja džuma-namaz i
pronašli jedan stari mesdžid u koga se dolazi jednom starom ulicom. Mi smo tu
ulicu još više izbušili, i kad smozavršili klanjanje džume, počeli smo s našim
planom. Dogovorili smo se sa vozačem vojnog ruskog džipa da svojim džipom udari
kola našeg brata, ali da to izvede uz lagahan potres. Međutim, vozač je dodao
prevelik gas, udari u kola našeg brata i prevrne ih. Mi smo već imali
spremljena kola hitne pomoći u blizini toga navodnog udesa jer smo se tako
dogovorili sa jednim od naše braće da bude blizu kako bi mogao spasiti našeg
brata i odvesti ga u bolnicu kako bi imao sve što mu je neophodno pri ruci i
kako bi znao sve upute. Također smo imali dogovor i sa doktorom iz našeg
društva da on i pošalje i primi kola hitne pomoći i rekli mu da izvrši ovaj
važan zadatak u kome će spasiti život našeg brata povrijeđenog u saobraćajnoj
nesreći, mada on – hvala Bogu – nije povrijeđen te da mu da prvu pomoć, ali uz
veliki napor i brigu koja se inače iskazuje prema povrijeđenima u saobraćajnoj
nesreći te da ispadne tako da bi ovaj povrijeđeni ostao bez života da mu ovaj
ljekar nije pružio prvu pomoć. Po istoj logici, on treba sve da mu ovo rekne.
Onda smo objavili slijedeći horoskop u
dnevnim listovima u kome smo predskazali loše stvari koje će se desiti onima
koji su rođeni u vodoliji, ali da će doći jedan od prijatelja koje će mu
poslati Uzvišeni Bog da ga spasi iz ovog stanja i olakša mu i da će mu taj
čovjek ostati prijatelj do kraja života.
Nakon džume, okupili smo se oko njega i
primijetili kako je zbunjen i zabrinut, a onda smo ga počeli smirivati govoreći
mu kako će sve biti dobro i da čekamo da ga otpuste iz centralne sarajevske
bolnice.
Naš plan je u potpunosti uspio, s tim što
je vozač džipa udario automobil našeg brata žešće nego što smo predvidjeli.
Zbog toga smo odlučili da mu kupimo novi automobil i da to bude dar od
predsjednika Izetbegovića. Izveli smo veliku igru u kojoj je igrao čovjek koji
ga je navodno spašavao. Tome doktoru smo rekli da novog dežurnog ljekara
instruira prema našim uputama. Taj ljekar je sve ovo izveo na vanserijski
način, tako da smo se i mi tome čudili. Naredio je „povrijeđenom“ da u bolnici
ostane nekoliko dana, a zatim da ga prebaci u njegov stan i da se ne odvaja od njega jedno duže
vrijeme, ali da stalno bude u vezi sa nama.
Na kraju smo od toga našeg brata zatražili
da promijeni svoje mišljenje o Americi i njezinom sistemu čim se izliječi u
potpunosti. Nakon svega, zdrav, on se vratio i postao jedan od pionira našeg
islamskog pokreta, a mi smo mu sve ovo otkrili tek nakon nekih pet-šest godina.
Nakon što je naš plemeniti brat Alija
Izetbegović postao predsjednik Republike, proglasio je opću amnestiju za one
koji su ga uhodili, koji su ga lažno optuživali na sudu 1983.g. kao i za
sudije, tužioce i sve koji su protiv
njega radili kao članovi Komunističke partije Jugoslavije – jer su oni građani
Bosne. Isto tako je postupio prema onima koji su ga hapsili i direktorima
zatvora u kome je ležao. Sve je to bilo ukorist Vlade Bosne i Hercegovine.
Alija Izetbegović i Dejtonski mirovni
sporazum
Čim je Republika Slovenija obznanila svoje
odvajanje od Jugoslavije, Srbija je pokrenula rat protiv nje, ali taj je rat
trajao samo nekoliko sedmica budući da su se Njemačka i Austrija odmah
umiješale stavši na stranu Slovenije. Rat je stao, i sve se to događalo 1990.g.
Zatim je Republika Hrvatska obznanila svoj izlazak iz Jugoslavije, a Srbija je
pokrenula rat i protiv nje. Ovaj rat je trajao manje od godinu dana, mada je
bio žešći i svirepiji od prethodnog i mada je vođen uz međusobnu duboku mržnju
između ove dvije republike. U ovaj rat umiješale su se evropske države, i on je
također zaustavljen. Nakon toga je svoj izlazak iz Jugoslavije obznanila Bosna
i Hercegovina odlučivši da se sada uspostavi kao slobodna, nezavisna i suverena
država. Ujedinjene nacije su odmah priznale takvu Bosnu i Hercegovinu kao što
su priznale i Sloveniju i Hrvatsku. Međutim, Srbija je odmah pokrenula vojni
pohod poručujući Ujedinjenim nacijama da su napravile grešku time što su
priznale Republiku Bosnu i Hercegovinu. U vezi sa tim, oglasio se poznati
cionist, bivši ministar vanjskih poslova SAD-a, Henri Kisindžer, mada je to
oglašavanje bilo prekasno. On je od OUN-a tražio da učini izuzetak kad je u
pitanju Republika Bosna i Hercegovina jer, prema njegovim očekivanjima, Bosna na
referendumu neće moći dobiti neophodnih 60% glasova za svoju nezavisnost pošto
u njoj živi 31,5 % Srba i 17% Hrvata te 3% tzv. ostalih. Ali, svi su se
iznenadili velikom koncentracijom muslimana (po nacionalnosti Bošnjaka) u njoj,
ali i velikim procentom (preko 66%) građana koji su bili za nezavisnu Bosnu i
Hercegovinu. Na taj način je OUN priznao Republiku Bosnu i Hercegovinu kao
suverenu državu. To se priznanje dogodilo 29.2.1992.g. Zbog toga je Srbija
pokrenula rat protiv Bosne i Hercegovine, a Ujedinjene nacije, Amerika i
Evropska unija zaklopile su oči pred tom činjenicom ostavivši Srbiji odriješene
ruke da čini šta hoće i to punih 46 mjeseci!
Srbija je sebe proglasila nasljednicom
Jugoslavije, čija je armija bila četvrta vojna sila u Evropi, koja je posjedovala
moderna naoružanja kojima se snabdijevala kako iz sovjetskog, tako i iz
zapadnog bloka, kao i ogromna skladišta svih vrsta oružja, dok su OUN Bosni
nametle zabranu na uvoz svakog oružja, čak i vojnih uniformi!
Arapski islamski svijet je ujedinjeno,
srdačno, hrabro i velikodušno stao na stranu Bosne i Hercegovine. Takvim svojim
čvrstim i jedinstvenim držanjem taj svijet je pomagao narod Bosne i njegovu
vojsku da se, tokom tog perioda, odupre Srbiji – dok su, istovremeno, i
Ujedinjene nacije, i Amerika, i Evropa ignorisale i taj rat i taj otpor.
Nekoliko mladih Bošnjaka, neposredno pred izbijanje rata, razgovarali su sa
Bilom Klintonom dok se on pripremao za svoju početnu političku kampanju u
mjestu svoga rođenja koje se zove Littele Hill ili Littele Rock i upoznalo ga
sa krizom koja se nadvijala nad Bosnom, kada im je on obećao pomoć ukoliko
pobijedi na izborima. Međutim, kada je postao predsjednik SAD-a, Bosna ga nije
zanimala i nije se uključivao u njezinu krizu osim na najgori način.
Uistinu, zemlja čiji su autoriteti, vlada i
narod prvi stali u odbranu Bosne bila je Kraljevina Saudijska Arabija, a prvi
arapski vladar koji je doslovno živio Bosnu i čitavim svojim bićem je pomagao
bio je šejh dr. el-Kasimi, šejh Šarike. Prvi nearap koji je počeo pomagati
Bosni prihvatajući sve njezine ranjene bio je dr. Mahatir Muhammed, bivši
premijer malezijske Vlade. Prvi evropski ministar vanjskih poslova koji je
saosjećao sa Bosnom i branio je, koji je plakao za njom, bio je austrijski
ministar vanjskih poslova Alojz Mok. Turska je otvorila svoje aerodrome,
skladišta i teritoriju za pomoć Bosni i primala prognanike, ranjenike i druge
građane ove zemlje. Što se tiče Sudana, on je bio prva država koja je spremila
značajnu pomoć Bosni, zbog čega je predsjednik Alija Izetbegović izražavao
zahvalnost ovoj zemlji i govorio o njezinoj ulozi u odbrani njegove zemlje. On
je svima govorio da je Bosna država koju su utemeljili Sudanci . Isto tako, u
odbranu Bosne značajno su se uključili Kuvajt, Katar, Bahrejn, Pakistan i Bruneji
šaljući svoju ogromnu materijalnu pomoć. Mnoge društvene organizacije Egipta,
za razliku od njegove Vlade, uključile su se u pomoć Bosni, na što su ih
pozivali i inspirisali slijedeći veliki islamski alimi i aktivisti svojim
jasnim i odlučnim stavovima.
Tako je Bosna postala lokalno pitanje
čitavog arapskog islamskog svijeta, i zaista nijedno drugo pitanje nije postalo
pitanje našeg Ummeta kao što je to bio slučaj sa Bosnom.
Alija Izetbegović i podjela Bosne
Na jednom sastanku na kome su učestvovali
predsjednik Alija Izetbegović, predsjednik Srbije Slobodan Milošević i
predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman bilo je riječi o ratu koji bi mogao da se u
ciklusima događa u ovom regionu i kako je neophodno da se on spriječi itd.
Slobodan Milošević je govorio o krizi u
Jugoslaviji na općenit način po običaju zanemarujući prava Bosne i Hercegovine,
kao što je to činio i predsjednik Franjo Tuđman, na što ih je upozorio
predsjednik Alija Izetbegović. Milošević mu je na to odgovorio:-Mi smo ovih
dana – tj. on i Tuđman – razgovarali o tome kako da podijelimo Bosnu.- Na to im
je predsjednik Izetbegović rekao:- To je bilo prije nego što sam ja postao
predsjednik Republike Bosne i Hercegovine, koja je nezavisna i suverena na
cijeloj svojoj teritoriji i koja je članica Ujedinjenih nacija.
Alija Izetbegović i obrazovanje
Predsjednik Izetbegović mi je stalno ponavljao svoju oporuku islamskom i
arapskom svijetu govoreći:- Fatih, moramo posvetiti najveću pažnju
obrazovanju!Svaki pojedinac arapskog i islamskog svijeta mora imati najviši
stepen obrazovanja, jer mi smo ummet u čijoj su Objavi prve riječi: Uči! Islam
je dao najvišu poziciju znanju i učenima, to ti znaš bolje od nas jer mi smo
nearapi. Poznato je da je procent obrazovanja u Bosni i Hercegovini prije rata
bio najviši kad se usporedi sa tim procentom u islamskom svijetu, kao i procent
učenja Kur'ana napamet. Nažalost, nećeš naći jednu državu islamskog svijeta u
kojoj nema nepismenih, dok ćeš vidjeti
da u petnaest nemuslimanskih država nema jednog neobrazovanog građanina…Budžet
koji se izdvaja za obrazovanje u većini nemuslimanskih zemalja kreće se između
dva i četiri posto ili više, dok se u islamskim zemljama za obrazovanje izdvaja
nešto oko pola posto, čak i manje od toga. Sarajevo je bilo u opsadi 46 mjeseci,
ali i pored toga, mi smo unutra izgradili sistem veze i povezali se sa
svijetom; najvažnije namirnice dobavili smo iz svijeta izvan Srbije ili
Hrvatske, čak iz nekih susjednih i prijateljskih zemalja. Osim toga, u gradu
smo uspijevali proizvoditi neke važne dijelove za odbranu Sarajeva, ali da
nismo bili obrazovani u tim poljima, ne bismo bili u mogućnosti da to sve
izradimo. Zatim si ti, dragi Fatih, i tvoja TWRA (Agencija za pomoć zemljama
Trećeg svijeta) počeli da uzgajate perad i gljive, koje su bile jako korisna
ishrana za Sarajlije, pa ste u velikim količinama ovdje otpočeli sa
proizvodnjom jaja i paradajza…Otvorili ste poljoprivrednu proizvodnju kojoj
nije ravna ni ona u mirnodopskim uvjetima, čime smo na visokom stepenu sve
stanovnike Sarajeva opskrbili hranom. Zahvaljujući Poljoprivrednom fakultetu,
predavanjima na njemu i praktičnoj primjeni u ovoj oblasti, neki naši studenti
su stekli stepen magistra nauka, zatim i doktorate na temelju ove ratne
poljoprivredne proizvodnje. Slično je bilo i u nekim drugim obrazovnim
oblastima.
Ovo je naš plemeniti brat Alija Izetbegović
stalno ponavljao, stalno govoreći:-Nauka, i još jednom: nauka, i još jednom:
nauka!
Izvidnica engleskog Times-a
Tokom rata u Bosni i Hercegovini bili su
zabranjeni letovi za njezin glavni grad, Sarajevo. Postojala je samo jedna
linija koja je pripadala Ujedinjenim nacijama, čiji je centar bio u Zagrebu,
glavnom gradu Hrvatske, ali ta linija nije bila redovna; rezervacije na tom
letu mogle su se dobiti samo uza saglasnost Ujedinjenih nacija u Zagrebu… Oni
su čak dali i ime tome letu: Zračne inšallah linije, a aerodrom u Sarajevu su nazvali: Maybe
Aerport. U to vrijeme u Sarajevo je sletjela jedna grupa novinara, čini mi se,
londonskogTimes-a. Ta grupa je obišla većinu gradova ove zemlje i susrela se sa
istaknutim ličnostima sa kojima je razgovarala o svim važnim
društveno-političkim pitanjima. Zadatak te novinarske grupe bio je da provede
široko ispitivanje o islamskom fundamentalizmu u Bosni i Hercegovini, radi čega
se sastala sa brojnim učiteljima, nastavnicima i profesorima u osnovnim i
srednjim školama te na sarajevskom Univerzitetu, zatim sa najvećim vjerskim
učenjacima po džamijama i u medresama. Rezultat njihovog istraživanja je bio da
nema islamskog fundamentalizma u Bosni i Hercegovini. Oni su svoje zaključke
izvodili i na temelju uvida u opće mišljenje i posmatrajući ulice u svim većim
gradovima gdje su uočili da manje od 50% stanovništva manifestira svoj
islamijjet, da su muslimanke uglavnom otkrivene i umjerenih stavova, a da je
tek manji broj njih pokriven prema šeri'atskim propisima. Uočili su i brojne
noćne klubove i barove, i to ih je sve učinilo jako zadovoljnim
Ova grupa novinara je uporno izbjegavala da
se susretne sa mnom; nisu željeli da meni postave bilo kakvo pitanje, nego su
me namjerno ignorisali. Ja sam u Bosni
bio Bog zna koliko puta i nije bilo shvatljivo da u ovo vrijeme, vrijeme rata,
baš mene zaobilaze. Ja sam tada stalno bio na liniji između Austrije, Hrvatske,
Bosne i Turske, i kada sam jedne prilike bio u Turskoj, u istanbulskom hotelu
„Mevenpik“ (kvart zvani Musluk), iznenadio sam se kada mi je u kafateriji toga
hotela prišla ova novinarska ekipa. Izrazio sam im dobrodošlicu. Vođa te ekipe
počeo je da mi postavlja uobičajena pitanja:- Doktore Fatih Hasanejn, mi znamo
da ste vi savjetnik predsjednika Alije Izetbegovića, da on ima u Vas ima puno
povjerenje, ako dozvolite, pitali bismo Vas o islamskom fundamentalizmu, da li
njega ima u Bosni i Hercegovini ili nema? Doktore Fatih, mi smo ovo pitanje postavili
većini najistaknutijih ličnosti iz svih sfera društvenog i političkog života i
svi su oni rekli da u Bosni i Hercegovini nema islamskog fundamentalizma. – (Ta
novinarka je bila veoma sretna što razgovara o toj temi i veoma uzbudljivo, sa
sjajem u očima, očekivala je od mene očekivani odgovor.)
Podigao sam glavu i upitao je:-A zašto mene
pitate o tome? Ja nisam Bosanac, a svi koje ste u Bosni pitali, o tome će Vam
dalji bolji odgovor od mene, jer to je pitanje za njih. Drugo, ja nisam ni
Evropljanin, jer moje shvatanje tih stvari razlikuje se od vašeg, evropskog
razumijevanja tih stvari. Na koncu, moj odgovor nije toliko važan nakon što ste
dobili odgovor od spomenutih ličnosti o tome pitanju.
Čitava ekipa je zašutjela jedno vrijeme, a
onda mi se obrati ova žena ovim riječima:- Sada smo stigli do jedne jako važne
tačke, kada moramo Vas čuti, i to jasno i otvoreno o ovom pitanju, kada nam je
jako važno šta Vi mislite o ovom pitanju, svejedno koliko se oko njega budemo
razilazili, jer mi smo iz Sarajeva doputovali u Istanbul samo da bismo Vas
susreli i čuli mišljenje o ovom pitanju.
Svoj govor sam počeo slijedećim riječima:-
Čim ste namislili dao fundamentalizmu razgovarate sa mnom, očekivali ste da
ćete sresti čovjeka sa velikom bradom, u potkraćenim hlačama i sa jaknom, sa
okruglim turbanom oko glave, pa mogli biste tu dodati i kakav kalašnjikov
obješen o rame, pa onda i oči iz kojih izbijaju mržnja i zloba, oštri zubi
kojima samo što ne jedem ljude. Naravno, ove prizore fundamentalizma nećete
naći u Bosni, ali fundamentalizam u ovoj zemlji postoji kao jedna unutrašnja,
duševna činjenica, nešto što teče u znoju i krvnim žilama njezinih stanovnika,
u njihovim krvnim zrncima, u onome na čemu se temelji ljudski život. Hoću reći,
to je fundamentalizam koji teče krvlju ovih ljudi, a to je vaš proizvod…,
proizvod vas, Evropljana općenito, a posebno Engleza! U Bosni sam živio od
1963.g., i čim sam u nju došao, ja i moji saradnici počeli smo uvjeravati
njezine muslimane da su oni dio nas, istočnjaka, da oni nisu zapadnjaci, nisu
Evropljani, da su slični nama, da nam je ista vjera, da su nam isti običaji,
tradicija, društva, da idu na hadž u Mekku, svijetloj Kjabi, da poste ramazan,
da se vjenčavaju u džamijama… sve kao i mi. Govorili smo: -Vi i mi smo jedno
tkivo… -, a oni su nam gotovo uglas odgovarali:- Mi jesmo muslimani, ali mi
sa Evropljanima dijelimo jednu te istu civilizaciju, progres, mi s njima
sarađujemo u svakodnevnom životu, u demokraciji i ljudskim pravima, mi smo
civilizirani, emancipirani, mi se na evropski način oblačimo, jedemo evropsku
hranu, istina, u toj hrani ima i nešto malo istočnjačkog pečata, mi se na
evropski način obrazujemo, mi smo vezani ekonomskim i društvenim ugovorima s
evropskim narodima, jer mi smo dio njih! –A onda je došao rat, i vi,
Evropljani, stali ste protiv njih, stali ste na stranu agresora na Bosnu,
odbacili ste bosanske muslimane, niste htjeli da im pomognete nego ste u
dokolici teferičili gledajući kako ih Srbi, a kasnije i Hrvati kolju kao ovce,
niste im pružili ruku pomoći, na ispitu je pala vaša civilizacija i vaš
progres, najednom je iščezla jednakost između vas i njih!Pogledajmo Englesku
kako protestira ako na nekom aerodromu bude zadržan jedan njezin građanin ili
ako se sudi nekom Evropljaninu za počinjeni zločin protiv građana Azije ili
Afrike, kako traži minimalnu kaznu za njega i kako ne odustaje sve dok se taj
Evropljanin, svejedno bio on Englez, Francuz ili Nijemac, ne pusti iz pritvora.
A ovamo – ubijaju hiljade muslimana, ili milion njih, a niko se od tih
Evropljana ne pomakne s mjesta niti ijedna od evropskih država da se upita ko
počini te zločine nad tim muslimanima! Sada ubijaju nekoga ko vama,
Evropljanima, pripada, ubijaju evropske muslimane, a vi na sve to šutite,
stavljate se na stranu ubica evropskih muslimana – zato što ti muslimani nisu
ravnopravni sa vama, ostalim Evropljanima, i vi im to stavljate do znanja, vi
im time poručujete da ljudska prava nisu za njih, ona su samo za evropska
ljudska bića koja nisu muslimani, vi im time poručujete da evropska
civilizacija nije njihova civilizacija, to nije civilizacija za muslimane koji
žive u Evropi i koji jē, po vama, Evropljanima, nisu dostojni, jer to je
civilizacija za nemuslimane; vi im time poručujete da se ona ravnopravnost ne
odnosi na njih, da ona njih ne uključuje, ona je samo za nemuslimane…Zato su
danas bosanski muslimani uvjereni da oni nisu Evropljani, da su oni, kao i
ostali evropski muslimani, čovječanstvo koje se razvija u jednom sasvim drugom
svijetu, svijetu koji je u životnom i moralnom smislu daleko od Evrope!
Svoje obrazlaganje završio sam tvrdnjom da
fundamentalizam zaista teče krvotokom Bošnjaka i da se čeka dan kada će on
eksplodirati pred očima evropskih silnika i ugnjetača; da će taj
fundamentalizam biti djelotvoran – jer on je vaš, evropski proizvod, a
fundamentalizam koga smo mi ugrađivali – on je bezuspješan jer on je naš
proizvod. –Čekajte!- rekao sam ovoj novinarskoj ekipi. – Taj će vaš
fundamentalizam dati svoje plodove, i to, vjerovatno, uskoro!
Ova žena je bila iznenađena onim što je
čula. Ispila je jedan gutljaj turske kahve koju sam joj naručio, malo zatim se
umirila, a onda ju je obuzela ljutnja, svoj findžan je nervozno spustila na
sto, pokupila svoje papire i htjela da napusti naše društvo, ali ja sam imao
potrebu da joj još ponešto kažem. Rekao sam joj:- Vi niste čuli šta je rekao
uvaženi predsjednik Alija Izetbegović, to je čovjek od izuzetne važnosti, on
čuva ustav svoje države, on je učitelj svoga naroda, njegov vođa, prvi
predsjednik Republike Bosne i Hercegovine. Molim Vas da, bez ikakve nervoze ili
ljutnje, pročitate šta o ovom pitanju misli čovjek koji je u njega upućeniji od
mene i koji je po svojoj poziciji neuporedivo važniji od mene.
Dao sam joj isprintani tekst izlaganja
predsjednika Izetbegovića pod naslovom „Islam i fundamentalizam“ koga je on
održao pred njemačkom Skupštinom, u Odjelu za vanjske poslove, 18.marta 1995.g.
i koje je privuklo veliku pažnju diplomatske i opće javnosti:
„Želio bih da vam skrenem pažnju na jake
fašističke snage koje su se pojavile s obje strane Bosne (u Srbiji sa njezine
desne i u Hrvatskoj sa njezine lijeve strane). Te snage zajednički is ponosom
usvajaju usko shvaćanje nacionalizma (jedna religija, jedna politička partija).
Ti fašistički vjetrovi pušu na nas želeći da ugase jednu malu baklju koja
osvjetljava zemlju Bosnu, baklju slobode, i te snage zajedno i grlato tu baklju
nazivaju islamskim fundamentalizmom i tvrde da su one ustale da odbrane Evropu
od islamske opasnosti. Ovo je pogodna prilika da danas na ovome mjestu bacimo
malo više svjetla na ono što se naziva islamskim fundamentalizmom u Bosni.
Međutim, želio bih, prvo, da skrenem pažnju na jednu važnu činjenicu, a ta je
da vi ne biste smjeli sebi dopustiti da vas brane takvi ljudi od bilo čega, pa
čak i kad bi to bilo povezano sa islamskim fundamentalizmom. Ja ne mislim da je
Evropa pala na tako niske grane da od onih koji ruše svetišta i kulturne i
historijske spomenike očekuje da jē oni čuvaju i štite od bilo čega! Da, u
Bosni egzistira islam, ali u njoj ne egzistira fundamentalizam.Ako neko tu i
tamo ne može da napravi razliku između islama i fundamentalizma, to je njegov
problem. Nakon pedeset godina komunističke opresije, religija se probudila u
dušama ljudi, a ovaj proces je dio probuđenog osjećaja za državu kod bošnjačkog
naroda, i on će se nastaviti. Ali oživljavanje religije u Bosni nije
oživljavanje ekstremnog radikalizma, zato što je to oživljavanje i prirodno i
slobodoljubivo; to oživljavanje ima svoju funkciju u našoj plemenitoj borbi za
slobodu, jer religija pravi razliku između dobra i zla, između onoga što je
dozvoljeno i onoga što je zabranjeno, a sve je to nama pomoglo u borbi protiv
nasilja i rušenja, jer mi, braneći se, zahvaljujući religijskim osjećanjima i
pogledima, nismo ušli u prostor nekontrolisane osvete, i nismo se, hvala Bogu,
dali navesti u zamku osvete, nego smo takav poriv pobijedili u sebi
zahvaljujući našoj privrženosti našim vjerskim propisima. Pa može li se za ovo
reći da je fundamentalizam?
Obmana koja u Bosni miješa vjerovanje i fundamentalizam
i dalje visi u zrakuzahvaljujući šutnji i obostranom prihvatanju između
agresora i Zapada: interes je jedan, mada su uzroci različiti. Što se tiče
interesa srpskog agresora, on se sastoji u tome da uvjeri Zapad da ne izvrši
svoju obavezu pomoći Bosni zato što bi, u tom slučaju, navodno pomogao islamski
fundamentalizam, a što se tiče interesa Zapada, oni ovim žele da se opravdaju,
da nađu izgovor zašto su izbjegli da ispune svoje obaveze prema ljudskim bićima
u vrijeme dok je Bosna bila napadnuta.“
U ovom obraćanju predsjednik Izetbegović
je, u svome stilu, iznio dva primjera, od kojih je jedan posebno upečatljiv:
„U sarajevskoj tržnici izbila je rasprava o
tome ima li ili nema u njoj svinjskog mesa i kako to meso držati odvojenim od
ostalih vrsta mesa, itd. Vijest o tome doprla je do nekog zapadnjačkog novinara
koji ju je svom žestinom razglasio po svijetu optužujući muslimane za kršenja
nemuslimanskih prava. Danima su kasnije novinari istraživali ovaj događaj,
davane su o tome ovakve i onakve izjave, tako da je priča o svinjskome mesu
najednom postala važnija od genocidnih zločina koje je počinila srpska vojska i
koncentracionih logora koje je podigla ta ista vojska i iza čije je bodljikave
žice nestalo hiljade nedužnih ljudi! Da li je ovo moguće shvatiti?!“
Muslimani i Evropa
Na kraju svoga izlaganja predsjednik Alija
Izetbegović je rekao:
„Dozvolite mi da na kraju svoga izlaganja
iznesem nekoliko ličnih zapažanja…Ja sam ovamo došao u službenu posjetu kao
predsjedavajući Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine, ali zašto da Vam
otvoreno ne kažem i da sam ja došao kao musliman iz Bosne, jer ja se osjećam i
muslimanom i Evropljaninom i ja ne mislim da ovo dvoje jedno drugo isključuje.
Ja ne mislim da razlike među ljudima ili između civilizacija i kultura
onemogućavaju komunikaciju i usaglašavanje budući da je svaka civilizacija
prvenstveno skup određenih vrijednosti. U konačnici, to su moralne vrijednosti
do kojih drže pripadnici ove ili one civilizacije, zbog čega i možemo govoriti
o jednoj civilizaciji, zbog čega je pitanje civilizacije – pitanje jednakosti
među ljudima. U Kur'anu se nalazi jedan ajet u kome se kaže:“Dođite da se
okupimo oko Jedne Riječi i nama i vama zajedničke!“ Ovo je poziv jevrejima i
kršćanima, zbog čega i ja vas pozivam da odbacite sve vještačke ili uobičajene
barijere između kršćanstva i islama, između Istoka i Zapada, a zatim provjerite
ovu teoriju kako biste vidjeli da su predrasude skrivene iza sebičnosti i
dominacije zapadnjaka. Većina ovoga o čemu govorim pokazat će vam da razlike
koje ste uočili i koje vam se čine teškim, ustvari, nisu velike, već da se
izvor razlika nalazi u kulturnom nivou i društvenom razvoju…Ja sam musliman
Evropljanin, i osjećam potpuno zadovoljstvo u ovoj činjenici. (…)
Zapanjujuća promjena
Stotinu godina bosanske povijesti zgusnulo
se u jednom kratkom presjeku da bi se u njemu dogodila ova posljednja
revolucionarna promjena, o čemu predsjednik Izetbegović kaže:
„Tokom posljednjih sto godina pod vlašću
evropskih režima mi smo patili zbog svoje pripadnosti islamu, a pad svakog od
tih režima bio je usmjeren protiv našeg identiteta, od koga nije ostalo ništa
osim njegovih ruševnih ostataka, ali nakon što je protiv nas pokrenut ovaj
posljednji rat, mi smo se vratili našem identitetu, prvenstveno našim islamskim
korijenima , pa zbog toga mi nemamo pravo da na budućnost gledamo sa očajanjem;
možda je brutalna agresija koja nam se dogodila bila Božija kazna zato što smo
se bili udaljili od Allaha, dž.š. Mi smo uložili velike napore u borbi za svoju
slobodu; dosta nam je Allah za našu pobjedu. Mi danas vjerujemo da samo jake
narode pogađaju velike kušnje i da su jaki samo oni narodi koji se drže
moralnih načela i svoga identiteta, koji su otvoreni prema svijetu u
najmračnijim periodima svoga postojanja, i to je ono što želim i čemu se nadam
kako svome narodu, tako i svim muslimanima u svijetu.“
Islam i Zpadan civilizacija
Govoreći o odnosu između Islama i zapadne
civilizacije predsjednik Izetbegović je rekao:
„Danas se muslimani nalaze pred teškim
izborom, jer su pred njima dvije međusobno suprotstavljene perspektive: ili da
u potpunosti odbace zapadnu civilizaciju ili da jē naslijepo slijede. Obje ove
krajnosti su na podjednak način opasne. Ukoliko mi sa ovom civilizacijom ne
sarađujemo na pozitivan način, onda našem slabljenju neće biti kraja, a ukoliko
ovu civilizaciju prihvatimo tako da u njoj ne budemo znali razaznati dobro od
zla, mi ćemo ostati bez svoga identiteta. Naša je obaveza da se prema ovoj
dilemi odredimo napućeni poznatim hadisom našeg Vjerovjesnika u kome se
kaže:“Mudrost je izgubljeno blago vjernika; gdje god ga nađe, mora da ga uzme.“
Isto tako, naša je obaveza da u obzir
uzmemo dvije važne činjenice prije nego što one iščeznu iz naše svijesti. Prva
od njih je da je ova civilizacija produkt brojnih velikih svjetskih naučnika
koji su pripadali raznim narodima i vjerama, a druga je da se moć Zapada ne
nalazi samo u njegovoj ekonomiji niti u njegovoj vojnoj sili, nego u jednom
faktoru izvan njih, a taj faktor je kritičko mišljenje; to je ono što mi moramo
razumjeti i toga se pridržavati u našem životu.“
Predsjednik Izetbegović je upozaravo na
tzv. djetinje oponašanje vanjskog izgleda zapadne civilizacije koja u svojim
korijenima nosi neskrivene kulturne nijanse pomiješane sa dubokom mržnjom i
žestokim prijezirom prema islamu i muslimanima. Ta mržnja i prijezir su
naslijeđe dugotrajnih križarskih ratova… Ovo nam objašnjava kako su naše nove
generacije prilikom susreta s ovom civilizacijom očarane njome i kako pred njom
stiču kompleks manje vrijednosti i kako, u tome kontaktu, zadobiju
neprijateljski stav prema islamu, njegovim vrijednostima i njegovoj povijesti.
Zbog toga je među nama izgrađen jedan dugotrajni konflikt između zagovornika
moderniteta i ovisnosti o Zapadu i onih koji sklerotično čuvaju našu tradiciju.
U ovom sučeljavanju nastala je pukotina u brojnim muslimanskim zajednicama koja
vodi u katastrofalne posljedice.
Dvije nove ideje u Evropi
Izetbegovićevu pažnju privukla su dva
velika mislioca i njihove ideje u
savremenoj evropskoj kulturi; on nas poziva da o tim idejamaduboko razmislimo.
Prva od njih je ideja o otvorenom društvu. Predsjednik Izetbegović kaže:
„O toj ideji govori Karl Poper u svojoj
istoimenoj knjizi. Prema ovome misliocu, otvoreno društvo počiva na slijedećim
najvažnijim stupovima: slobodi pojedinca, slobodi mišljenja, razvoju ličnosti i
ljudskom pravu da se kritički odnosi spram političkih organizacija i programa
te da slobodno izmjenjuje svoje misli sa drugima. U principima islama i
njegovim vrijednostima ja ne vidim da bilo šta priječi muslimane da učestvuju u
razvoju otvorenog društva na ovaj način, posebno stoga što se Poper zalaže za
toleranciju i suprotstavljanje barbarskim trendovima u Evropi koji su usmjereni protiv muslimana
na ovom kontinentu.
Druga ideja se veže za drugu evropsku
renesansu. Tako ju je nazvao njemački filozof Vajceker koji pravi razliku
između ove i one prve evropske renesanse. Prva se ograničavala na izvore dviju
evropskih civilizacija: grčku i rimsku, a druga bi trebalo da bude otvorena i
prema ostalim svjetovima i kulturama izvan Evrope. Druga evropska renesansa
posebno bi bila okrenuta islamskome mišljenju, što bismo mi muslimani dočekali
sa dobrodošlicom. U toj budućoj interferenciji islamske i evropske kulture mi
bismo Evropljanima predočiliistinsko, vedro lice islama,“ nakon čega je citirao slijedeće kur'anske
ajete:
„A tebi objavljujemo Knjigu, samu istinu,
da potvrdi Knjige prije objavljene i da nad njima bdi. I ti im sudi prema onome
što Allah objavljuje i ne povodi se za prohtjevima njihovim, i ne odstupaj od
Istine koja ti dolazi; svima vama smo zakon i pravac propisali! A da je Allah
htio, On bi vas sljedbenicima jedne vjere učinio, ali, On hoće da vas iskuša u
onome što vam propisuje, zato se natječite ko će više dobra učiniti; Allahu
ćete se vratiti pa će vas On o onome u čemu ste se razilazili obavijestiti
(el-Ma'ide, 48).
Nakon toga je rekao:“Mi se ne možemo
takmičiti u dobru ukoliko ne ojačamo svoj islamski identitet i ne osvijestimo
se u njemu. Muslimani znaju da su oni ti koji su u stanju da primaju i daju u
interferenciji, a da pri tome svoje vrijednosti ne zabacuju za leđa.“
Evropski muslimani
Petog novembra 1994.g. dao je intervju za
poznati njemački magazin Stern. Novinar ga je upitao:- Gospodine Predsjedniče,
poznato je da ste Vi musliman koji je oduševljen evropskom tradicijom i
tolerancijom. Vi ste čovjek koji je otvoren prema svim svjetovima, ali tu i
tamo se pojavi poneki medijski izvještaj o aktualnoj islamizaciji u Bosni i
Hercegovini. Da li su ovi izvještaji tačni ili se radi o pukim glasinama?
Pogledajte odgovor čovjeka koji je dobro
upućen u tokove evropskog mišljenja, kako je svoj odgovor dao bez ikakvog
izvinjavanja, direktno i mudro:
„To nisu nikakve glasine, to su činjenice,
ali Vi ste islamizaciju shvatili na fanatičan način, u tome smislu da mi
islamiziramo pojedine nemuslimane, tj. da takvi ljudi ostavljaju svoju vjeru i
ulaze u islam. Ali mi na taj pojam gledamo drugačije. Na primjer, neki naši
susjedi kršćani tokom ramazana također nisu jeli i pili pred muslimanima, čak
su i svojoj djeci zabranjivali da jedu na ulici pred nama i pred našom djecom,
a kad se začuje ezan, i oni su šutjeli sve dok mujezin ne završi sa ezanom;
neke kršćanske djevojke su stavljale pokrivač na svoju glavu kao i čedne
muslimanke. Mi smatramo da je ovo neka vrsta islamizacije. Islamizacija koju
ste malo prije spomenuli podrazumijeva da je neko udruženo, organizirano,
vojnom prisilom islamizirao ljude koji nisu bili muslimani. Takva organizacija
kod nas ne postoji, mi to ne radimo.“
Vrijedno je ovdje spomenuti da je
predsjednik Izetbegović, kada je objavljivao svoju poznatu Islamsku
deklaraciju, u njezinom podnaslovu stavio: „Program za islamizaciju Muslimana.“
(Nastavit će se)
/ Izvadak iz knjige “Šta
smo učinili za odbranu Bosne i njezinih muslimana”, Autro: FATIH Ali Hasanejn
Muhammed Šerif, Sarajevo 2015./
(The Bosnia Times)
